U savremenoj poeziji, Amara Ličinu prepoznajemo kao pjesnika osobene lirike, misaonih obrta, i čovjeka koji svjesno bira puteve tišine, izbjegavajući nametljivost i konvencionalnost. Njegova nova zbirka “Pouzdano merenje” – već samim naslovom izaziva misaonu nelagodu i paradoks šta to zapravo možemo pouzdano mjeriti u svijetu punom nesigurnosti, zaborava i subjektivnih tumačenja? Možda je, kao što Antić kaže, upravo poetska samoća ono jedino mjerljivo ona u kojoj se svaka misao bistri kao kap u tišini. Zbirka je triptihalno strukturisana: prva cjelina donosi tematsku razliličitost, druga dodatno filozofski zašiljuje ličnu i društvenu osjetljivost, dok treći ciklus, nazvan simbolično „Nešto treće“, otvara prostor za eksperiment, grotesku, metafizičko i refleksivno, pa čak i dramatično autoironično (npr. pjesma Ubistvo sa predumišljajem). Ova trostepenost zbirke pokazuje da Ličina promišljeno gradi konceptualno-poetski projekt on ne piše „pjesme za sebe“, već stvara „knjigu o svijetu“, đe se svako pitanje, stih i pauza pojavljuju s razlogom.

U pjesmi Pouzdano merenje, koja otvara zbirku, satovi, vrijeme i sajtžija postaju metafore nemoći da se svijet uhvati, ali i simboli univerzalne relativnosti – jer „radno vrijeme“ postoji samo „između dva mraka“. Poezija time izlazi iz mjernih sistema i prelazi u ontološki prostor:ona ne registruje, ona otkriva. Jedna od najjačih pjesama, Ljudi, donosi mini-portrete 77 pojedinaca iz pjesnikovog svijeta to su portreti ispisani s toplinom, ironijom, razumijevanjem, ali i oštrinom. Ličina koristi mikrobiografiju kao poetski narativ, đe svaka osoba nosi teret epohe, zajednice, promašaja ili nepravde. Ovđe poezija funkcioniše kao katalog zaborava pjesnik pamti sve one koje društvo ne pamti. I time čini suštinski čin daje glas onima koje inače niko ne bilježi. Zbirka obiluje simbolima tranzicije i gubitka, kao u pjesmama Čekaonica, Olakšanje, Priroda pesnika, Kako je propala ljubavna poezija. Kod Ličine, bolest, starenje, smrt i odsustvo transcendencije nisu patetični oni su dostojanstveni, tihi, čak ponekad i humoristični u svojoj apsurdnosti.

Filozofski diskurs posebno dolazi do izražaja u stihovima đe autor otvara ontološka pitanja identiteta, zavičaja i vremena. Pjesma Zvičaj izdvaja se kao egzistencijalna meditacija: „Moj zavičaj dvadeset i prvi vek... / fali mu samo još osnivanje novih država / i omraženi vojskovođa“. Ličina u ovom ciklusu ne pjeva o „zavičajnim pejžažima“, već o epozi, on svoje pjesničko Ja zaranja u vremenitost i kontinuitet poraza. Upravo tu, on od „poetske samoće“ prelazi u „poetsku odgovornost“.

Zbirka Pouzdanao merenje je snažno ostvarenje misaono, jezički i poetski dosljedno. Ličina je uspio ono što rijetko kome uspije da izgradi vlastiti mikrokosmos i da nam ga približi kroz pjesničke optike koje su i filozofske, i društveno osjetljive, i jezički precizne.

ZAMKA

Znam ljude, vole da su deo
oduvek žele da budu nešto.

Oni znaju mnogo,
poznaju:
posledice onoga što sam rekao,
posledice onoga što nisam rekao.

Šta je trebalo da kažem.
Šta je trebalo da prećutim.

Savetuju,
bolje bi bilo priključiti se onima,
ostati sa ovima,
preuzeti stvar u svoje ruke,
nikako ne ulaziti.

Nije trebalo ići tamo,
jer je došao i onaj,
a ovamo je trebalo doći,
jer je došao i ovaj.

Onome treba dokazati
da mislimo suprotno od njega.
Ovome da mislimo isto kao on.

Prvog moramo otpustiti, jer se rukovao sa onim.
Drugog moramo zaposliti, javno je vređao onog.
Trećeg isto moramo otpustiti, prestao je da bude
veran ovom, a umesto njega treba zaposliti
četvrtog, pokazao se dobro u vernosti.

