31. maja 1992. u Prijedoru, srpska vlast naredila je Bošnjacima i Hrvatima da nose bijele trake.

Da označe sebe.
Da pokažu gdje žive.
Da pripreme teren za – nestanak.

To nije bio rat.
To nije bila odbrana.
To je bio administrativni fašizam.

Nevinima su stavljali trake.
Zločinci su nosili šubare i činove.
Sve “po proceduri”.

Bijela – boja nevinosti – postala je boja selektivnog čišćenja.

Komšija postaje meta.
Dijete – statistika.

Danas, oni koji su tada izdavali naredbe šute.
A vlast i dalje odbija postaviti spomenik ubijenoj djeci.

Ne zato što ne mogu.
Već zato što ne smiju pogledati u ogledalo historije – jer bi tamo vidjeli svoje pravo ružno lice.

Bijele trake su simbol sramote.
I ta sramota traje. Dokle god je svijeta i vijeka!

Ne zaboravimo!
Ne oprostimo šutnjom!
Dignimo glas!
Neka se do neba čuje naš krik slobode!