Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


MEDIJI U IZBORNOM NAD(S)METANJU
Procitaj komentar

Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 06. July 2017. 18:07:50
Mehmed Meša DELIĆ: Izborna kampanja nije ništa drugo doli komuniciranje. U njemu kandidati za funkciju vlasti informira birače o svojoj ponudi i uvjerava ih da bi se za njihove potrebe zalagao više i uspješnije od svih ostalih kandidata, u sklopu čega ne propušta upozoriti na slabosti konkurenta i na fatalne posljedice koje iz tog proizašle u slučaju njihove pobjede. No, što god i koliko god kandidat spretno učinio, odluka o tome hoće li osvojiti toliko željenu funkciju vlasti ili neće ostaje u rukama birača koji je velika zagonetka. Političar mora pridobiti većinu njemu uglavnom nepoznatih ljudi, ali je pitanje kako neznanca nagovoriti da svoj glas poklone baš njemu, a ne drugom kandidatu?
Izbori su posve sigurno jedan od najvažnijih događaja u političkom poretku predstavničke demokratije (demokracije). Stvarnost (po)kazuje da u društvenoj svakodnevnici svi građani niočemu ne komuniciraju na tako aktivan način da javno iskazuju i sučeljavaju svoja mišljenja iako to postoje formalni uvjeti (jednako pravo javne riječi). Na izborima građani presuđuju tko će obnašati funkcije vlasti i odlučivati o njihovim općim potrebama. Javnost dijeli sudbinu demokratije: kakva demokratija takva javnost, gdje politički život nije uistinu demokratski tu ni javnost nije osobito djelotvorna. Za političare su izbori prijelomni trenutak karijere, njihovo biti ili ne biti. Oni samo osvajanje vlasti smatraju pravim uspjehom, sve drugo je samo priprema ili ulaganje u njega. Ima i onih koji unatoč tome što znaju da ne mogu pobijediti na izborima, ipak na njima sudjeluju da bi promovirali svoja uvjerenja ili sebe predstavili javnosti i stekli reputaciju koju bi mogli iskoristiti za nešto drugo, za biznis, čitaj korupciju, za promoviranje ideja do kojih im je osobito stalo. S obzirom na to, ciljeve koje političari nastoje ostvariti svojim izborom kampanjom, istraživači definiraju kao kratkoročne (short-term goal) ili dugoročne (long-term goal).
Za političare je najteži gubitak vlasti, a do toga može doći na dva načina: izbornim neuspjehom ili iznuđenom ostavkom. Smatrajući obnašanje vlasti vrhuncem svog, političkog uspjeha koji podrazumjeva visoku plaću, privilegiranu mirovinu, dodatne prihode iz članstva u kojekakvim odborima itd.
Zato političari koji doista nastoje osvojiti vlast (scort-term goal) spremni su učiniti sve što im normativno okvir društvenog života, pravni, običajni i moralni dopušta, kadkad i više od toga, pogotovo na račun ovih zadnjih.
Ratnički, (osvajački) termin, osvajanje ovdje tačno znači poimanje i doživljaj izborne kampanje. I sudionici i promatrači izborno nadmetanje za glasove birača shvaćaju kao borbu s okršajima i dobivenim ili izgubljenim bitkama koje rezultiraju pobjedom ili porazom. To je borba s jedne strane za boračku nakolnost, a s druge protiv konkurenata.
Borba je to komunikacijskim sredstvima. Metafora o jeziku kao maču svoje pravo značenje dobiva upravo u izbornim borbama, a način njegove upotrebe ovisi o političkoj kulturi sudionika. Izborna borba može biti vođena jezikom razložnog uvjeravanja (on obrazlaže vlastite političke namjere) ili bezobzirne (bezobrazne) isključivosti (diskvalificiranje protivnika). Što je politička kultura izbornih ratnika niža, to je njegova međusobna borba surovija. U izbornom nadmetanju je teško izbjeći sukob. Gdje je ulog velik, obziri su mali.
