Dakle, maske su pale i sve je jasno - moglo se da se htjelo, ili znalo, a nije - jer osim volje, možda se ukazuje i nepobitna sjenka sumnji da je i pomanjkanje - kako znanja, tako i umjeća. A neki će reći - da ih to nije uopšte ni zanimalo - jer u sferi mladih nema ni motiva ni interesa da se angažuju. Motivacija je očito postojala da se angažuju oko izgradnje luksuznih poslovnih objekata a ne i da se grade zgrade gdje će se sa ulice sklanjati maloljetnički delikventi, prestupnici-povratnici, koji poput ajkule kruže glavnim gradom, bezbrižni i zaštićeni od zakona - jer nema zakona, kako tvrde, niti država mogućnosti, kako se dosada izgovaralo, da se riješi jedan banalan, ali otrovan i još uvjek aktivan, problem, koji truje strahom i snažnim osjećajem nesigurnosti glavni grad, a sa vanrednim sjednicama i inicijativama na papiru - praktično ništa nije riješeno.

Protestno okupljanje građana

Mirnim protestima građani glavnog grada pokazali su da nisu „nihilistička rulja“, već da znaju kanalisati svoje zahtijeve prema društvenim strukturama u granica demokratskih normi, kao i da ispolje svoje građansko neslaganje, nezadovoljstvo i razočaranje prema vladajućim strukturama u civilizacijskim normama - čime je anuliran IZGOVOR većeg broja zvaničnika, da se otvoreno razgovara o odgovornosti za apatično stanje, kako u gradu Sarajevu, tako i cjelokupnom društvu.
Posljedice koje su proizašle iz „ruksak revolucije“ - što je dovelo do padanja arogantne birokratske maske - ogledaju se u aktivnostima, ipak, dobro uzdrmanih nivoa vlasti, koje putem vanrednih sjednica u obilju i svesrdno daju inicijative za poboljšanje stanja u kojem se nalazi mlada populacija, kao i mađioničarskim iznalaženjem finansijskih sredstava iz, do juče, „nedostatnih fondova“, pokazuju na taj način kolika im je pažnja bila usmjerena prema pitanjima i brizi o mlađoj populaciji. Tužno je što se mora konstatovati da su „izgredi, koji su za svaku osudu“, baš taj „jedini jezik koji su foteljaši razumiju“, i metod koji ih je prisilio da stave svima dobro poznatu problematiku na dnevni red i poduzmu konkretne mjere u pravcu rješavanja nagomilane opće društvene problematika, a koja najdrastičnije srozava položaj i mogućnosti mladih ljudi u društvu - a sigurnost na ulici je samo jedan od tih segmenata - kap koja je prelila čašu gorčine, očaja i bjesa, a što je manifestovano kroz nekontrolisani revolt rezignirane mase.

