Alen ZEČEVIĆ: Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kada se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz prošlih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak. Od toga nećemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno. Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata.

Osluškujući skorija dešavanja u sjećanje mi se urezala vijest o pokretanju probnog popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini. Taj događaj, koji je u medijima najavljivan kao iznimno važan za Bosnu i Hercegovinu, s obzirom da nije obavljen od 1992 godine, trebao bi da procentualno izrazi nacionalu i religijsku strukturu stanovništva Bosne i Hercegovine. Ono što bih ovom prilikom istakao kao vrlo važno, a tiče se trenutnog položaja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, jeste poziv na savjestan odnos prema predstojećem popisu u 2013. godini. Zašto? Iz dana u dan sve je više pokazatelja koji upozoravaju na kolebanja u nacionalnom raspoloženju bosanskohercegovačkih građana. Prema mišljenju mnogih, naročito onih koji svoja mišljenja i ubijeđenja objavljuju na internetskim mrežama, jedini odgovor na stanje u društvu je izjašnjavanje geografskom odrednicom Bosanac ili Hercegovac, tj. izjašnjavanje u skladu sa mjestom njihovog prebivališta. Ta pojava je, na žalost, izražena isključivo u bošnjačkom korpusu čijim se višedecenijskim osporavanjem njihovog nacionalnog identiteta pokušava stvoriti atmosfera ''nacionalne neodređenosti''. Neodređenost ovoga oblika prilikom izjašnjavanja mogla bi imati nesagledive posljedice po status Bošnjaka u njihovoj domovini.

U čemu leže ključne greške zbog kojih se dopustilo stvaranje takve atmosfere među Bošnjacima? Od 1992. godine na ovamo bošnjački intelektualci, kao iz nekog stida ili bojazni da se ne izraze historijski činjenično, nisu imali dovoljno hrabrosti i odgovornosti u svome djelovanju. U svojim djelima, javnim skupovima i sve češće u političkim propagandama Bošnjake nazivaju isključivo terminom musliman, ustručavajući se osloviti ih njihovim pravim narodnim imenom Bošnjak. Takva neodlučnost našla se na tragu kojekakvih interesa koji su dobili primat nad nacionalnim interesima bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini.

Nacionalna svijest Bošnjaka oblikovana je stoljećima i tokom svoje historije ona se potvrđivala njihovim priznavanjem i oslovljavanjem imenom Bošnjak. Narodno ime Bošnjak spominje se u svim vremenima višestoljetne historije Bosne i Hercegovine. Baš kao što to u svojoj knjizi Bošnjak napisao rahmetli Adil Zulfikarpašić: ''Greška je kad se govor o bošnjaštvu shvata kao da neko, eto, hoće da naturi narodu Bosne nešto novo; da je Kalaj zakasnio sa svojom idejom... Bošnjaštvo je staro koliko i prve državne i političke zajednice na prostoru Bosne. U osmom stoljeću prvi put se spominje Bosna i Bošnjaci. ''

Ugledni historičar Mustafa Imamović u predgovoru svoje knjige Historija Bošnjaka vrlo lijepo objašnjava važnost svijesti o svojoj naciji. Govoreći u kontekstu nastajanja prve sabrane historije Bošnjaka, on kaže: 'Za ovu sam se knjigu pripremao još od rane mladosti, vođen znatiželjom i onim Kantovim kategoričkim imperativom da čovjek mora djelovati tako da načela njegove volje mogu u svako doba postati općim zakonom. Želio sam se jednostavno orijentirati u svijetu, a uslov za to je bio da saznam ko sam, odakle sam, gdje sam i kuda idem. Samo pisanje ove knjige počeo sam u najtragičnijim momentima za bošnjački narod, osjećajući da je to u tim trenucima moja dužnost prema vlastitom narodu i čarobnoj zemlji Bosni.' U jednom od brojeva Behara objavljenog u Zagrebu 1993. godine, tražio sam tekst koji mi je prvi mislima prošao dok sam razmišljao o pisanju ovih redaka, a riječ je o uvodniku dr. Ibrahima Kajana pod naslovom Zastidio se majke. U njemu sam pronašao jedno poređenje kojim bi se mogla povući paralela sa problemom koji tretiram u ovom tekstu. U njemu se kaže: ''Do nas dopiru glasovi da se jedan značajan broj ljudi muslimanskog porijekla "zastidio" svega onoga što pripada Majci-Bošnjanki, onoj koja ima tananost, krhkost Hasanaginice, gordost što nikada ne posrće, gospodstvo koje iza sebe ima tisućgodišnje naslage: sada brojni njezini sinovi rasuti prokletstvom po cijelom dunjaluku brišu sve što podsjeća na nju, rođenu majku! Za taka bijednu zaradu kasape, nište i u ledenu vodu trenutnog interesa uranjaju imenice i pridjeve što izviru iz Majka i Majčinski - ime materinskog jezika zamjenjuju imenom jezika obrazovanja, domovinu svoje majke u dijelovima i u cjelini nazivaju imenom nekih drugih država ili strasno rade da to stvarno postane (okupirana), unucima dičnih kadunica nadijevaju imena kojima se možeš samo podsmjehnuti.''^[1]