Od onog bi se, dakle, valjalo ograditi,
a ovom privolevati.

Jer:
Ljudi znaju šta je onaj radio kad ga niko ne vidi,
zato ga i mrze,
a znaju i šta je ovaj radio kad ga niko ne vidi,
zato ga i vole.

Ljudi imaju popis svih onih koji više nisu naši,
ali i svih ovih koji su u međuvremenu postali naši.

Znaju kome se šalju pozdravi,
a kome nešto drugo.
Znaju zašto onaj ide tamo
i zašto ovaj dolazi ovamo.

Ljudi će zapamtiti sve što se desilo
i saznati sve što se nije desilo.

Ljudi već znaju da ti čitaš ovu pesmu.
Saznaće kako si je shvatio,
postaviće je u kontekst.
E, čitaoče, tad si gotov.

VII
Palo mi je na pamet: treba zloupotrebiti poeziju
napisah junačke pesme o sebi;
ofromio sam jezik svoje nacije
smislio i ime za kraljevstvo kojim vladam.

Dao sam mu teritorije
za koje od detinjstva želim da budu moje.
Ali sam odustao kada shvatih;
ničiји grob ne stoji iza mene.

DŽELATOVA KNJIGA
Sakupljam knjige,
stare, polovne, nepročitane,
ali i one sa izbledelim slovima.

U njima stalno nalazim tuđe beleške.

Zabeležene misli, podvučene,
zaokružene stranice
dopisani uzvici
Tako je!
Reci joj!
Maestralno!
Dosadno!

Ubacivani papiri kao bukmarkeri
na njima računi iz knjižare, piljare, kockarnice.

Recepti za kolače, široki, nečitljivi,
kojima uvek nešto fali
i koji nikada nisu pravi.

Imena prelepih devojaka
i uz njih srce, jer čitalac
nije znao ništa drugo da nacrta
ili nije smeo.

Brojevi telefona, nekada i bez imena pored.
Zvao sam, uglavnom se niko ne javlja.

Iz dželatove oskudne kućne biblioteke
u ruke mi stiže
knjiga puna opisa njegove ćerke,
na koricama je i opis zeta.

Idealno se uklapam.


U savremenoj poeziji Amara Ličine, intelektualna oštrica i ironična distanca ne stoje nasuprot emociji naprotiv, one joj otvaraju vrata, razotkrivajući višeslojan svijet u kojem subjekt nije ni junak ni žrtva, već pažljivi posmatrač upleten u vlastitu sumnju. Tri pjesme koje stoje kao dragocjene tačke njegove zbirke Pouzdano merenje – „Zamka“, „VII“ i „Dželatova knjiga“ – zajedno čine svojevrsni poetski triptih o licemerju, identitetu i tragovima koje ostavljamo ili brišemo.

Zamka – dijagnoza društvenog konformizma

Pjesma Zamka funkcioniše kao poetski esej o političkoj i etičkoj ambivalentnosti. Ličina u stihovima mapira svakodnevnu logiku relativizacije, đe su ideološki i moralni izbori uslovljeni pozicijama moći, trenutnim saveznicima i neprijateljima. Ljudi „znaju mnogo“, ali to znanje nije prosvetiteljsko, već cinično i funkcionalno. To su oni koji znaju „kom se šalju pozdravi, a kom nešto drugo“. Pjesma kritikuje sistem u kojem su lojalnost, mišljenje i istina “trgovačka” roba. Onome ko čita pjesmu poručuje se da je već uhvaćen čitanje postaje čin kompromitacije, a razumijevanje oblik uključenosti. U tom svijetu, kao i u Orvelovom distopijskom univerzumu, najveći zločin je slobodno mišljenje a pesma je njegov dokaz.

VII – autopoetika i ironijska mitologija

Pjesma VII iz ciklusa Nešto drugo nosi duhovit, ali slojevit autopoetički ton. „Palo mi je na pamet: treba zloupotrebiti poeziju“, piše Ličina, sugerišući da se poezijom ne mora služiti samo da bi se izrazila ljepota ili bol, već i da bi se izgradili vlastiti mitovi. Govorimo o pjesničkoj ironiji kao obliku istine pjesnik postaje osnivač nacije, zakonodavac jezika, vladar imaginarne teritorije ali odustaje kada shvata da „ničiји grob ne stoji iza mene“. Ovđe se pjesnik suočava s granicom između fikcije i stvarnosti, između književne varke i odgovornosti. U suštini, pjesma je pitanje da li riječ može imati težinu ako nije utemeljena u istoriji, u tuđim žrtvama i tragovima?