Vladin sektor - pitanje odgovornosti

Dakle, maske su pale i sve je jasno - moglo se da se htjelo, ili znalo, a nije - jer osim volje, možda se ukazuje i nepobitna sjenka sumnji da je i pomanjkanje - kako znanja, tako i umjeća. A neki će reći - da ih to nije uopšte ni zanimalo - jer u sferi mladih nema ni motiva ni interesa da se angažuju. Motivacija je očito postojala da se angažuju oko izgradnje luksuznih poslovnih objekata a ne i da se grade zgrade gdje će se sa ulice sklanjati maloljetnički delikventi, prestupnici-povratnici, koji poput ajkule kruže glavnim gradom, bezbrižni i zaštićeni od zakona - jer nema zakona, kako tvrde, niti država mogućnosti, kako se dosada izgovaralo, da se riješi jedan banalan, ali otrovan i još uvjek aktivan, problem, koji truje strahom i snažnim osjećajem nesigurnosti glavni grad, a sa vanrednim sjednicama i inicijativama na papiru - praktično ništa nije riješeno. Ako se ne promjeni ODNOS VRŠILACA JAVNIH FUNKCIJA prema zakonom propisanim obavezama i zadacima koji proizilaze iz opisa pojedinih radnih mjesta i fukcija; i da sami steknu naviku da povjerene ovlasti usmjeravaju ka općoj dobrobiti; da su GRAĐANIMA ODGOVORNI i za učinjeno i za neučinjeno; i naravno, što je vjerovatno i ključno u sustavu ovdašnjeg vakumiranog elitizma, da mogu ostati i bez fotelje ako u njoj samo sjede a ne daju adekvatne rezultate rada. Dakle, pitanje sankcija za neodgovornost je ključno pitanje - jer odgovornosti, faktički, ne postoji! Nuđenje i davanje ostavki - iz bilo kojih razloga - je nepoznanica u društvenoj praksi, što srozava etiku do apsurdnosti! Zašto? Jednostavno jer niko javno ne zastupa praktičnu principijelnost u odnosu na „pojam odgovornosti“, osim verbalno, ne preuzima objektivnu odgovornost - i igra se ping-pong po bezbrojnim strukturama, prepire o nadležnostima i ingerencijama - te se ima alibi zašto se nešto ne rješava..., i tako do „ruksak revolucije“, kad kamenje bačeno rukama omladine na zgradu Vlade kantona čini čuda - jedni govore to što znaju, a šutili su godinama, a drugi govore da ne znaju ono što svako dijete zna!

Protesti u Sarajevu

Možda je zbog usaglašavanja realiteta zainteresovanih strana po pitanju zabrinutih ali ignorisanih ili izmanipulisanih - sa jedne, i virtuoznih sjedača i prodavača magle, sa druge strane, za ovo naše društvo, koje osim što se naziva i smatra demokratskim, trebalo bi i da je po tim principima i u funkciji njenih građana, bitna, ili čak, ključna činjenica da je vandalizam, koji je za svaku osudu, ipak, taj koji je pokrenuo, možda, ključne procese u glavama ljudi, i da je vrijeme za KOLEKTIVNO OTREŽNJENJE, po mnogim pitanjima, a što je bitno znati i poštovati, da demokratija ne znači i raditi „šta hoćeš“ i da tu nema prostora da se lične, ili grupaške, ambicije, ili kaprici, rješavaju preko računa koji drugi plaćaju - U OVOM SLUČAJU GRAĐANI. Vrijeme je da im se to saopći - i istraje na demokratskom principu - POLAGANJA RAČUNA GRAĐANIMA od strane onih koji su birani da rade u njihovo ime, i koje građani za to plaćaju, i da sistem nadležnoti paralelno prati i pitanje odgovornosti. Ostavke su nešto normalno za demokratiju - a nenormalno je da svako radi šta hoće i da niko ni zašta ne odgovara, a i nikom - i za učinjeno ali i za nečinjeno. Kuda bi nas to odvelo ako se ne povuče linija?

Nevladin sektor

Nevladin sektor, koji je akrivan u procesu organizovanja i usmjeravanja protesnih okupljanja građana, svakako da mora imati viziju društva i nakon, eventualnih, ostavki - i bilo bi poželjno da i taj segment ugrade u proces praktičnog djelovanja, jer to znači kvalitet, a uz to ide i povjerenje građana. Neophodno je osim kritike ponuditi i alternativna rješenja za poboljšanje postojećeg stanja... i svega drugog što podrazumjeva kvalitetnu DRUŠTVENU promjenu, a ne isključivo personalnu - znači konceptualna kvalitetna promjena koja otvara prosperitet treba biti predočena u sklopu kvalitetne kampanje za poboljšanjem postojećeg stanja. Dakle, nevladin sektor ima svoju ulogu, a i stoga i zadatak, time i vid odgovornosti, u ukupnoj društvenoj organizovanosti a i praksi, i ako želi biti ozbiljan društveni faktor, praktičan nosilac progresa, treba biti upućen, osim u dnevno političke teme, osim kritičkog aspekta sagledavanja društvene problemematike, isto tako viziju u praktičnom i operativno smislu, naravno u domeni mogućeg i realnog, te onoga što NVO-sektoru stoji na raspolaganju. Ali i to je samjerljivo u modernom demokratskom društvu - gdje mu je, primarno, otvoren za kvalitetno i omogućena praktična participacija u sklopu općeg duštvenog angažnama. Očito da tu nedostaju elementarne predpostavke koje bi omogućile i obezbjedile korištenje korisne i kreativne energije koja je otuđena od društvenokorisnog angažmana jer ne postoje pozitivna iskustva koja bi odredila kurs i modalitet programske saradnje - kako u nedovoljnoj kvalitetnoj programskoj uvezanosti bliskih i srodnih organizacija, tako i partnerstva sa vladinim sektorom. To je interaktivna relacija koja je bazirana na razumjevanju i dogovaranju - a mi, kao društvo, nemamo još uvjek razrađenu praksu širokog spektra u tom krucijalno društvenom segmentu, od vilikog interesa za građane, a time i društvo, a gdje je aktivan znatan broj iz redova mlađe populacije.

