Dr. Jahja FEHRATOVIĆ: Domaćini nas pozivaju da se okrijepimo, dok oni ne pozovu vozača i objašnjavaju da ćemo odmah ići za Mekku. Upuznajemo se sa našim novim saputnikom, Muhammedom prosvjetnim inspektorom za nastavu informatike u srednjim školama iz Libije, i on je u ihramima. Raspitujemo se po malo o životu u Libiji nakon Gadafijevog pada, Muhamed kaže da je život dosta bolji, ali da se zemlja još oporavlja i da će trebati vremena da narodu bude lagodnije. U tome stiže naš vozač i s prtljagom nas vodi ka parkingu gdje nas čeka autobus. Krećemo put Mekke i počinjemo trepravim glasovima učiti: "Lebbejkellahumme leke lebejk! Lebejke la šerike leke lebbejk! Innel hamde ve niamete leke vel mulk! La šerike leke! Lebbejk!"

Nakon četiri i po sahata leta, slijećemo na džeddanski aerodrom. Halalim se sa mladim Medinelijama koji su na mene ostavili takav utisak iskrenosti vjere i savremenog muslimana da sam uvjeren da bi, kada bi se sa njima susreli i najortodoksniji protivnici islama, shvatili suštinu Božije riječi. Kroz gužvu se probijam do saputnika i skupa stupamo na u tim sabahskim sahatima prevruće džeddansko tlo. S prvim koracima zapahuje nas vruć zrak, te se pomalo ošamućeni teturamo ka autobusu koji nas vozi ka terminalu, gdje već nekoliko stotina hadžija prolazi proceduru i očekuje dozvolu da svakog trenutka i zvanično stupi na tlo Saudijske Arabije. Ne znajući pravila i iz velike želje da što prije stignemo na želejni cilj, žurimo da prođemo ka pasoškoj kontroli. Taman se primičemo terminalu, kada ugledaasmo da jedan od službenika maha rukama za nama i govori na arapskom, engleskom i truskom jeziku naizmjenično da se mormao vratiti i sačekati da dođe red na putnike iz našega aviona. Shvatamo da je zbog lakšeg funkcioniranja protoka putnika programirano sukcesivno izlaženje na terminale, što je značilo da ćemo neko vrijeme čekati na prolazak kroz svu proceduri i svoj prvi sabah-namaz klanjati na aerodromskoj međuzoni. Vraćamo se korak nazad, abdestimo i, još uvijek nesigurni u ihrame, pridružujemo grupi Tunižana koja počinje klanjati salatul-fedžr.
Isti onaj službenik nas sada poziva da krenemo za njim prema terminalima pasoške kontrole. Obzirom da postoji nekih dvadesetak punktova, uspjeli smo s lahkoćom doći do policijske kabine. Mladom službeniku pomalo izgledaju čudni naši pasoši: dva srbijanska i jedan crnogorski, a vize izdate u Sarajevu. Objašnjavamo da smo iz Sandžaka, da Sandžak južnim dijelom pripada Crnoj Gori, a sjevernim Srbiji, te da je naš brat Mumin iz Preševa. Nesreća je što službenik ne razumije najbolje engleski, pa poziva u pomoć starijeg kolegu, koji mu daje instrukcije i pokazuje na koji način da zavede našu bošnjačko-albansku ekspediciju u evidencione knjige. Prolazimo još nekoliko punktova, na kojima nam u pasoše lijepe različite kodove i pitaju po nešto na arpskom što baš najbolje ne razumijemo, a niti oni dovoljno govore engleski da bi im Zejto mogao objasniti. Svaki put ponavljamo "Misafir, Rabita!" – i to nam bude kao neka čarobna riječ koja otvara vrata. Dolazimo nekako, nakon pet provjera, do posljednjeg punkta, očekujemo da nas po dogovoru čeka neko iz organizacije. Pokušavamo da se obratimo jednom od policijaca koji usmjeravaju masu prema kontrolorima. Opet isti problem, niti oni dovoljno dobro razumiju engleski niti mi išta znamo od arapskog, ali su ljubazniji od bilo kog evropskog policijskog službenika koga sam imao prilike upoznati. "Hadži, sabr!" – kaže nam naš novi prijatelj i odvodi do jedne šatre, gdje se trebamo obratiti nekom od službenika za konkretniju pomoć. Na svega desetak kvadratnih metara preko stotinu ljudi pokušava doći do prijavnice i zatražiti pomoć od službenika, koji odgvoraraju opisu Arapa o kojem sam slušao prije, a na koji me, kroz šalu, Mumin podsjeća: "Ovi rade da ništa ne rade!" U pomoć nam pristiže jedan Turčin, koji očekuje svoju grupu hadžija i dovodi do plećatog kontorlora koji traži formulare koje nismo imali. Objašava nam da bez tih fromulara ne možemo proći i da je organizator morao da nam iste obezbijedi. Pitamo šta da radimo, on uginje ramenima i kaže da stanemo sa strane kako bi drugi mogli da priđu. I tako stojimo i čekamo preko sahat vremena. Pokušavamo da se obratimo svakom ko liči na neku vrstu službenika, ali svi nam nešto promumljaju i uginju ramenima. Našli smo se u nekom međuprostoru, i prvom ozbiljnijem iskušenju, već pomalo umorni i donekle klonuli duhom, ali se hrabirmo saburom i nagradom koja nas čeka kada ako Bog da prođemo sve ove poteškoće i stupimo na svetu zemlju i već sada maštamo kako ćemo prići Kabi i poljubiti Hadžerul-esved.