Nadmetanje za funkcije vlasti otvara dvije linije političkih sukoba. Jednu između pozicije i opozicije, drugu među različitim akterima unutar opozicije. Za političare i stranke opozicije eleminiranje konkurencije iz redova te iste opozicije manje je važno od pobjede nad onima koji su na vlasti. Za poziciju je najvažnije očuvati vlast. Glavna se borba odvija među vodećim snagama pozicije i opozicije.
Pozicija raspolaže izvorima informacija i za izbornu borbu može iskoristiti infrastrukturu vlasti, koji makoliko bili veliki, biračima uvijek izgledaju nedovoljnima. S druge strane, opozicija može do mile volje napadati vladajuću politiku za koju ne snosi nikakvu odgovornost i obećavati sve što bi se biračima moglo svidjeti, no razuman dio birača upravo zbog toga njezina obećanja uzima to s dodatnim oprezom zbog straha od neizvjesnosti koju sa sobom donosi nova garintura vlasti, osim u situaciji dugotrajne krize kad biračima svaka promjena izgleda boljom od postojećeg stanja.
Izborna kampanja nije ništa drugo doli komuniciranje. U njemu kandidati za funkciju vlasti informira birače o svojoj ponudi i uvjerava ih da bi se za njihove potrebe zalagao više i uspješnije od svih ostalih kandidata, u sklopu čega ne propušta upozoriti na slabosti konkurenta i na fatalne posljedice koje iz tog proizašle u slučaju njihove pobjede. No, što god i koliko god kandidat spretno učinio, odluka o tome hoće li osvojiti toliko željenu funkciju vlasti ili neće ostaje u rukama birača koji je velika zagonetka. Političar mora pridobiti većinu njemu uglavnom nepoznatih ljudi, ali je pitanje kako neznanca nagovoriti da svoj glas poklone baš njemu, a ne drugom kandidatu?



Reakcije birača ne ovise samo o porukama koje primaju nego i njihovim vlastima predspozicijama. Birači ne reaguju samo na aktuelne poruke koje kandidati za funkcije vlasti izgovaraju tijekom izborne kampanje nego i na sve druge poruke (informacije) koje su dodat primili. Vrlo važna im je i osoba koja poruke izgovara i njen back ground.
Na izborno ponašanje birača vjerovatno najsnažnije utječe njegova predodžba o tome kako se političari odnose prema njegovim potrebama, ponajprije onim egzistencijalnim. Nekima je manje važno što kandidat nudi, a puno više kojem stranačko – ideološkom bloku pripada. Takvim biračima nije važno kakvu politiku kandidat zagovara, ni što zna, čak ni kako izgleda, nego samo to je li „naš“ ili nije. Sociologija ističe da umjerene ideje i aspiracije, s njima i racionalno ponašanje birača, prevladavaju u društvu čijom socijalnom strukturom dominira tzv. srednji sloj. Za tranziciijske zemlje to znači: kad se većina stanovništva približi socijalnom položaju i načinu života srednjeg sloja, onda će se birači opredjeljivati za pragmatičnu i uravnoteženu politiku. Tada im neće biti toliko važno „čiji“ je kandidat za funkciju vlasti, nego što bi on mogao učiniti na zadovoljavanju njihovih potreba.
Društvo u kojem je srednji sloj vrlo tanak, (a onaj posljednji je onda samo kost i koža), izloženo je podjelama i suprotnostima koje rezultiraju radikalnim političkim idejama i akcijama. U njemu se biračko tijelo polarizira na pojedine grupacije čije središnje mjesto ne zauzimaju egzistencijalni motivi, već apstraktni politički interesi koji zadiru u same temelje poretka: nacionalnih i državnih. U iznimnim povijesnim situacijama revolucija i ratova ovakvi interesi rezultiraju „radikalnim kolektivizmom“ koji vrlo brzo ovlada političkom scenom.
Takva je situacija bila u nas u Bosni i Hercegovini za vrijeme rušenja socijalističkog poretka i prijelaza u građanski poredak parlamentarne demokratije (demokracije) ili u vrijeme velikosrpske agresije kad je bio ugrožen nacionalni i državni opstanak.
