Aldijana MUSTAFIĆ: Priča o toj bezimenoj srebreničkoj bebi ide ovako: Jedna srebrenička majka dok su bili u Potočarima i čekali svoju sudbinu, preko puta, vidjela je jednu mladu ženu kako se grči i na licu joj se vidi bol kojeg je nesnošljivo trpila. Ustala je žena, prišla joj i upitala: Šta je bilo šćeri? „Porađam se“, odgovorila je: „Hajde jednom rukom uzmi se za mene, a drugom se odboči od svekrvu“. Nakon nekoliko stiskanja, izađe prelijepa beba na svijet, duge crne kosice, a tako čista kao da je sad okupana, a ne tek novorođena. Uzela ju je srebrenička majka i stavila na dimije da bi joj pupak svezala. U međuvremenu prilazi četnik i pita šta je to. Odgovorile su da se beba rodila. On na njihove riječi samo je stao čizmom na vrat bebe, i crijeva tek rođene bebe izađoše pred očima njegove majke.

Srebrenica...bosanska rak rana. Genocid. Progon i pomogrom. Opomena i sjeta.
Šta zlikovci mogu da urade svima onima koji ne misle kao oni.
Bošnjaci Srebrenice upravo su bili osuđeni na nestanak, samo zbog toga što su muslimani, što imaju drugo ime i prezime. Srbija, tadašnja Jugoslavija, uvijek je imala interes preuzimanja dijela teritorije Bosne i Hercegovine, i upravo su svoj plan kreirali preko Podrinja, pa na druge djelove BiH.
11. juli 1995. godine, krvavi dan u Republici Bosni i Hercegovini.
Dan kada je prestala da diše Srebrenica!
Tog dana prestalo je da diše 8372 duše!
Zamislite cifru od 8372.
Pokušajte da brojite, brzo ćete se umoriti.

Kako onda da ljudski um može da shvati, da ujednom danu nestane toliki broj ljudskih duša.
Šta se dešava u glavama ljudi, kad mogu kao razumna bića donijeti nož pod grlo drugom čovjeku?
Kakva je to 'hrabrost' (slabost op.a.) kako je oni nazivaju, da Bošnjaku dok je okrenut leđima i svezanih ruku, pucaju u glavu.
Kako da razumijem silovanje devetogodišnjeg ženskog djeteta pred očima oca, da to sve mora gledati, a ne može joj pomoći.
Kako je majci koja kao izgubljena trči da spasi sebe i djete, ne znajući da nosi samo trup djeteta u naramku, dok glave nema.
Kako je ocu dok mu dijete umire na rukama od izgladnjelosti i bolesti, a UN prevozi svoje vojnike helikopterom iz enklave Srebrenica, a za srebreničku bebu nema mjesta u helikopteru. Nema mjesta!!! Da, dobro ste pročitali!
Mnogo pitanja kako i zašto, nažalost bez odgovora.

Bez odgovora su ostale i one 8372 srebreničke duše, ne znajući čemu su krivi da ih zadesi sudbina ubijanja, torture, silovanja, prženja, sakaćenja, klanja, (njeguševskog) istrebljenja sa svog topraka....
Rođeni su na ovaj svijet različitog datuma, ali su svirepo ubijeni istog datuma 11. jula 1995. godine.

Postavlja se pitanje, ako su Bošnjaci muslimani ubijani samo zbog toga što nisu mislili kao njihovi katili, nisu bili iste vjere i nacije, zašto im bude kriva beba nejačka, tek došla na ovaj svijet.
Pitate se da li je beba udahnula barem bosanski vazduh?
Ne, nije udahnula, prije je izdahnula.
Beba bez imena i prezimena, bez toplog dodira svoje majke brutalno je pregažena tom zlikovačkom čizmom.
Živjela je devet mjeseci u utrobi svoje majke, ugledala svjetlost srebreničkog tmurnog, bolnog i jezivog neba i bila živa tek nekoliko sekundi na ovom svijetu...
Neko će reći koga briga za bebu, i tamo neke druge bebe umiru...
Da, umiru ali ne na ovakav brutalan način.

Priča o toj bezimenoj srebreničkoj bebi ide ovako: Jedna srebrenička majka dok su bili u Potočarima i čekali svoju sudbinu, preko puta, vidjela je jednu mladu ženu kako se grči i na licu joj se vidi bol kojeg je nesnošljivo trpila.
Ustala je žena, prišla joj i upitala: Šta je bilo šćeri?
„Porađam se“, odgovorila je:
„Hajde jednom rukom uzmi se za mene, a drugom se odboči od svekrvu“.
Nakon nekoliko stiskanja, izađe prelijepa beba na svijet, duge crne kosice, a tako čista kao da je sad okupana, a ne tek novorođena. Uzela ju je srebrenička majka i stavila na dimije da bi joj pupak svezala.
U međuvremenu prilazi četnik i pita šta je to. Odgovorile su da se beba rodila.
On na njihove riječi samo je stao čizmom na vrat bebe, i crijeva tek rođene bebe izađoše pred očima njegove majke.
Šok!
Plač!
Krik!
Naručje majčino ostalo je prazno!

****

O prokleti čovječe, zar ti nije bilo žao, dok si majci dijete iz naručja krao, prljavim čizmama stao mu na vrat, srpske krvi nije imalo, pa ti nije bio brat. Što ti bude kriva beba nejačka, nisi dao da odraste u junaka Bošnjaka? Znam da si mnogima, ti zvjeri ljudska presudio životni kraj. A ti Bošnjače ponosni junače, ne zaboravi zločin ovaj.

Pamti i znaj!!!