Jusufu nema ko da piše
Autor: Samir 'Sam' Hadžalić
Objavljeno: 15. Aug 2025. 17:08:30
Sunce se spuštalo nad Starim gradom, prelijevajući vodu toplim zlatom. Sana je tekla mirno, a njen rukavac, Berek, odmah ispod vrba, pravio tihu uvalu u kojoj je voda izgledala tamna, prividno dublja. Između njih, kao između dva stara prijatelja, voda se preplitala i šaptala, pa se opet spajala u jedno tijelo, noseći mirise vlažnog pijeska, trule vrbove kore i svježe pokošene trave s obale.

S grana starih topola, u blizini Jusufove kuće, duge sjenke padale su preko zrcala Bereka. Negdje niz sokak dopirao je lavež pasa i miris kruha koji se hladio na prozorskim daskama. U daljini su se čula dječja dozivanja, a iz prikrajka je dopirao šum točkova i udar kopita po zemlji. Neizbježni zvuk praporaca, što su se ljuljali o vratu Jusufovog konjića, odzvanjao bi mahalom. Bio je to trenutak kad se dan spušta u tišinu, a čovjek zastane, kao da želi upiti sve što vidi, čuje i osjeti.

Isprežući konjića, komšija Jusuf je tada progovorio, gledajući negdje preko ramena, u pravcu gdje su se nebo i grad stapali u tamniju liniju. Upravo iz tog pravca su često dolazile ljetne oluje i nedaće.

„Svi nekud odoše. I neka… Nije meni za mene, ja ionako nemam ništa. Ali šta će oni koji imaju? Kud će oni, kako će ostaviti sve i kako će završiti, moj sinko?“

Zatim je, nabrojivši nekoliko imena značajnih ljudi grada, zastao, obrisao ruke o stari prsluk i rekao tiše, gotovo povjerljivo:

„Idi, sine, ako možeš – idi što prije. Ne čekaj da te ova zemlja samelje. Javi se ponekad, ne zaboravi svoj stari komšiluk. Možda će i meni, ovakvom nikakvom, neko nekad napisati koju riječ.“

U ranijim susretima znao sam mu reći kako bih volio otići vani, da nešto zaradim, jer sam planirao praviti kuću. Govorio sam to s onom mladalačkom vjerom da će se život graditi polako, ciglu po ciglu, uz miris svježeg maltera i smijeh komšija koji svrate da pomognu ili popiju kafu. On bi me tada slušao u tišini, klimnuo glavom, ali u njegovim očima nisam vidio isti san. Bio je to pogled čovjeka koji je znao da se temelji mogu srušiti ne samo lopatom i čekićem, nego i mržnjom.

Toga dana, u njegovom glasu bilo je nešto teže od obične brige. Kao da je unaprijed znao da dolaze dani kada će Stari grad gorjeti, kada će se sokaci pretvoriti u pepeo, a imena ljudi gasiti jedno po jedno. Kao da je osjećao kako se nad Prijedorom skupljaju tamni orkani koji neće štedjeti nikoga – ni kuće, ni duše. Taj njegov pogled, negdje daleko iza mene, bio je pogled čovjeka koji ne vidi samo zalazak, nego i noć koja dolazi s plamenom.
Duga, mračna i teška prijedorska noć.

Jusuf je živio sa svojom mnogobrojnom porodicom na samom kraju Starog grada, tamo gdje se Berek i Sana sastaju i teku dalje, noseći sa sobom mirise djetinjstva, šapat vrbovih grana i tajnu starog pijeska na obali. Njegova kuća bila je skromna, ali uvijek ispunjena životom: dječja galama, dozivanja s obale, škripa starih vrata koja se nikada nisu zaključavala.

Uvijek je imao i neko konjče — mirnog, strpljivog druga — s kojim bi kirijao. Vozio bi drva, pijesak, ili starog komšiju koji nije mogao pješke do čaršije. Jednom je čak preseljavao u novi stan i jednog mog omiljenog profesora iz srednjoškolskih dana. Nije birao ni vrijeme ni priliku; kiša, snijeg i ljetna žega bili su mu jednaki. Nikada se nije žalio, iako se znalo da je hraniti toliku porodicu bilo teško. Sa njegovim sinovima sam odrastao. Bili su skromni, vrijedni i pošteni — djeca koja su, kao i ja, naučila rano da svijet nije uvijek pravedan, ali da se čast ne smije izgubiti.

Jusuf je volio dobru kapljicu, to se znalo. Ali to nije kvarilo njegovu narav. Imao je onu tihu, duboku plemenitost, kakvu vidiš kod ljudi koji nikome ništa ne duguju, a uvijek su spremni dati. Većina komšiluka voljela ga je upravo zbog toga. Sjećam se kako bi išao na svaku dženazu i sahranu, pa makar umrlog nikada nije ni vidio. Kad bi ga pitali kome ide, samo bi slegnuo ramenima i rekao: „Ne znam… ali valjda će i meni neko doći na dženazu.“ U toj rečenici bila je čitava njegova filozofija života — jednostavna, tiha, a teža od mnogih mudrih knjiga.

Rastali smo se u predvečerje velikog stradanja našeg Starog grada. Tog dana zrak je bio težak, natopljen vlagom i strahom koji niko nije smio imenovati. Sjene su se protezale niz ulice, a miris rijeke miješao se s neizvjesnošću. Gledao sam ga kako, nakon našeg kratkog razgovora, odlazi niz sokak, sitnim, umornim koracima, noseći u sebi i tugu i nadu.

Otišao je Jusuf iz Prijedora, negdje u stranu zemlju. Ne svojom voljom. Poslije, tiho, kao što je i živio, preselio je na bolji svijet od ovog našeg.

Godinama kasnije, na pustim mjestima američkih bespuća, znao bih zastati kraj neke nepregledne ceste.
Vjetar bi nosio prašinu preko prazne prerije, dok se nad njom razvlačilo beskrajno nebo. Ponekad bih, u prikrajku, ugledao Amiše sa svojim tradicionalnim konjskim zapregama, kako polako klize ravnicom. Taj prizor odmah bi mi prizvao u sjećanje Jusufa i njegovo konjče, kako klize niz prašnjave sokake Starog grada.

I tada bih se pitao — ima li Jusufu ko da piše?
Da li su mu adrese, kao i moje, zatrpane slojevima vremena i zaborava?

A onda bih, u toj beskrajnoj američkoj tišini, shvatio da ta pisma koja nikada nisu stigla — i ona koja nikada nismo napisali — ipak postoje. Ne na papiru, ne u poštanskim sandučićima, nego u onom nevidljivom prostoru našeg sjećanja. Ostala su negdje između Bereka i Sane, u tihom kutku gdje se vode dodiruju i ljube.

Tamo, na tom mjestu koje miriše na topli ljetni suton, ljudi su znali zastati, osloniti se na ogradu, pogledati niz vodu i pustiti mislima da se odvoje od njih — da krenu nekud daleko, možda baš onamo gdje ih je život, tako nemilosrdno i bez pitanja, odnio.

I možda je to jedini način da ostanemo zajedno — mi koji smo ostali i koji pamtimo. Ne kroz adrese, marke i poštanske žigove, nego kroz sjećanje koje ne traži ništa osim srca koje ne zaboravlja, i tišine koja se ne prekida riječima. (samhadzalic.wordpress.com)