U redovitim ili normalnim prilikama birači svoju pozornost usmjeravaju onome što je bliže njihovim svakodnevnim problemima. U tim se uvjetima društveni život u velikoj mjeri depolitizira, a vlast podliježe drukčijim kriterijima. Ona se biračima i dalje čini važnom, ali ne i presudnom za njihov društveni život i zadovoljavanje egzistencijalnih potreba. U najrazvijenijim zemljama zapadnog svijeta birači sve do izbora ne posvećuju previše pozornosti sustavu državnih tijela, ni političarima općenito.
Ovdje ćemo navesti da više od 60% Šveđana najveći dio nositelja funkcija u vlastitoj zemlji uopće ne poznaju. Izbori u SAD-u ne uspijevaju privući više od polovine glasačkog tijela. Upravo te zemlje nude model „normalnih“ izbora. U njima birači nisu osobito politizirani. Za sudjelovanje na izborima motiviraju ih pragmatični ciljevi dnevne politike čije su definiranje prepustili političarima i političkim strankama. Riječ je o postindustrijskom masovnom društvu u kojem više nema onakvih socijalnih i političkih polarizacija kakve su bile karakteristične za industrijsko društvo s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća., a ni mnijenje birača više nije ideologizirano, niti je ponašanje kolektivističko na tadašnji način.
Političke stranke više nisu klasne, nego „općenarodne“ ili „all-katch“ stranke. Njihov politički program je pragmatiziran, organizacijska struktura vrlo flexibilna, a unutarnja disciplina poprilično slaba. No, to su stranke koje ne djeluju samo u ime građana, nego i imjesto njih, zbog čega je i uslijedila njihova unutarnja preobrazba u okviru koje je rukovodstvo preuzelo politički subjektivitet „stranačkog demosa“ . Jedini cilj ovih stranaka je pobijediti u izbornom nadmetanju za osvajanje vlasti. Primjerno tome su vođene i organzirani. Politička aktivnost „običnih“ članova stranke svodi se na to da na stranačkim konvencijama aklamacijom legitimiraju rukovodstvo i da tijekom izborne kampanje lijepe plakate. Ti su članovi do te mjere beznačajni da svoje mjesto na izbornoj listi moraju ustupiti neovisnom ugledniku koji bi mogao pribaviti više glasova birača.
U savremenom masovnom društvu mediji su postali nezaobilaznim posrednikom između dva najvažnija aktera izbornog komuniciranja, političara i birača, bez kojeg ni jedan od njih nije u stanju ostvariti svoje političke ciljeve. Bez medija političari ne mogu pridobiti dovoljan broj birača, a birači ne mogu dobiti dovoljno informacija o političarima i njihovoj izbornoj ponudi.
Na komunikacijsku interakciju političara i birača, mediji utječu izravno (direktno), djelovanjem novinara (sugestivnom obradom političke poruke, dodijelom prioriteta, komentarima) i neizravni (indirektno), time što se jedni i drugi podređuju pravilima medijskog djelovanja (programskoj šemi, timingu, scenografiji) i kodovima njihova simboličkog jezika (grafičkog, zvukovnog i slikovnog).

Utjecaj medija na proces izbornog komuniciranja samo je specifična manifestacija onog utjecaja što ga mediji imaju na političko komuniciranje općenito što znači da ne podliježe samo samo(volji) novinara već i objektivnoj logici savremenog političkog života skrivenoj u vrlo složenom spletu pojava koje smo nazvali simboliziranjem (vizualiziranjem) i personaliziranjem politike.
Prvo znači da politika više nije takva kako djeluje, nego kakvom se predstavlja, a drugo znači da je u središtu javne pozornosti osoba političara, a ne sadržaj njegove politike, pri čemu je manje važna stvarna osoba, a puno više dojam koji ostavlja. Ovakve su pojave dobile i ime: image politics.
Komunikacijske procese u toj politici mediji posreduju na takav način da bez njih nitko, ni jedan politički akter, više ne može ostvariti svoje izborne ni bilo koje druge ciljeve. Prvi problem kandidata je kako dospjeti u medije. Jamstvo ravnopravnosti u pristupu medijima smatra se jednim od najvažnijih demokratskih standarda.
