Zahvalna sam vrsnom stručnjaku dr. Adisu Kandiću i cjelokupnom osoblju bolnice. Oporavljam se. Prošlo je skoro dva mjeseca od operacije, evo i hvala Bogu, osjećam se dobro.

U januaru 2020., na ultrazvučnom pregledu kod dr. Smailovića, saznala sam da imam kamenčiće u žučnoj kesi. Nisam to shvatila ozbiljno, ali sam se ipak javila na pregled kod dr. Čustovića u Opštoj bolnici. Operacija je bila zakazana 27. februara. Nekoliko dana pred operaciju osjetim da imam laganu temperaturu i bol u grlu. Uveliko se pričalo o Koronivirusu, pa sam kao savjestan građanin nazvala kabinet dr. Čustovića i rekla mu da se ne osjećam dobro. Operacija je otkazana iz predostrožnosti i ja sam se trebala javiti za dvije sedmice da zakažem novi termin.
Nakon nekoliko dana već je proglašeno vanredno stanje i ulice su postale sablasne. Narod se povukao u svoje domove. Kupovalo se brašno, ljekovi i sve je ovo podsjećalo na neko čudno stanje. Političari su bistrili politiku i donacije su počele pristizati.
Doktori su imali prostorije u kojima su boravili i formirao se Krizni štab i čekali se pacijenti sa Koronom. Osjećala sam bolove u predjelu žuči pa oko pasa. Neće valjda sada, pomislila sam. Međutim bolovi su postajali sve jači i intezivniji uz groznicu i povraćanje. Nekako sam preživjela tu noć i otišla na ultrazvuk kod dr. Smailovića. Dr. Aladin je bio i čudnim tonom mi se obratio. Kaže da je pankreas otekao, jetra, i da se žučna kesa počela raslojavati. Ovo se mora operisati hitno, rekao je.
Bila sam uplašena i vratila se kući. Napisala sam email dr. Čustoviću a on je odmah odgovorio da se javim na urgentno u ponedjeljak. U nedjelju veče dobijem opet jake bolove. Saburim i čekam ponedjeljak - jutro. Stigao je dr a ja sam mu se obratila. Rekao je da ga sačekam. Čekala sam sa suprugom u hodniku Urgentnog centra. Poslali su me da čekam pred kabinet abdominalnog hirurga. Čekala sam od 8 do 11h. Došao je dr, i ja sam mu pokazala nalaz. Kaže da mu je žao ali imaju zabranu i da ne smiju operisati. Ako se pogorša da dođem.
Pogoršalo se i ja sam u petak rano otišla ponovo sa uputnicom cito i hitnim ultrazvučnim pregledom gdje je stanje sve gore. Došao je dr Haris Pandža i pregledao me. Uradili su hitan nalaz koji je ukazivao na akutni holecistitis i crp 27. U međuvremenu sam povraćala i tako pod bolovima čekala da me prime. Odbio je, jer zbog epidemiološke situacije ne mogu izvršiti operaciju. Uplakana sam molila da me ostave. Još sam rekla:
- Pa, imate li srca i šta da je neko Vas ovako bio bolestan, zar biste ga ostavili.

Pozvao je šeficu. Ušla je dr i kako mi je mrak bio pred očima, sjećam se da je imala debeli sloj plave sjene na kapcima. Samo sam to primjetila.
Lezite, - rekla je. Iznenada me je počela udarati po mišicama ruke na šta sam se trznula.
Boli, - kaže, jel’ da.

Shvatih da hoće da poveže sa gripom. Prskaju se doktori dezinfekcionim sredstvom a nisu ga platili, znam. Hodnici su prazni i ja sam jedini pacijent. Otkuca dr nalaz i vratiše me kući. Plačem hodnikom i mislim:

- "Ovo su naši vrli dr kojima aplaudiramo"?!

Jesam li ja ovo zaslužila, kao bivši borac Armije RBiH, kao majka četvoro djece.
Suprug je šutao, i kad smo izašli mi je rekao: Allah će pomoći, sabur.

Vratila sam se umorna i bolesna. Nosila sam torbu u kojoj sam spakovala pidžamu i pribor za ličnu higijenu. Bolovi su malo popustili jer sam pila Buskopan. Pila sam antibiotik Ciprol i nikakav hair od njega. Moj suprug i moja djeca preživljavaju svu moju bol i ja to osjetim. Plačem u sebi, i sjetim se da bih mogla poslati email direktoru Opšte bolnice dr. Kraviću. Pisem jednom, pa drugi put, pa treći.
Odgovor: Javite se u UC i dr će procijeniti vaše stanje. Obraćam se četvrti put i molim ga kao savjesnog direktora, doktora, da urgira da me operišu.
Opet radim nalaz ultrazvuka gdje dr podvlači da se javim abdominalnom hirurgu i da je hitnost u pitanju. Opet idem sada već umorna, bolestna, očajna i sa gubitkom od 10 kg. Dolazi dr Bećiragić. Uradim nalaze i ispričam šta preživljavam. Kaže, žao mu je i da idem direktoru i zamolim ga opet. Sada mi je već prelila čaša i uplakana po četvrti put vraćam se iz bolnice. Ponižena, bolestna, umorna. Nije mi bilo do života. Zar je ovo naše zdravstvo, je li ovo Opšta bolnica? Nisam se usudila ni da pomislim za Koševo jer sam čula da je tamo još gore stanje. Ostavljena sam. Moja djeca su krišom brisali suze i govorili mi da ćemo se snaći, i da neće dozvoliti da umrem. Posudila sam novac i otišla kod dr Kandića. Dočekao me dr Adis, sin od prof. Kandića. Ljubazan i divan doktor specijalista abdominalne hirurgije... Pregledao me je i rekao da se radi o hitnosti i da ne bi trebalo čekati ako još jedna bol naiđe. Naišla je, i ja sam poslije nalaza na Covid 19 koji je bio negativan, operisana 10. aprila.

Kod prijema akutnog holecistisa sa raslojenom žučnom kesom operisana i bukvalno kako kažu mogla glavom platit. Žučna kesa je duboko ušla u jetru i raslojavala se. Operacija trajala tri sata, i hvala Bogu, uspješno završena.

Dobila sam izvještaj o Patohistološkoj analizi žučne kese. Dr Adis me pozvao i pročitao nalaz u kojem se navodi da se vide područja nekroze i još štošta. Pitala sam, šta to znači?
Kaže "sepsu" si mogla dobiti.
Zahvalna sam ovom vrsnom stručnjaku dr. Adisu Kandiću i cjelokupnom osoblju bolnice. Oporavljam se.
Prošlo je skoro dva mjeseca od operacije, evo i hvala Bogu, osjećam se dobro.
Toliko o našem zdravstvu o Opštoj bolnici, o direktoru Kraviću i ostalim vrlim doktorima.
Nadam se da se ovakvo što neće ponoviti nekim drugim ljudima.
Sad kad razmislim a sigurna sam, da bi pisalo: “Umrla starica od 55 god od Covida 19".
Toliko o liječenju bolesnih u doba Korone. Vjerujte bolnica je bila prazna. Mislim da se nikad nisu ispijale kahve kao u doba Korone. Od silnih pacijenata savlada umor.

Autor: Sadeta Šahman