Skoro dva sahata po našem beizlaznom čekanju u toj zagušljivoj šatri i gledanju kako mnogi izlaze i raduju se skorom pristizanju na cilj, dolazi do smjene kontorlora, među kojima sada ima i onih sa oziljnijim činovima, što se primjećuje po načinu ophođenja i uvažavanju koje im iskazuju dosadašnji službenici za pultovima. Požurujem Zejta da se na engleskom obrati onom za koga smtramo da ima najvisočiji čin, on mu prilazi, pruža naše paoše i objašnjava situaciju u kojoj smo se našli. Službenik na opet nevještom engleskom nešto govori i odmahuje glavom, zatim nam pokazuje da pričekamo dok ne provjeri, te se s našim dokumentima upućuje prema punktovima koje smo već prošli. Malo zatim, poziva nas da se vratimo par koraka nazad, i objašnjava da uopće nismo trebali izlaziti na posljednji punkt koji je za sve hadžije, te da se posebni gosti čekaju na ovom punktu, gdje klime prave prijatnu atmsoferu i u ćošku postoji improvizirana čekaonica sa sve klupama gdje ćemo pričekati domaćine. Zahvaljujemo Allahu, i s olakšanjem sjedamo na klupe iščekujući da se otuda pojave služebenici Rabite. Dok tako izmoreni i iscrpljeni osjećamo blagodat sjedenja i olakšanja brige koja nas je iznenada našla, prisjećamo se kur'anskog ajeta: "S mukom je i slast!"

Za nekih desetak minuta, koje su nam dobro došle da povratimo snagu, prilaze nam dvojica nasmijanih nurli insana s riječima "Ehlen ve sehlen!" (Dobro došli), i zatim mlađi na engleskom upućuje izvinjenje zbog nesporazuma i preuzima pasoše radi popunjavanja formulara, dok stariji ostaje s nama i na svaki način pokušava da iskaže žaljenje zbog situacije u kojoj smo se našli. Odvode nas u svoje prostorije, gdje je već jedan Arap u ihramima čekao da se napravi dovoljno velika grupa kako bi se organizirao prijevoz prema Mekki. Domaćini nas pozivaju da se okrijepimo, dok oni ne pozovu vozača i objašnjavaju da ćemo odmah ići za Mekku. Upuznajemo se sa našim novim saputnikom, Muhammedom prosvjetnim inspektorom za nastavu informatike u srednjim školama iz Libije, i on je u ihramima. Raspitujemo se po malo o životu u Libiji nakon Gadafijevog pada, Muhamed kaže da je život dosta bolji, ali da se zemlja još oporavlja i da će trebati vremena da narodu bude lagodnije. U tome stiže naš vozač i s prtljagom nas vodi ka parkingu gdje nas čeka autobus. Krećemo put Mekke i počinjemo trepravim glasovima učiti: "Lebbejkellahumme leke lebejk! Lebejke la šerike leke lebbejk! Innel hamde ve niamete leke vel mulk! La šerike leke! Lebbejk!"

Džedda je nekih šezdesetak kilometara udaljena od Mekke. Divna prilika da malo razgledamo okolinu, ali je propuštamo, malo zbog uzbuđenja od susreta sa Mesdžidul Haramamom, a malo zbog nepažljivog vozača koji nas svako malo izdiže iz sjedišta i zanosi iz strane u strasnu. Do prilaska Mekki, uspijevamo vidjeti mnoštvo polusuhih stabala palmi, dijelove naseljenih i nenaseljenih mjesta, i na svakom koraku građevinske kranove i objekte u izgradnji. Na obzoru se već ukazuju obrisi Mekke, uzbuđenje kulminira, ali u jednom trenutku vozač skreće i u vidokrug nam ostaje samo ogromna mekkanska sahat-kula, što je značilo da nećemo biti smješteni u blizini Harema. Pogledao sam saputnike, i vidio blagu sjetu u njihovim očima.

Ubrzo smo stigli do odredišta. U sred stijenama stiješnjene kotline na obozru se ukazaše hiljade i hiljade bijelih šatora, a negdje po sredini ogromno džamija i pored njega svega još par zgrada, među kojma se izdvajala jedna na kojoj je pisalo "Emergence hospital Minna". Dok smo se spuštali prema drugoj po veličini zgradi u ovom kompleksu, shvatili smo da ćemo biti smješteni na Minni.
Na odredištu nas je dočekala šestospratnica na čijem pročelju je ugraviran znak "Muslim World League". Obaviješteni o našem dolasku, već su nas čekali službenici sa prijemnog odjeljnja. Pomogli su nam da ispunimo određene formulare, napravili akreditacije, i uputili da odmaramo do četiri sahata poslije podne kada kreće prvi autobus ka Mesdžidul-Haramu. Valjda vidjevši izraze naših lica na spominjanje Mesdžidul Harama i radosti susreta sa njim koju ne možemo da sakrijemo, mole nas da i za njih dovimo kada budemo u blizini Kabe. Smještamo se u petokrevetnu sobu, i u međusnu iščekujemo da prođu ta tri sahata koja nas još dijele do konačnog susreta sa Allahovom kućom i blagoslovom!

Nastavit će se, Insha'Allah!