Koliko je Bošnjaštvo prisutno na ovim prostorima i koliko je prepoznata njegova univerzalnost najbolje svjedoči tekst fra Antuna Kneževića, iskonskog Bosanca i uvjerenog Bošnjaka, u kojem kaže:

'Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer između sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, “jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svađe, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete.

Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova. Slavni tarih (istorija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kada se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz prošlih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak. Od toga nećemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno. Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena.

Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju. ^[2]


Ono što je dotakao fra Antun Knežević u svome tekstu je suština nacionalnog bića Bošnjaka. Svako udaljavanje od onoga što jesu, a Bošnjaci su, značilo bi izdaju onoga što su stoljećima unatrag odgajali Bošnjaci, naši preci. Bošnjaci će na popisu stanovništva, koji će se obaviti u 2013. godini, prvi put imati pravo da se izjasne onako kako se osjećaju u nacionalnom smislu, tj. da se izjasne kao Bošnjaci. Sada je, više nego ikad, potreban jedinstven stav Bošnjaka prema njihovoj historiji i tradiciji i prijeko potrebna jednodušnost u izjašnjavanju njihovim pravim narodnim imenom - Bošnjak. Zar sada, kada im niko, barem institucionalnim i ustavnim putem, ne može uskratiti mogućnost da se izjasne Bošnjacima i potvrde historijski kanon da su oduvijek bili državotvorno tkivo Bosne i Hercegovine, - treba dopustiti da već neizvjesna sudbina Bošnjaka bude još neizvjesnija. Nazivati se Bošnjakom je privilegija koja ima nemjerljivu vrijednost, Bošnjak ima obavezu da svojom savješću i patriotizmom brani svoju vjeru, domovinu i svoje korijene. Pred Bošnjacima je historijski trenutak koji ne priznaje interes veći od nacionalnog, pojedinačne sudbine su dio sudbine kolektiva, i sve dok sudbina kolektiva ne bude osigurana dotad ni pojedinac neće biti siguran. Ovdje smo kao na Sudnjem danu, s razlikom što račun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti – ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; ovdje smo izjednačeni, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez bilo kakve surevnjivosti i suparničkih nakana, svedeni pod jedan i jedinstven imenitelj onim načinom kako smo se rađali i kako smo umirali.^[3]

Stoga, svaki Bošnjak mora biti svjestan dvije činjenice: savjesnim odnosom i izjašnjavanjem kao Bošnjak ne dozvoljava se rasparčavanje bošnjačkog naroda u geta, i drugo, ono najvažnije – svaki Bošnjak mora biti svjestan da bošnjaštvo nema alternativu. Za kraj ovog teksta najprikladnijim se zaključkom čine riječi akademika Ferida Muhića:

Neka je svakom prosto da bude ono što je sebi izabrao! I u to neka mu niko ne dira! Bošnjaci, halаlite svakom od vas koji je odlučio za sebe reći da nije ono što jeste, nego da jeste ono što nije! I ne dozvolite nikome da vam kaže da ste ono što niste i da niste ono što ste. Jer, vi niste ono što niste i jeste ono što ste: vi ste – Bošnjaci!

Fussnote:
^1]Behar, br. 7, Zagreb, srpanj/kolovoz 1993., str.3
^2]Fra Antun Knežević, Bosanski prijatelj, 1870.god.
^3]Behar Journal, govor Alije Isakovića na Bošnjačkom saboru, posebni prilog Behara, Zagreb, 1993., str. 6
Izvor: časopis Preporod, br. 22/984., Sarajevo, 15.11.2012., str.24