Bosnjaci.Net

U tekstu „Genocid nad nerođenima“ otvaram pitanje međugeneracijske traume i sistemskog nasilja koje seže dublje od granata i rovova sve do tišine majčinih utroba i razvoja nerođenih identiteta.
Kao sociologinja koja se bavi politikom pamćenja i kulturnim obrascima integracije te osoba s ličnim iskustvom ratne geneze, smatram da je krajnje vrijeme da javno problematiziramo neurološke i psihosocijalne posljedice agresije u Bosni i Hercegovini.

Djeca sirena i šutnje
U kostima roditelja rat, u neuronima djece plava tišina
Porodilišta su bila improvizovana, a inkubatori pokriveni ćebadima da ne propuštaju strah. Dok su majke u osmom mjesecu trudnoće drhtale od detonacija i umirivale nerođene glasovima prepuklim od gubitaka, oblikovali smo se pod zvukovima sirena. A trebale su nam uspavanke.

Odrasli smo u vremenu gdje nije bilo prostora za pitanje: jesmo li dobro? Naučeni da budemo zahvalni što smo živi, ali niko nije mjerio kako smo živi.

Ova tema nije samo o nama. O ovome treba da govore akademska zajednica, predstavnici u politici, ambasadori... Ovdje je riječ o dokazivom pokušaju brisanja generacija, o ciljanom napadu ne samo na živote, već na kontinuitet postojanja, na buduće majke i očeve, na gene i psihu. To je i pitanje genocidne namjere, ne samo fizičke već i one koja seže do samog korijena samopercepcije. Genocid nad nerođenima i dalje se provodi. (Grafika: Merima K. Mehinović)

Naša neurodivergencija nije anomalija. Ona je pejzaž poslijeratne biologije, ali smo ostali nepripremljeni. Našim tišinama su riječi bile preteške, a majci i danas ne znamo reći volim te. Djeca sirena su danas odrasli sa socijalnim maskama i to je njihov bijeg od slobode (Fromm). Sloboda dolazi s ožiljcima koje još nismo imenovali. Autizam, ADHD, disocijacija, u drugim društvima nisu tabu teme nego se promatraju kroz integracije i podrške. U Bosni i Hercegovini to su neizrečene dijagnoze kolektivne traume. I nosimo je, generacijama.

Nisu nestajale generacije nego i razvojne faze. Nismo samo izgubili domove, izgubili smo regulaciju emocija, sigurnost dodira i svijest da je sutra moguće. I ta trauma nije prestala '95. Ona se ugnijezdila u obrazovnim sistemima koji ignorišu neurorazličitost u zdravstvenim sistemima koji ne razumiju tihe posljedice terora.

Danas, dok se ratna retorika ponovo uspinje, vidiš kako se aktivira epigenetski alarm, a pogođene su najmanje tri generacije. Profili na mrežama, statusi prepuni nesanice, osjećaj prijetnje, najave šehidskih odlazaka... Kao da i nije stalo. Pazi snajper samo fali. Il' ne fali, ima ovih punoglavaca što ego pumpaju, vole kad miriše na krv. Ima takvih i u institucijama.

Rođeni pod opsadom, utišanog djetinjstva i nerođenog mira, nosimo traumu u naslijeđe. Tišinom oblikovani, emocijom sputavani u utrobi postasmo žrtve genocida. A ni udahnuli nismo.

Naši intelektualci nose duboke terete (Ibraković), borbe bi bile snažnije za domovinu da nema vlastitih (Kovačić).

Zato ova tema nije samo o nama. O ovome treba da govore akademska zajednica, predstavnici u politici, ambasadori... Ovdje je riječ o dokazivom pokušaju brisanja generacija, o ciljanom napadu ne samo na živote, već na kontinuitet postojanja, na buduće majke i očeve, na gene i psihu. To je i pitanje genocidne namjere, ne samo fizičke već i one koja seže do samog korijena samopercepcije. Genocid nad nerođenima i dalje se provodi.