Postoje noći koje ne prolaze tek tako. One se ne gase sa svitanjem, nego nastavljaju gorjeti u duši, urezane poput žiga. Sinoć, u plemenitim odajama Gazi Husrev-begove biblioteke, dogodila se jedna takva noć – noć u kojoj su riječi postale svjedoci, a svjedoci su postali opomena. Na poziv neumorne radnice i aktivistkinje u Rijaseta Islamske zajednice, Medine-hanume Mulalić–Mehmedović, imao sam čast prisustvovati promociji knjige Suvada Ćehića „Putem smrti do slobode“, knjige o Hasanu Mehmedoviću, ali i mnogo više od toga – knjige o nama, o Bosni, o ljudskosti koja se rađa iz patnje.

Suvad, čovjek iz Biljana kod Ključa, sadašnji Berlinac, nije samo autor. On je onaj što pero pretvara u oružje protiv zaborava. Njegova priča o vlastitom zatočeništvu – od Keraterma do Trnopolja – nije samo ispovijest, ona je krik, ona je zavjet. U njegovim riječima sam čuo nešto što nadjačava bol: čuo sam jasno upozorenje da genocid nije prošlo vrijeme, nego prijetnja koja vreba iza svakog ugla povijesti, spremna da se ponovi ako zatvorimo oči.

Taj osjećaj još je snažnije probudio lik Hasana Mehmedovića – bijele brade i zelene kape, Bošnjaka koji u tišini berlinskog džemata nosi najveće od svih sjećanja. Hasan i njegova braća po patnji – Jusuf Jašić, Hamed Omerović, Mirza i Adem Bašić, Muhzin-Džile Omerović – prošli su kroz tamu koja nije htjela pustiti svjetlo, ali svjetlo je, ipak, pobijedilo. Suvad nas podsjća na onu rečenicu koja odzvanja poput amaneta: „Šta pero ne povije, ćefin prekrije.“ Zato je ova knjiga više od knjige – ona je pero koje prkosi ćefinu, život koji prkosi smrti.

Dok sam slušao svjedočenja, pred očima mi se smjenjivala slika Beograda, gdje isti dan, 11. jula ove godine, ratni zločinac Vojislav Šešelj promoviše knjigu od tri hiljade stranica, učeći srpsku mladost kako da dovrši ono što zlo genocida nije uspjelo u prošlosti. Taj kontrast – između riječi koje liječe i riječi koje truju – podsjetio me da sjećanje nije luksuz nego obaveza. Jer, onaj ko negira svoj zločin, već ga u sebi ponovo piše.

U sali je sinoć sjedio i imam-junak, Mevludin ef. Hrnjić, živi svjedok dana kada je Islamska zajednica u Srebrenici dijelila posljednji zalogaj, posljednji udah, posljednju nadu sa svojim narodom. Njegovo prisustvo bilo je tiha potvrda da istina, koliko god krvarila, uvijek pronađe put do ušiju onih koji žele čuti.

Osjetio sam ponos kada me Medina-hanuma upoznala sa svojim amidžama – Alijom, Kemalom, Šabanijom i Hasanom – gorostasima iz Drinjače, čija je krv ispisala poglavlja bosanske časti. Ibrahim i Mustafa, njih dvojica koji su već otišli Allahu na milost, nisu bili odsutni: njihova prisutnost bila je u svakoj riječi, u svakom pogledu. I shvatio sam – dokle god ovaj narod rađa junake muškog i ženskog roda, Bosna će nadživjeti sve svoje dušmane, i one što pucaju, i one što to podržavaju.

Promocija nije bila samo događaj. Bila je to dova, zakletva, molitva za budućnost. Molitva da naša sjećanja postanu znanje, a znanje umijeće – umijeće da prepoznamo zlo dok se još skriva i da mu se odupremo dok još šapuće, prije nego što opet zaurla.

I zato neka Allah poživi sve naše bosanske vitezove poput Hasana, sve naše Medine, sve naše junake i junakinje, neka im podari snagu i zdravlje da budu stubovi istine i pravde. Amin!

Sinoć sam izašao iz biblioteke sa osjećajem da Bosna, iako krvari, i dalje diše. Diše zahvaljujući onima koji pišu, govore i svjedoče. Jer dok god imamo pero koje ne da ćefinu da prekrije, ima nade da ćemo hodati – putem smrti, do slobode. - Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo, Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, Ovdje se i umire da bi se živjelo. (Mehmedalija Maka Dizdar).