U SAD-u tu je ravnopravnost nastojala osigurati tzv. Gairness Doctrine koju je FCC proglasila nakon Drugog svjetskog rata (1949.). Dok recimo u Njemačkoj jamstva su komunikacijske ravnopravnosti izbalansirana tako da u vrijeme izborne kampanje elektronički mediji ne smiju objavljivati čak ni izvještaje o rezultatima vladine politike koji bi vladajućoj stranci pribavili promidžbenu prednost u odnosu na oporbu. Slične norme spremaju se prihvatiti i druge evropske zemlje.
Od ovoga je Bosna i Hercegovina daleko, jer su se njeni političari dosjetili, da sa grbače svog naroda imaju svako „svoje“ medije, na kojima oni vode emisije, postavljaju pitanja, na ista odgovaraju sa puno hvalospjeva, a puno se koristi jezik ulice. Većini političara, a posebno u Bosni i Hercegovini nije po volji ako se izlažu riziku sugovornikova opiranja i kritike. Njih priželjkuju građani koji su komunaktivno neravnopravni. Oni očekuju od političara „(raz)govorno ponašanje“ koje bi uklonilo ili barem ublažilo osjećaj neravnopravnosti. U njihovoj politici puno se govori, vrlo malo razgovara, pogotovo među najvažnijim akterima političkog života: građanima i nositeljima funkcija vlasti. Političari na TV-u ili drugom mediju (internet) izvode (raz)govornu predstavu za građane, a na poporištu neposrednog verbalnog kontakta s građanima izvode (raz)govornu predstavu za medije i pritom govore uglavnom jednostrano, monološki. „Majstor“ koji rukuje medijskim alatom, pojavljuje se u likovima novinara i njegova poslodavca. Novinar primjenjuje komunikacijsku moć medija, ali o tome ne odlučuje sam. Iznad njega je moć njegova poslodavca koji odlučuje o njemu i njegovoj komunikacijskom djelovanju. Funkcioneri znaju da ta javnost ne presuđuje na temelju zakona već neformalnih pravila i normi društrvenog života, običaja, ukusa i moralnih uvjerenja zajednice. Pritom ne primjenjuju uvijek iste kriterije i ne zahtjevaju jednaku odgovornost. Zato ni svi funkcioneri na prozivke iz javnosti ne reagiraju na isti način.
U Bosni i Hercegovini novinarska usmjerenost na objektivnost profitira novinara koji djeluje ponajprije kao izvjestitelj, a ne komentator, no ipak se ovako ili onako opredjeljuju, ali najčešće po nalogu gazde koji ga plaća.
Monopolizacija privatnih medija donijela je nove prijetnje slobodi mišljenja i javnog izražavanja. Bilo je jasno da monopolizacija medija znači komunikacijsko razoružiavanje publike javnosti. Činjenica je da sve veći broj medija dospijeva pod nadzor sve manjeg broja vlasnika za publiku javnosti znači ugrožavanje komunikacijske alternative. Najčešće se ne napuštaju u otvoreno „navijanje“, ali njihove simpatije za jednog kandidata odaje način na koji ga prikazuju, izrazi koje pritom rabe (grabe) i kontekst u koji ga stavljaju.
U njihovoj prezentaciji jedan političar vrlo brzo postaje „nacionalni junak“, a drugi „nacionalni gubitnik“, jedan „preradikalan da bi pobijedio“, a drugi „neduhovit, nevjeran, tmuran i tup“ .
U našem bosanskohercegovačkom okruženju o političarima se još tako ne govori, ali se u novinarskom uratku pojavljuje dovoljno znakova koji otkrivaju političku pristranost npr. kad se neposredno pred izbore u nekim TV i radio emisijama, internetu, časopisima i novinama, u nekima i tijekom kampanje, iznenada počnu pojavljivati freneri, sportaši i pjevači za koje se zna da pripadaju određenim strankama. Masovna publika više voli zabavu i opuštanje, a ne kritičko reflektiranje poruka koje bi otkrile smisao onoga što se u društvenoj zbilji života zaista događa (zbiva). I ovo je (pred)izborni folklor uvezen u Bosnu i Hercegovinu, a posebno u manji entitet RS.
