Dragi moj babo, budim se, danas ćeš doći, igrat ćemo se jer me sigurno poželio, dobro, i ja sam tebe ali mala sam još uvijek pa ne znam to ni reći. Još nisam ni prohodala, pa ćeš me nosati, mama je ionako umorna, danima je sama sa bratom i sa mnom, a jedan braco je u stomaku. Onaj treći je kod nane, njemu je sigurno najljepše jer nana pravi najbolje gurabije. Danas je 8. april, za 21 dan napunit ću 7 mjeseci, jedva čekam svoj prvi rođendan da se svi okupimo, tada će nas biti šestero jer će se mama poroditi. A i nana će sigurno donijeti svojih gurabija....
Ovako bi trebalo biti moje sjećanje na taj 8. apriI. Umjesto tebe, babo, na vrata je pokucao on, prvi komšija, Srbin. Zarobljeni smo, da, nadomak Goražda gdje je sva naša rodbina, tek tridesetak kilometara. Ni tebe, ni rodbine, samo Bog i dova naše majke da preživimo, ne znajući šta tek dolazi, ono najgore. Okruženi njima... A onda, mučenje, silovanje, progon, ubistva, zločini, patnja, genocid! Mama je preživjela više puta silovanje u poodmakloj fazi trudnoće, i bolje je što to nisi vidio ili saznao, babo. Tebe se i ne sjećam, ni ja ni mlađi brat. Imamo jednu tvoju sliku i iz nje gradimo sva sjećanja o tvom postojanju. Pričati o tome preteško je. Negdje u mašti, u dubinama naših duša, gdje stanuju najteža sjećanja, nalazi se i istina o tome kako se jedno dijete koje je sve ovo preživjelo osjeća. Nikada ti babo ne mogu objasniti kakva je bol u mojoj duši i kakve su noći u kojima se sa suzama u očima budim, tražeći tebe. Voljela bih nekada da se iz snova ne budim, jer tamo smo jedino zajedno. U snovima se ostvaruju sve moje želje. Tamo sam te jedino vidjela i osjetila tvoj zagrljaj, tamo je vječnost kojoj žudim i kojoj se nadam. Snovi su, babo moj, bijeg od surove stvarnosti i bolne istine, istine da tebe nema pored mene.
Nedostaješ mi babo, nedostaješ mi cijeli život. Voljela bih da imam priliku samo jednom da te vidim, zagrlim, poljubim. Da osjetim tvoju ruku na mojoj glavi, tvoj miris i tvoju snagu o kojoj mi je majka uvijek pričala. Nisam nikad naučila, ali sam živjela i živim. S tugom u srcu i duši. Ja znam da ti nisi umro, osjetim, osjećam da si uvijek pored mene, ali fališ mi fizički. Fali mi da te imam, onako kako i drugi imaju očeve. Zašto ja da od tebe imam samo jednu sliku, zašto da te ne pamtim, zašto da se ne sjećam niti jednog trenutka, zašto? |
8. april 2025. godine je svanuo, niko ne zna o čemu mislim, nabacila sam osmijeh na lice, moj Hamza ima tri godine, mašallah, kod nane je, dedu ni on ni ja nikada nismo upoznali, zbog 8. aprila. Danas ti pišem pismo i krijem suze od ljudi. Koliko insan može da podnese? Život je i dobro i loše, znam, ali ponekad se upitam zašto ti, zašto ja. Godinama sam te samo sanjala, onda sam se molila da te pronađem, da ti dovu imam gdje proučiti, suzom mezar zijaretiti. I našli smo te, tvojih nekoliko koščica ukopali smo 2014. godine i tada smo bili najsretniji, jer sad bar znamo gdje si. U dubini duše tvoja mala djevojčica sanjala je san kako dolaziš, kako te grli i kako se budi sretna. Znam, sve znam, san je san. Od dana kad sam te pronašla, kad sam dio duše smirila u meni se probudila druga čežnja, valjda to tako biva sa insanom, uvijek želi nešto novo. A ja, oduvijek sam babo imala jednu želju iznad svih drugih, da