Đorđe LATINOVIĆ: Približavanje BiH NATO-u ima nekoliko specifičnosti u odnosu na druge zemlje. Pristupanje BiH NATO-u odvija se u okviru postratne i postkonfliktne tranzicije i stabilizacije mira na osnovama Dejtonskog mirovnog sporazuma kao međunarodnog ugovora, koji ima i mnoge regionalne bezbjednosne aspekte i dimenzije. NATO je vojno intervenisao protiv VRS u ratu u BiH. BiH bi tako, uz Crnu Goru, bila druga zemlja koja pristupa NATO-u, koju je NATO prvo bombardovao, zatim održavao mir nakon rata i na kraju je primio u svoje članstvo.

Sve vodeće političke stranke iz Republike Srpske, vladajuće i opozicione, saglasne su u stavu da se protive pristupanju BiH pa time i Republike Srpske članstvu u NATO. Ali, u dobro poznatom maniru svaka na svoj način ne propuštaju priliku da jedne druge optuže za promjenu stavova, lažni patriotizam i prodaju nacionalnih interesa srpskog naroda. U stvarnosti stvari stoje mnogo drugačije i prozaičnije. U prošlosti ove stranke imale su i iste i različite stavove po ovom pitanju, koji su vremenom evoluirali od podržavanja do odbijanja članstva, uz sveprisutnu kakofoniju u javnosti koja ne pruža mogućnost široke, argumentovane i stručne javne debate o ovom važnom strateškom opredjeljenju. I danas sve je ostalo potpuno isto. Ponekad su ove stranke imale jedan stav kad su na vlasti, a drugi suprotan kad su u opoziciji. Danas u RS ponovo dominira horska atmosfera i jednodimenzionalni politički obrazac u vezi s pristupom BiH NATO-u, koji ne pružaju mogućnost demokratske rasprave i drugačijih mišljenja, sluh za argumente zagovornika pristupanja NATO-u, uz obavezno etiketiranje onih koji drugačije misle stranim plaćenicima, izdajnicima i nat(c)istima.

Analizirali smo političke programe parlamentarnih stranaka u Republici Srpskoj u vezi s pristupanjem BiH u članstvo NATO-a s početka prve decenije ovog vijeka. Prvo što se može uočiti je da ovo pitanje ne zauzima neko posebno mjesto u pisanim programima političkih stranaka ili je potpuno izostavljeno i sadržano samo u pratećim stranačkim dokumentima, kao što su posebne izjave ili povremena saopštenja za javnost. Iz taktičkih i marketinških razloga stranke u Republici Srpskoj ne ističu posebno ovo pitanje, vjerovatno smatrajući da im njihovo javno potenciranje ne doprinosi stranačkom rejtingu među biračima. Savez nezavisnih socijaldemokrata u svom političkom programu iz tog vremena, u dijelu pod nazivom "Ciljevi političkog djelovanja", navodi 32 glavna politička cilja za koja će se u političkom životu Republike Srpske i BiH zalagati ova stranka. Samo jedna programska tačka, ona pod rednim brojem 12, svojim sadržajem odnosi se na temu bezbjednosti. U toj programskoj tački se kaže: "SNSD se zalaže za demilitarizaciju BiH". U političkom programu SNSD-a pristupanje NATO-u ne navodi se nigdje kao politički cilj ove stranke, štaviše riječ NATO ne postoji u njenom političkom programu. SNSD pitanje pristupanja BiH NATO-u konkretnije definiše i razrađuje u stranačkoj deklaraciji pod nazivom Prijedlog za razmatranje postepene demilitarizacije BiH kao uslova trajnog mira, usvojenoj na drugom saboru Saveza nezavisnih socijaldemokrata, održanom u Banjaluci 28. juna 2003. godine. U ovoj deklaraciji se navodi: "Stoga predlažemo da: BiH, Srbija i Crna Gora i Republika Hrvatska istovremeno pristupe aktivnostima koje vode ostvarivanju programa NATO pakta pod nazivom Partnerstvo za mir. Ove aktivnosti bi dovele do članstva BiH u Partnerstvu za mir, odnosno političkom krilu NATO pakta. Aktivnosti u Srbiji i Crnoj Gori i Republici Hrvatskoj trebalo bi da idu ispred aktivnosti u BiH, a dovele bi ove dvije zemlje do potpunog i punopravnog članstva u NATO paktu. Članstvo neke države samo u Partnerstvu za mir, a ne i u punopravnom članstvu, moglo bi se tražiti za BiH imajući u vidu sve njene specifičnosti". Iz ovog kratkog pregleda vidljivo je da je politički stav SNSD-a prema pristupanju BiH u članstvo NATO-a vremenom evoluirao od prvobitnog stava za članstvo samo u programu Partnerstvo za mir pri NATO-u do zalaganja za punopravno članstvo u kasnijim političkim dokumentima i skupštinskim odlukama. Sve vrijeme postojalo je svojevrsno političko taktiziranje u vezi s članstvom BiH u NATO-u, koje je zavisilo od političke konjunkture u zemlji, bezbjednosnih izazova i događaja u okruženju, kao i promjena na globalnom međunarodnom planu.