Izborna kampanja može biti predstavljena kao sučeljavanje ideja i zamisli, kao nadmetanje osoba, kao socijalni sukob među građanima, njihovim interesima i motivima ili kao politički ritual oblikovan tako da legitimira politički sustav i pojačava autoritet vlasti utemeljen javnom suglasnošću. Novinari najčešće izvještavaju o predizbornoj kampanji tako da prate vodeće kandidate na njihovim predizbornim putovanjima i opisuje njihove govore, ponašanje, susrete s biračima, način kako su organizirali kampanju i opći dojam koji ostavljaju. U naslove izvještaja novinari stavljaju napomene o tome tko je stekao prednost, tko zaostaje, tko ima veće šanse za pobjedu.
U izbornoj kampanji sudjeluju različiti akteri, od političke stranke koju kandidat predstavlja i njegovog savjetnika za marketing do volontera za „terenski rad“, no prva violina u tom orkestru je sam kandidat za funkciju vlasti pa njemu i pripada vođenje kampanje i dirigentski štapić. On bira svoj izborni tim, svoje konzultante koji donose sa sobom svoja iskustva i ideje o djelotvornoj komunikacijskoj strategiji i alokaciji manjkavih političkih resursa. Najvažniji oblik političkog marketinga je izborna kampanja koja biračima prodaje kandidata za državnu funkciju. Prodaja se odvija u kompetitivnim uvjetima na tržištu pluralne ponude za cijenu one razlike povjerenja kojom je publika birača spremna platiti uspješnijeg komunikatora.
Za (po)neke kandidate TV je opasan medij. Na malom ekranu nesigurnost kandidata, spoticanja ili neprimjerene geste djeluju porazno. Treba navesti da loši govornici nisu uvijek neuspješni političari jer ne postoji jedna, već mnoštvo publika.
Podaci pokazuju kako kandidati kojima mediji upočetku kampanje poklanjaju veću pozornost dobivaju znatnu prednost pred konkurentima. Jedna (pokretna) slika je riječ 10 000 riječi.
Kandidati svoju strategiju promidžbenog komuniciranja prilagođuju dominantnim značajkama publike glsača čiju podržku nastoje (za)dobiti tj. oni djeluju na dva kolosijeka:
a) biračkom tijelu u cijelini kojem govore o temama općeg značenja: nacionalna sigurnost i vanjska politika.
b) prema posebnim i ciljanim publikama kojima govore o temama od osobite važnosti upravo za njih, a manje za državu.
Zato izbornu kampanju birači doživljavaju kao sportsko takmičenje u kojem pobjeda ili gubitak nema ozbiljnih posljedica za njihov život, pa se medijska izborna kampanja prikazuje kao konjska utrka, pogotovo predsjednička, svi imaju svoje konje za utrku. Publiku i medije zanimaju nepredvidivi događaji u kojima se provjerava snalažljivost, hladnokrvnost, duhovitost, intelegencija i znanje političara pa izborna kampanja u tom smislu nalikuje na dramu in vivo.
Medijsko komuniciranje u izbornoj kampanji ima višestruke efekte, ne samo kratkoročne koji se iskazuju utjecajem na aktualno izborno opredijeljenje građana, nego i dugoročne koji se ne iskazuju putem glasovanja. Medijsko prikazivanje izbornih borbi stabilizira političke stavove i shvaćanja građana, proizvode ili učvršćuju legitimacijsku osnovu poretka u uvidu javnosti izlažu one segmente politike koji nisu lahko uočljivi. Uz to mediji politički obrazuju i socijaliziraju građane. TV, internet npr. nije samo prozor u svijet politike, nego i prozor u vlastitu političku dušu. Nije dakle samo okvir u kojem se zrcali politika, u njemu se ogledamo i mi.