te stisnem jako i zagrlim najjače, da na tvom ramenu osjetim podršku koja mi treba, oduvijek, zauvijek. Imala sam ja snagu za okolinu, prijatelje, znane i neznane, imala sam sve, samo tebe nisam. Nikad nisam osjetila kako je kad imaš očevu ruku koja te vodi. Uvijek sam gledala druge očeve i učila da živim bez tebe. Nedostaješ mi babo, nedostaješ mi cijeli život. Voljela bih da imam priliku samo jednom da te vidim, zagrlim, poljubim. Da osjetim tvoju ruku na mojoj glavi, tvoj miris i tvoju snagu o kojoj mi je majka uvijek pričala. Nisam nikad naučila, ali sam živjela i živim. S tugom u srcu i duši. Ja znam da ti nisi umro, osjetim, osjećam da si uvijek pored mene, ali fališ mi fizički. Fali mi da te imam, onako kako i drugi imaju očeve. Zašto ja da od tebe imam samo jednu sliku, zašto da te ne pamtim, zašto da se ne sjećam niti jednog trenutka, zašto? Koliko puta sam postavljala ta pitanja a odgovor uvijek bio isti, zato babo jer si šehid, naš sin bosanski, naš inat, prkos i hrabrost, naša putanja kojom idemo čitav život, moje svjetlo na kraju tunela, moj bijeg kad je teško, moj dunjaluk. Ti si moj kutak u koji pobjegnem kad mi je teško, ti si san koji sanjam i svaku noć liježem s istom željom. Kako godine prolaze sve više shvatam riječi onih koji su te poznavali da na tebe ličim, karakter smo isti. Tvoje oči gledaju kroz moje, tvoja hrabrost izbija iz mene, tvoje srce kuca u svakom otkucaju moga. I tako će biti, dok me ima, dok nas ima, jedini moj. Nisu te ubili dušmani jer ti živiš kroz mene i u meni, kroz nas, tvoje misli su moja vodilja i amanet koji čuvam. Ti si najbolji sin bosanski! Nisi bio tu kad sam završila osnovnu školu, ni srednju, ni fakultet, ni magisterij, uskoro ću i doktorat, ako Bog da, znam da te neće biti. Ali, svaki put bih osjetila tvoje prisustvo, svaki put bi mi knedla stala u grlu kad bih doživjela nešto veliko a tebe nema. Najteže je, ipak, bilo, kada sam rodila svog sina. Mjesecima me proganjala misao da mu dam tvoje ime, nikad i nikome to nisam izgovorila, osim sebi. Oprosti mi babo ali nisam mogla. Moje srce bi, čini mi se, puklo i rasulo se na komade kada bih ga zovnula. Halali mi babo, ali za to nisam snage imala.
Osmih aprila će biti, ja ću sve glasnije govoriti, pravda će pobijediti, cijeli svijet će istinu saznati. Da mogu, iz rječnika bih izbacila riječ nedostajanje, jer, ona je obilježila moj život. Moje srce mnogo toga je podnijelo. Sjećam se kao jučer kada su poredali tvoje kosti po stolu i kada smo te trebali identificirati. Gledala sam tvoje kosti a zamišljala tvoj lik. Vidjela sam tvoj češalj, koji si, kako su mi pričali, uvijek nosio u džepu. Bila sam toliko hrabra da sam zamolila da ga uzmemo i sačuvamo, kao trajnu uspomenu jer ništa više i nemam. Tvoja djeca su porasla, nas četvero i majka hrabro i ponosno koračamo. Uspjeli smo, bez obzira na sve. Odrasli smo, uspješni, na pravom putu. Vjerujem da bi bio ponosan na nas. Obećavam ti, babo moj, dok ja živim i ti si živ. Pišem i pisat ću ti, da ostane zapisano u vremenu. Moja pisma nemaju adresu, poštanski broj ni markicu. Moja pisma tebi natopljena su suzama i ispisana beskrajnom ljubavi koju nosim u srcu. Moja pisma su jecaj duše za najmilijim, za tobom babo moj. Neka ti je vječni rahmet. Voli te tvoja jedinica.