Naida KOVAČEVIĆ: Amelia Ann Blandford Edwards također je, u knjizi „Natrag kroz Nubiju“1891. godine, spomenula Bošnjake. Ona navodi da su Bošnjaci u selu Derr većinski dio te da su potomci bosanskih vojnika koje je sultan Selim I poslao u ovo područje kako bi čuvali njegove posjede. Navodi da su Bošnjaci bili često u ratu sa upraviteljima Nubije; da su bili bijeli u usporedbi sa Nubijancima te da su još uvijek zadržali specifičnosti svojih predaka, bošnjačkih vojnika.

Nubija je regija koju čini južni Egipat duž Nila i sjeverni Sudan. Osmanlije su u 16. stoljeću osvojile ovo područje i u njemu ostavile stotine bošnjačkih vojnika na čuvanje. Bošnjaci su preuzeli vlast u nekoliko mjesta u Nubiji i jedno vrijeme predstavljali nezavisne autonomne gospodare ove oblasti. S' vremenom su se asimilirali sa domaćim crnačkim stanovništvom, ali i tako asimilirani dugo su čuvali svijest o svojoj posebnosti i porijeklu.

Engleski putopisci bilježili su u 19. stoljeću prisustvo stanovništva u Nubiji sa plavim očima i plavom kosom, lokalnih gospodara, porijeklom iz Bosne. Encyclopaedia Britannica (1911.) u člancima o Nubiji, između ostalog, navodi da su u 14. stoljeću cijelu regiju zauzeli Arapi a da se stanovništvu kasnije pridružio još jedan elemenat- Bošnjaci. Ovi Bošnjaci naseljeni su u Nubiju i izmiješani sa Arapima i domaćim autohtonim stanovništvom. Nazivali su ih Kaladshy (ljudi dvorova). Njihovi potomci držali su zemlju između Assuan-a i Derr-a.

John Lewis Burckhardt (1784.- 1817.) u svojim „Putovanjima u Nubiju“ navodi da su Osmanlije između Assuan-a i Hannek-a, u 16. stoljeću, doveli Bošnjake koji su tu pustili svoje korjene. Na Ibrim-u, Mahass-u i drugdje duž obale i na otocima Nila, oni su izgradili dvorove, danas u ruševinama.

Amelia Ann Blandford Edwards također je, u knjizi „Natrag kroz Nubiju“1891. godine, spomenula Bošnjake. Ona navodi da su Bošnjaci u selu Derr većinski dio te da su potomci bosanskih vojnika koje je sultan Selim I poslao u ovo područje kako bi čuvali njegove posjede. Navodi da su Bošnjaci bili često u ratu sa upraviteljima Nubije; da su bili bijeli u usporedbi sa Nubijancima te da su još uvijek zadržali specifičnosti svojih predaka, bošnjačkih vojnika. Navodi podatak kako su bošnjački vojnici ovdje izgradili svoje dvorove i popravili postojeće u Assouan-u i Ibrim-u. Oni koji su boravili u dvorovima imali su određene povlastice za sebe i svoje potomke a jedan dio povlastica je izuzeće od svih vrsta zemljišnih poreza da bi za uzvrat sa zemlje priuštili dovoljno hrane za vojnike. Također su od sultana iz riznice u Kairu primali godišnju penziju. Amelia Ann Blandford Edwards navodi da su potomci bošnjačkih vojnika izmiješani sa plemenima Gharbye i Djowabere, i da se još uvjek nalaze u područjima koja su dodjeljena njihovim precima: Assouan i Ibrim, kao i to da oni i dalje uživaju imunitet od poreza i doprinosa svake vrste. Sebe su nazivali Kaladshy (ljudi dvorova) ili Osmanli (Turcima) da bi se time razlikovali od Nubijaca. Spominjući Bošnjake 1891. godine, navodi podatak kako su oni odavno zaboravili svoj maternji, bosanski, jezik ali da njihov izgled još uvijek govori o porijeklu sa sjevera; njihova koža je svijetlo - smeđe boje dok je kod Nubijaca gotovo crna. Ovisni su od guvernera Nubije koji su izuzetno ljubomorni na njih te sa njima često u otvorenom ratu.

Između ostalih, jedan od izvora o Bošnjacima u Nubiji svjedoči da su potomci ovih bošnjačkih vojnika bili neizmjerno ponosni na svoje porijeklo te da su bili veoma lijepi, veliki ovisnici vina i boze. „Većina njih nose nešto poput turbana. „Mi smo Turci“- kažu- „a ne Noubas.“ Budući da nisu apsolutno podvrgnuti paši, i neovisno su od druge vlasti, svađe su među njima vrlo česte, – piše John Lewis Burckhardt (1784.- 1817.) u svojim „Putovanjima u Nubiju“.