Demokratija (demokracija) uspostavlja vlast naroda (demosa), ali vladavinske ovlasti i moć dijeli na dva subjekta: nositelje funkcija vlasti i (ostale) građane. Nositelji imaju ovlasti i moć za donošenje državnih odluka što sadržava rizik zloupotrebe zbog čega su očevi predstavničke demokratije nastojali njihovu primjenu podvrgnuti što većem pravnom i političkom nadzoru, a građani izborno i pravo javne riječi. Nositelji imaju pravo u državnu odluku ugraditi samo svoje interpretacije općeg interesa, ali na izborima moraju o tome položiti račun pred građanima. Na taj način predstavnički sustav vlasti je podijelio ne samo vladavinske ovlasti i moć, već i odgovornost. Funkcioneri vlasti za svoju interpretaciju općeg interesa odgovaraju građanima, a građani odgovaraju sebi samima, utoliko što će posljedice pogrešnog izbora osjetiti na vlastitoj koži.

VRH



Ostali prilozi:
» ŠTA LI SU NAM TO NAPISALI DRAGAN I MILORAD, PORUKOM SA ZIDA PLAČA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 28. March 2024 14:47
» DA LI JE BOSNA I HERCEGOVINA ZAISTA „NEMOGUĆA ZEMLJA“?
Mehmed Meša Delić | 26. March 2024 16:43
» BOSNO MOJA, DIVNA I NEKADA BILA MILA, PRKOSNA I SRAMOTNA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 26. March 2024 16:38
» PRIJEDORSKA RAMAZANSKA SJEĆANJA
Samir Hadzalić | 25. March 2024 15:26
» PLAĆENE UBOJICE BOŠNJAŠTVA
Sead Zubanović | 24. March 2024 13:46
» UMJETNIKOV COGITO
Faruk Dizdarević | 22. March 2024 14:00
» IZLOŽBA „OTETA ZEMLJA“
Akademik Džeko Hodžić | 21. March 2024 14:05
» NESPAŠAVANJE HERCEGOVINE, LIČI NA VELEIZDAJU "TROJKE"
Nada Starijaš Al Issa | 21. March 2024 13:56
» NIČIJI DANIS TANOVIĆ
Šemso Agović | 21. March 2024 13:40
» RASKRINKRIVANJE CIONISTIČKIH LAŽI
Dr. Sead Alić | 20. March 2024 13:33
» MIRO I MILAN SU ŽIVI SVJEDOCI ISTINE RODNOGA SARAJEVA!
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 17. March 2024 22:41
» ZID OKO GAZE SIMBOL JE MASMEDIJSKIH ZIDOVA
Dr. Sead Alić | 17. March 2024 18:04
» JA NISAM BOSANAC I HERCEGOVAC!
Mr. sci. Džavid Begović | 17. March 2024 17:58
» SANDŽAČKI ISTORIJSKI USUD
Velija Murić | 17. March 2024 17:52
» DA LI JE CARIGRADSKA KONVENCIJA ODVOJILA SANDŽAK OD BOSNE?
Mehmed Meša Delić | 17. March 2024 14:12
» OTVARANJE MUSLIMANSKIH UMOVA, ALI I SRCA
Dženan Hasić | 15. March 2024 15:33
» BOŠNJAK, BOSANAC I NARCISOIDNA NAKLAPANJA
Suad Karamustafić | 12. March 2024 13:13
» SVJETLOST RAMAZANA MJESECA KOJI OBASJAVA CRNU GORU
Božidar Proročić, književnik i publicista | 11. March 2024 17:53
Ostali prilozi istog autora:
» BOŠNJACI PO MJERI AUSTROUGARA
03. March 2024 15:35
» DA LI JE GENOCID KAO POJAM IZLAPIO?
25. December 2023 15:45
» UOBRAŽENI BOGATAŠI
15. December 2023 14:32
» BOŠNJAČKI DUH I ZAPADNA KULTURA
06. December 2023 17:28
» BOŠNJACI U SANDŽAKU
15. October 2023 15:03
» DEJTON – DRVO MIRA
26. September 2023 21:03
» BOSNA I HERCEGOVINA MEĐ DVA MRAKA
19. September 2023 19:39
» PREŠUĆIVALA SE ISTINA O BOSNI
08. September 2023 17:36
» STEĆCI U BOSNI - BOSNA U STEĆCIMA
04. September 2023 17:58
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif