Alen ZEČEVIĆ: Pitanje popisa stanovništva nije nikakvo periferno pitanje i ono ne smije biti instrument našeg nacionalnog samodestruktivizma. Pomalo djeluje nezamislivo, čak i sadistički, da se jedan narod pri punoj svijesti odrekne vlastitog nacionalnog imena i presudi sebi najgoru moguću kaznu – neizvjesnu budućnost. Prihvatanje takvih načela značilo bi opravdanje višestoljetne marginalizacije Bošnjaka kao političkog naroda, njihove kulturne i religijske satanizacije i produživanje agonije u kojoj ne postoji kult ličnosti za kojim bi se naš narod poveo ka konačnom nacionalnom potvrđivanju.

Pojava 'nacionalnog bosanstva', koje se aktualiziralo neposredno pred predstojeći popis stanovništva, strateški je i temeljito pripremana zabluda kojom se nastoji postići razjedinjenost bošnjačkog naroda. Ideološka pozadina ove historijski neutemeljene i anacionalne kategorije formulisana je kao faktor dezintegracije bošnjačkog korpusa. Indikativno je da se se žestoka odbrana ljudskih prava i sloboda povela upravo sada i da se ideja ''bosanske nacije'' brani tezom o zaštiti slobode izjašnjavanja na popisu. Nevladine organizacije, kao što je organizacija 'Zašto ne?', izlazi izvan okvira svoga delovanja i nadležnosti, zadirući u odnose i pitanja unutar bošnjačkog naroda. To se najočitije manifestuje u njihovom apostrofiranju prava i sloboda koje se vrlo smišljeno i nedvosmisleno plasiraju javnosti a naročito onom njenom biranom bošnjačkom dijelu. To je i razlog postojanja Bošnjačkog pokreta 'Bitno je biti Bošnjak', koji predvođen gospodinom Sejfudinom Tokićem i drugim uglednim bošnjačkim intelektualcima, nastoji ukazati na manipulaciju i pritiske koji se vrše nad bošnjačkim narodom. Ako se pomenuta nevladina organizacija u svome statutu iskreno zalaže za ljudska prava i slobode, onda neka područje svoga djelovanja proširi na Stolac, Srebrenicu i Mostar – mjesta gdje se Bošnjaci suočavaju sa evidentnim kršenjem ljudskih prava. To bi trebala da bude prava uloga i smisao njihovog postojanja.

Zašto se ideja 'bosanske nacije' javlja upravo sad? Odgovor ćemo pronaći u političkim prilikama. Svi današnji zagovornici 'bosanske nacije' javljaju se u trenutku kada se provodi probni popis stanovništva, što je samo po sebi simptomatično iz više razloga. Naime, prema nekim predviđanjima na osnovu probnog popisa oko 30 posto ispitanika, koji su se u posljednje dvije decenije izjašnjavali kao Bošnjaci, spremno je izjasniti se nekom drugom neustavnom kategorijom – Bosanac, Hercegovac i sl. Zanimljivo je da se sada najvećim dijelom pritisak na bošnjački narod vrši upravo iz njega samoga. To jasno pokazuje da je ostavljeno dovoljno prostora da se u bošnjačkom narodu ukorijene svi oblici krajnosti, pa čak i onih koji politički relativiziraju i zloupotrebljavaju historiju vlastitog naroda. To je ingeniozno prepoznao akademik Muhamed Filipović u svome tekstu kada kaže: 'Ono što je za ovu situaciju karakteristično, to je da više nema otvorenog pritiska na Bošnjake za odustajanje od sopstvenog identiteta iz drugih naroda na tlu Bosne i Hercegovine. Taj pritisak, ako i postoji, samo je posredan, tj. on se ostvaruje kroz zaustavljanje svakog mogućeg pozitivnog političkog, ekonomskog i kulturnog razvoja. Težina tog pritiska danas, ustvari, dolazi iz redova nekih predstavnika bošnjačkog naroda ili od ljudi koji nemaju nacionalni identitet i svoju individualnu situaciju žele nametnuti kao opće pravilo za cijeli naš narod.'