Srpska demokratska stranka u svom stranačkom programu iz tog vremena ne sadrži određenije stavove u vezi s pristupanjem BiH u članstvo NATO-a. Dok je bila na vlasti u RS i BiH, ova stranka učestvovala je u donošenju svih odluka u vezi s pristupanjem BiH članstvu u NATO. Kasnije, dok je bila u opoziciji, jasno se vidi da ova stranka ovom važnom pitanju ne pristupa kao strateškom bezbjednosnom izboru, već kao dnevnopolitičkom pitanju za stranačko nadmetanje sa svojim političkim konkurentima i protivnicima. Na zvaničnom web sajtu ove stranke može se pronaći više stranačkih saopštenja i izjava za javnost iz tog perioda u kojima se tretira ovo pitanje. Sadržaj stranačkih saopštenja u vezi s NATO-om pokazuje da SDS ovo pitanje koristi u propagandne predizborne svrhe, s ciljem da relativizuje i umanji svoje ranije zalaganje za pristupanje BiH u članstvo NATO-a, diskredituje konkurentski SNSD i njegovu politiku, veže ovo pitanje sa zvaničnim stavom Srbije, uslovljavajući donošenje odluke o članstvu putem referenduma i pripremi javnost za otvoreno odustajanje i odbijanje odluke o ulasku BiH u članstvo NATO-a, koje su koliko juče podržavali.

Partija demokratskog progresa podržala je u Narodnoj skupštini Republike Srpske opredjeljenje za članstvo BiH u NATO-u, mada u svojim stranačkim dokumentima nema precizne i određene stavove po ovom pitanju, niti se javno oglašava u dnevnopolitičkim raspravama u vezi s tim. Srpska radikalna stranka o NATO članstvu imala je slične stavove kao i SDS, rezolutno zahtijevajući izjašnjavanje građana Republike Srpske na referendumu o članstvu BiH u NATO-u. Demokratski narodni savez i Socijalistička partija, koalicioni partneri SNSD-a, uglavnom su po ovom pitanju podržavali politiku SNSD-a kao najjačeg člana koalicije.