Saradnja vladinog i nevladinog sektora

Ne treba biti posebno upućen u globalne društvene tokove, a i povjest, da bi se spoznalo da je snaga jednog modernog i razvijenog demokratskog društva utemeljena, baš, velikim dijelom u kvalitetnoj programskoj saradnji vladinog i nevladinog sektora. U društvu, u principu, ima dovoljno prostora za svakoga ko želi da bude aktivan i djeluje u pravcu društveno korisnog - ali rezultati angažmana se drastično razlikuju, jer se nerazvijene demokratije centralistički , manipulatorski i izrabljivački profilisane, dok su moderna demokratska društva prošle tu startnu fazu unutrašnje diferencijacije kroz potrese i iscrpljujuće borbi dok zainteresovane strane nisu sjela za stosa iskrenom namjerom da se kroz dijalog dođe do saradnje - u cilju općeg društvenog prosperiteta. Mi smo negdje na tom turbolentnom putu kolektivnog izazova gdje se razdaljina mjeri jedinicama sadržaja svijesti - bazirana na iskustvu i spoznajama koje sprečavaju vraćanje unazad, i vode društvo naprijed.
Dakle, razgovor je osnova, dogovor je modus, program je opći društveni instrument progresa, a ostvareni rezultati definišu odgovornost, mi, kao kolektiv, iz loših navika, spotičući se oko prvog hvatamo se za bilo šta - samo da se ne bi palo! Nečije huliganstvo, građana ili njihvih prestavnika, doveli su, nedvojbeno, ovo društvo, i glavni grad, do stanja povišene zabrinosti običnih ljudi za stanje u kojem se nalazimo, a u koje nas je neko, nužno, doveo i iz kojeg, opet, nužno treba izađe, i zato treba tražiti i put i način, ali i organizacije i ljude koji to mogu iznijeti - a to je visokozahtjevna stvar koja je, ustvari, po karakteru proces. Znači naša očekivanja nesmiju biti nerealna -šta se može desiti i promjeniti u jednom danu - ali dan po dan...

Priče su ispričane, maske se tope - građani zahijevaju i očekuju konkretne rezultate kroz poboljšanja koja će vidjeti i osjetiti - od subotnjeg okupljanja treba da smo bliže tom cilju, kolektivno, treba da se nadamo, i dobro je da postoji još društvenih snaga koje imaju moć da pokrenu masu, ali organizatoru toj proces ne bi trebao izmaći kontroli, jer snosi odgovornost; dok su javni dužnoci pokrenuti na akciju, ali panika ne bi trebala da bude kormilar u njihovom djelovanju koje se tiče svih članova društva, a toga, nažalost, ima. Očito da je lekciju od srijede NVO-sektor naučio - a vidjeće se da li su i nosioci javnih funkcija; kao i šta nose naredni dani gdje biće usmjerena budna pažnja građana Sarajeva, a i cijele BiH - dok se dijaspora ne smije pasivno odnositi i čekati da vidi šta će na kraju biti, već, sobzirom na raspoložive intelektualne potencijale i kapacitete, očekuje se da nađe svoje mjesto kroz konstruktivan angažman koji može dati kvalitet u pokrenutim procesima u cilju općeg društvenog prosperiteta.