Dželatova knjiga – tragovi, bilješke, odsustva
U Dželatovoj knjizi, Ličina se vraća svakodnevici, ali iz perspektive arheologa tuđih identiteta. Kroz opis marginalija i bilješki u knjigama, autor promišlja o onima koji su knjige čitali, koji su voljeli, pisali poruke, crtali srca, ostavljali brojeve telefona. Sve to pretvara se u lirsku arheologiju postojanja – pjesnik u praznim linijama traži biografije. Ključno je finale: knjiga iz biblioteke dželata, prepuna opisa ćerke i zeta. I pjesnik, koji to prepoznaje kao vlastitu poziciju, kaže „Idealno se uklapam“. Ironijska oštrica pjesme izmiče svakom romantičnom shvatanju čitanja ovđe se čitanje ne odvija između pjesnika i svijeta, već između svijeta i njegovih dželata. Poezija se pretvara u dokazni materijal, a pjesnik je nenamjerni svjedok.

Naslov zbirke Pouzdano merenje nosi u sebi duboku ironiju i filozofsku napetost može li se uopšte išta u životu izmjeriti „pouzdano“, naročito kada je riječ o ljudskom iskustvu, pamćenju, identitetu i smrti? Amara Ličina nudi upravo to zbirku pokušaja da se precizno izrazi ono što izmiče svim mjernim jedinicama, pa i samom jeziku. Kao što nas u uvodnoj pjesmi navodi da promislimo nad radnjom časovničara koji nema sat, već samo narukvicu, tako nas u svakom stihu vodi kroz razlike između mjerljivog i stvarnog. Ono što zbirku čini izuzetnom jeste sposobnost pjesnika da iz svakodnevnog (čekaonica, knjige s marginama, zaboravljeni ljudi) formira ontološki dokument, jezičku analizu svijeta koja ne traži visine – već dno značenja. Ličina ne operiše uzvišenim simbolima, već ih ironizuje i preokreće: kraljevstvo koje gradi u pjesmi VII je samo fiktivni konstrukt, jer kako kaže: „Ali sam odustao kada shvatih: ničiji grob ne stoji iza mene“. Ovim stihom Ličina raskida s patetikom lažne autoritarnosti i mitologije, i priznaje da pjesnik ne vlada svijetom već samo vlastitim glasom.

Kroz zbirku se može iščitati i filozofska veza s mišlju Fridriha Ničea, koji je zapisao: „Ima ljudi koji žele da se sve mjeri, a ne znaju da je mjera ono što čini stvari nedostižnim.“ (Friedrich Nietzsche, Nachgelassene Fragmente, 1885-1886). Ova misao može poslužiti kao hermeneutički ključ za čitanje Pouzdanog merenja. Ličina se bavi upravo tim paradoksom mjeriti ono što se ne može izmjeriti. On koristi pjesmu ne da bi došao do odgovora, već da bi oblikovao pitanje kao formu, kao estetsko i egzistencijalno ispitivanje. U tom smislu, pjesnik postaje metrolog metafizičkog neko ko zna da su svi podaci podložni zaboravu, svi brojevi nečiji, a jedina preciznost ostaje u stihu. Ličina je ovim djelom načinio iskorak iz standardne lirike savremene poezije umjesto emocionalne ispovijesti, nudi analitičku mapu jezika, ali ne hladnu već duboko proživljenu. Umjesto identitetske zatvorenosti, nudi jezičku otvorenost. Umjesto kolektivnog pripadanja, nudi pojedinačno svjedočanstvo. U tome se ogleda njegova književna, lingvistička i filozofska originalnost. Pouzdano merenje time nije zbirka gotovih istina to je zbirka kalibrisanih sumnji. A upravo je sumnja, kako kaže Karl Jaspers, „izvor filozofije, a poezija njen najtanji instrument“ (Jaspers, Einführung in die Philosophie, 1950). Ličina taj instrument svira precizno, tiho i pouzdano nepouzdano. Amar Ličina je porijeklom Bihorac a u toj riječi, u toj zemlji između riječi i čutanja, između nemaštine i dostojanstva, stoji cijeli jedan poetski kod. Bihor taj artefakt bošnjačke prošlosti prisutan je u onome što ostaje u glasu, u metafori, u jeziku koji zna da ćuti jednako dobro kao što zna da govori. U tom kršu i ponoru, đe se riječi ne lome uzalud, rađaju se oni koji imaju dar da stvarima daju novo mjerilo upravo takav je Ličina.