Prvi konkretni koraci u procesu pristupanja BiH prema NATO-u datiraju još od početka 2004. godine i traju do danas. U trećem sazivu Predsjedništva BiH u mandatu 2002-2006. godine u Predsjedništvo BiH iz Republike Srpske izabrani su članovi Mirko Šarović, a nakon njegove ostavke Borislav Paravac, iz SDS-a. Predsjedništvo BiH na 40. sjednici 17. marta 2004. godine donijelo je zaključak kojim potvrđuje opredjeljenje da BiH i sve njene institucije moraju ispuniti potrebne uslove za prijem BiH u NATO program Partnerstvo za mir. Na 41. sjednici Predsjedništva BiH, održanoj 24. marta 2004. godine, usvojen je Izvještaj o napretku BiH u procesu reforme odbrane i ispunjavanju uslova za prijem u NATO program Partnerstvo za mir. Na 70. sjednici Predsjedništva BiH, održanoj 23. februara 2005. godine, Predsjedništvo BiH u posebnoj izjavi je potvrdilo opredjeljenje zemlje za priključenje NATO programu Partnerstvo za mir i punopravno članstvo NATO savezu. Narodna skupština Republike Srpske na 23. posebnoj sjednici, održanoj 18. marta 2005. godine, donijela je Deklaraciju o strateškim opredjeljenjima Republike Srpske u sistemu odbrane BiH. U preambuli Deklaracije stoji: "Pružajući punu podršku ulasku BiH u Partnerstvo za mir i NATO savez", a u daljem tekstu Deklaracije se eksplicitno navodi: "Dodatne garancije bezbjednosti BiH treba da predstavljaju prijem u Partnerstvo za mir, kao i što brže uključivanje BiH u političko članstvo NATO saveza. S obzirom na težnju svih zemalja u regionu ka uključivanju u evroatlantske integracije, ovim bi bila osigurana i regionalna komponenta bezbjednosti."

Ova deklaracija Narodne skupštine Republike Srpske usvojena je na širokoj konsenzualnoj osnovi, i za nju su glasale sve najznačajnije parlamentarne stranke Republike Srpske iz tadašnje vlasti i opozicije (SDS, PDP, SRS, SNSD). Vladajuću većinsku strukturu u Narodnoj skupštini RS, Vladi RS, parlamentu BiH, kao i mjesto predsjednika Republike Srpske, u tom mandatu činili su predstavnici koalicije stranaka SDS, PDP i SRS. Zbog svega toga, začuđuje sadašnji stav Srpske demokratske stranke, koja u svojim saopštenjima iznosi političke stavove koji dovode u pitanje njihovo ranije opredjeljenje i zalaganje za članstvo BiH u NATO. U poglavlju "Doprinos BiH međunarodnom miru i bezbjednosti" navodi se potreba aktivne uloge BiH u međunarodnim organizacijama čiji je član, pa i NATO-u kada bude članica, "sa svim obavezama koje članstvo podrazumijeva, uz specifičnost da bi BiH bila demilitarizovana država". Nakon toga, Narodna skupština Republike Srpske, poslije razmatranja Informacije o reformi u sistemu odbrane BiH, na 26. posebnoj sjednici, održanoj 30. avgusta 2005. godine, donijela je zaključak u kojem stoji: "Narodna skupština RS zahtijeva od Predsjedništva BiH da kod zvaničnih institucija NATO saveza tekuću reformu Oružanih snaga BiH verifikuju kao konačnu fazu strukturne reforme, koja će omogućiti uključenje Oružanih snaga BiH u NATO savez." Na istoj sjednici Narodna skupština Republike Srpske usvojila je i dokument pod nazivom Preporuke za izmjene i dopune u predloženom konceptu reforme odbrane, u čijoj preambuli piše: "Republika Srpska podržava članstvo BiH u Partnerstvu za mir i NATO savezu." BiH je 15. decembra 2006. godine potpisala Sporazum o pristupanju NATO programu Partnerstvo za mir. Na sjednici Predsjedništva BiH 18. januara 2007. godine Predsjedništvo BiH donijelo je odluku o otvaranju Stalne misije BiH pri NATO-u u Briselu. Predsjedništvo BiH je tokom predsjedavanja Nebojše Radmanovića iz SNSD-a 2009. godine, u skladu sa dotadašnjom politikom Republike Srpske, podnijelo aplikaciju za Akcioni plan za članstvo u NATO (MAP).

Kasnije su predstavnici vladajućeg SNSD-a, ali i opozicionih stranaka SDS i PDP iz Republike Srpske glasali za Zakon o odbrani BiH u parlamentu BiH 2005. godine, koji je potpisao Nikola Špirić, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, kojim je takođe predviđen ulazak BiH u NATO.

Parlamentarna većina SNSD-a u Narodnoj skupštini RS usvojila je 2017. godine Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i vojnoj neutralnosti RS. Ovaj politički dokument predstavlja prvi otvoreni politički zaokret SNSD-a protiv pristupanja BiH NATO-u. Za ovu rezoluciju nisu glasali opozicioni poslanici SDS-a i PDP-a u Narodnoj skupštini RS.