Pobuna Bošnjaka iz 1832. godine jasno je pokazala da su Bošnjaci tada, svjesni svoje nacionalne posebnosti i odlučni da zaštite svoj nacionalni interes, nastojali izvojevati autonomiju Bosne i Hercegovine u čijim okvirima bi se nastavila razvijati bosanska državnost. Ideja 'Kalajevog bosanstva' nije zaživila ni za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, iako je i tada planski osmišljena kao formula u kojoj će se rasplinuti svi nacionalni pokreti. Medijska psihoza u kojoj se bjesomučno bore dvije nepomirljive opcije – bošnjačka i nova 'bosanska', stvara utisak da se Bošnjaci nalaze u najvećoj dilemi svoje hiljadugodišnje prošlosti. Manipulacijom i zlonamjernom interpretacijom historije nacionalnog imena Bošnjak isprovocirane su podjele unutar bošnjačkog naroda, kojima se nastoji pokazati kako Bošnjaci nemaju razvijenu nacionalnu svijest. Ideja bosanske nacije ne može zamijeniti niti zasjeniti hiljadugodišnju historijsku i političku tradiciju nacionalnog imena Bošnjak. Postojanje jedne takve stranputice, ideološkog i političkog nonsensa koji se nudi Bošnjacima, a iza koje stoje kojekakvi lični interesi onih koji zagovaraju napuštanje bošnjaštva, zapravo otkriva svu perfidnost njihovih namjera prema vlastitom narodu. Njihova ideja da nacionalno ime Bošnjak zamijene ''bosanstvom'' odraz je njihove slabosti i nemogućnosti da se identificiraju sa onim što Bošnjak uistinu predstavlja. ''Bosanstvo'' koje nam oni nude u sebi ne sadrži onu samobitnost koju ima bošnjaštvo i ono nema historijsko-političku genezu kao nacionalno ime Bošnjak. To su upravo ona pogubna svojstva na koja je ukazivao rahmetli Alija Isaković u svome historijskom govoru na Bošnjačkom saboru 27. septembra 1993. godine, ista ona 'koja iznutra rastaću vlastito tijelo i vlastitu dušu'.

Pitanje popisa stanovništva nije nikakvo periferno pitanje i ono ne smije biti instrument našeg nacionalnog samodestruktivizma. Pomalo djeluje nezamislivo, čak i sadistički, da se jedan narod pri punoj svijesti odrekne vlastitog nacionalnog imena i presudi sebi najgoru moguću kaznu – neizvjesnu budućnost. Prihvatanje takvih načela značilo bi opravdanje višestoljetne marginalizacije Bošnjaka kao političkog naroda, njihove kulturne i religijske satanizacije i produživanje agonije u kojoj ne postoji kult ličnosti za kojim bi se naš narod poveo ka konačnom nacionalnom potvrđivanju. U nedostatku uvažavanja vjerskih autoriteta i jasnog političkog programa Bošnjacima će nad sudbinom bdijeti aveti prošlosti koje su ostavile stigmu tragedije njihove biološke supstance. Savjesno izjašnjavanje na popisu našim pravim i jedinim valjanim nacionalnim imenom Bošnjak najveći je moralni čin koji dugujemo svom narodu nakon višestoljetne borbe za njegovo priznanje. Ako dođe do toga da se jedan dio Bošnjaka stavi u službu neonacionalnih elita i time dovedu sopstevni narod u položaj s početka dvadesetog stoljeća, možemo se slobodno zapitati: koji je bio smisao održavanja Bošnjačkog sabora 1993. godine, kada smo povratili naše nacionalno ime Bošnjak i naš jezik bosanski?

Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju svijest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može. Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasio od mučenja zbog odgovornosti. (Meša Selimović). (Preporod, br. 1., 1.januar 2013.)