Približavanje BiH NATO-u ima nekoliko specifičnosti u odnosu na druge zemlje. Pristupanje BiH NATO-u odvija se u okviru postratne i postkonfliktne tranzicije i stabilizacije mira na osnovama Dejtonskog mirovnog sporazuma kao međunarodnog ugovora, koji ima i mnoge regionalne bezbjednosne aspekte i dimenzije. NATO je vojno intervenisao protiv VRS u ratu u BiH. BiH bi tako, uz Crnu Goru, bila druga zemlja koja pristupa NATO-u, koju je NATO prvo bombardovao, zatim održavao mir nakon rata i na kraju je primio u svoje članstvo. U BiH je na snazi Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN kroz mandat o nametanju mira. Prema toj rezoluciji IFOR, SFOR, a kasnije i NATO štab su strane vojne bezbjednosne snage angažovane u BiH kao međunarodne garancije u izgradnji samoodrživog mira i stabilnog i bezbjednog okruženja zemlje. Proces približavanja zemlje prema NATO-u odvijao se uporedo s procesom izgradnje države, oružanih snaga, reformom odbrane i bezbjednosnog sektora.

Specifičnost puta BiH u NATO sadržana je i u činjenici da je BiH svoje opšte opredjeljenje za punopravno članstvo u NATO-u kao krajnji cilj unijela i u Zakon o odbrani BiH, što ovom procesu daje element obaveznosti koja se ne sreće u drugim zemljama. Naime, u članu 84. pod naslovom "Aktivnosti za prijem u NATO" Zakona o odbrani BiH usvojenom 2005. godine stoji: "Parlamentarna skupština, Savjet ministara BiH, Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provešće potrebne aktivnosti za prijem BiH u članstvo NATO-a."

Potpuno je nejasno, a to je moguće samo u ovom našem haosu bez političke odgovornosti, da su predstavnici RS dopustili da u Zakon o odbrani BiH uđe jedna ovakva obligatorna normativna odredba, koja priliči političkim dokumentima neobaveznog tipa, a ne jednom zakonskom aktu. Kod nas se sve naknadno pravda međunarodnim pritiskom!? Da li je neki ministar, poslanik, član komisije ili ekspertskog tima iz ovih stranaka zbog toga smijenjen, podnio ostavku, izdvojio mišljenje ili napisao javno obrazloženje o okolnostima kako se to zbilo? Nije. Onda ne treba da nas čudi što nam se sve ovo dešava.

Živimo u geopolitičkim okolnostima koje ne trpe neopredjeljivanja i neutralnost. Mali narodi i zemlje stavljeni su na iskušenja za integrisanja u šire političke i vojne strukture. Nije li za ovako težak izbor poželjan i potreban razuman i racionalan nacionalni konsenzus svih političkih snaga u RS? Zar rasprave u vezi s ovako kompleksnim pitanjima, kojima se dugoročno određuje budućnost RS i srpskog naroda s ove strane Drine, ne bi trebalo da se vode otvoreno, slobodno i demokratski, s više znanja, stručnosti, različitih mišljenja i međusobnog respekta, u cilju iznalaženja najboljih rješenja?

U svim zemljama iz našeg regiona koje su pristupile ili pristupaju NATO-u, bilo je i zagovornika i protivnika tog članstva. Vjerujem da takvih ima i u RS, kao što ima alkoholičara, zagovornika teorije da je Zemlja ravna ploča, uživalaca indijske konoplje i igrača kubanske kanaste. Zašto kod nas u RS u javnim medijima možemo čuti samo stavove protivnika članstva BiH u NATO-u, a ne i zagovornike eventualnog drugačijih mišljenja?

Mislimo li da ćemo monopolom političkog mišljenja doprinijeti boljem razumijevanju pozicije RS i njenih interesa, kod vlastitih građana, drugih strana i međunarodne javnosti? Prije bi se reklo da tako samo ponavljamo stare greške iz prošlosti, ovaj put praveći nove!

(Autor je politikolog)