Amir Ahmić je 25 godina radio kao oficir za vezu s Haškim tribunalom i danas predstavlja jednu od najkompetentnijih osoba za pitanja u vezi s radom ovog ad hok suda koji je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a. U povodu godišnjice prve presude u kojoj je ustanovljen genocid u Srebrenici pred ICTY-om razgovarali smo o onome što je Haški tribunal ustanovio i onome što imamo danas u susjednim zemljama i djelovima BiH, gdje vladajuće politike i dalje koriste narative odbrane ratnih zločinaca.

PREPOROD: Navršava se 21 godina od presude protiv Krstića, prve kojom je utvrđen genocid u Srebrenici. Kako vidite njen značaj danas?
AHMIĆ: Da, zaista, to jeste historijska presuda. Udarila je temelje za sve druge presude pred ICTY-om i u Bosni i Hercegovini, kojima je presuđen genocid u Srebrenici i istočnoj Bosni. Na osnovu nje Srbija je presuđena pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida.
Presuda Krstić se navodi u svim Rezolucijama Parlamenta EU od 2005. do danas i Rezoluciji UN-a o Srebrenici od 23. maja 2024.
Krstić je u posljednjem zahtjevu za puštanje na prijevremenu slobodu naveo da prihvata UN-ovu Rezoluciju o Srebrenici kao svoju, ukazujući predsjednici Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (MICT), pravnog nasljednika ICTY-a, da se upravo njegovo ime spominje u Rezoluciji. Opravdano, nije mu odobren prijevremeni izlazak, ali će ostati zabilježena činjenica da je general srpske vojske, nakon UN-ove Rezolucije o Srebrenici, priznao genocid u Srebrenici na najvišim međunarodnim sudskim i političkim forumima.

Presuda Krstiću nije samo temelj drugih presuda već i UN-ove Rezolucije o Srebrenici – jednog od najvažnijih dokumenata za BiH nakon Dejtona. Data nam je šansa da, radeći u budućnosti na implementaciji i afirmaciji UN-ove Rezolucije, radimo na afirmaciji i stabilnosti BiH i regiona te afirmaciji naslijeđa ICTY/MICT-a i ICJ-a, ali i na afirmaciji i implementaciji svega onog što je uradila međunarodna zajednica u proteklih 30 godina. Majke Srebrenice su decenijama urezivale put pravde. Njihov aktivizam, priznat na najvišim međunarodnim nivoima, mora biti nastavljen i poslije njih. Nadam se da ćemo iskoristiti šansu i da nećemo praviti iste ili slične greške koje smo činili s Dejtonskim mirovnim sporazumom, na način “da se sve podrazumijeva” i da će neko drugi umjesto nas raditi na zaštiti i jačanju države. Dobili smo podršku dva UN-ova suda, EU-a i Generalne skupštine UN-a kroz Rezoluciju o Srebrenici, na čelu sa SAD, Velikom Britanijom, Njemačkom, Turskom i skoro svim islamskim državama, te gotovo kompletne EU, izuzimajući Mađarsku.



PREPOROD: UN-ovu Rezoluciju opisujete kao pobjedu bosanskog društva. Ranije ste to rekli za presude ICTY/MICT-a?
AHMIĆ: Da, upravo zbog toga sam naglašavao da je i UN-ova Rezolucija pobjeda bosanskog društva i pameti koju je sad predvodio Denis Bećirović. Naime, osnivanjem ICTY-a, 1993. godine, desio se pokret u BiH – svi kojima je BiH u srcu, odazvali su se pozivu ICTY-a i pomagali i podržavali su ovaj Sud, od žrtava i svjedoka do novinara, intelektualaca i institucija države BiH. Svjedočenja pred ICTY-om su neizostavan dio njegovog naslijeđa, a uspostava formalne saradnje između BiH i ICTY-a, koju je u ime države 1994. godine potpisao rahmetli Irfan Ljubijankić, je jedna od najvećih političkih i diplomatskih pobjeda BiH.

Pobjedu je potrebno implementirati, ali i valorizirati, jer pravosnažne presude, odnosno, zaključci i naslijeđe ICTY-a/MI- CT-a, nakon posljednje presude iz 2023. Stanišić-Simatović, konačno otvaraju novu dimenziju.
BiH je od 1991. do Dejtonskog mirovnog sporazuma bila izložena udruženim zločinačkim poduhvatima: prvim iz Srbije, koji je započeo najkasnije u augustu 1991, i drugim iz Hrvatske, također, od decembra 1991. Na čelu srbijanskog bio je Slobodan Milošević i njegovi proksiji u BiH, a drugi je predvodio Franjo Tuđman s proksijima iz tzv. HZHB. ICTY je precizno utvrdio historijski kontekst raspada Jugoslavije i uloge Srbije i Hrvatske u ratu protiv BiH. Objasnio je značaj i sadržaj svih mirovnih sporazuma za BiH, a zatim utvrdio međunarodni sukob – napad na suverenost i teritorijalni integritet Republike Bosne i Hercegovine i postojanje navedena dva UZP-a. ICTY/MICT je do u detalje objasnio dvostruke politike koje su vođene iz Beograda i Zagreba – javne i tajne politike i pravosnažno zaključio kako su realizirani UZP-ovi te kako su mirovni sporazumi bili korišteni kao vrsta pokrića ili odgode za realizaciju UZP-a od strane Beograda i Zagreba. Sud se posebno osvrnuo na tzv. Karađorđevo – dogovor Srbije i Hrvatske kojim su zločinački planovi sinhronizirano i zajednički radili protiv BiH. Sud je dao, u posebnoj mjeri, i odgovore na pitanja kako je u uslovima dva UZP-a iz 1991. godine BiH uspjela osigurati nezavisnost i međunarodno priznanje i državni kontinuitet koji je osiguran i u Dejtonu, kako je BiH uspjela pružiti otpor i u najvećoj mjeri raskrinkati i poraziti sve zločinačke politike i osigurati opstojnost BiH i biološki opstanak te, na kraju, ako hoćete, i pobjediti ta dva zločinačka projekta koja, nažalost, na određeni način i danas egzistiraju u BiH.

I baš zato trebamo da „iskoristimo“ i tužioce i sudije koje su presudili UZP-ove, a koji su još živi, da ih zamolimo i angažiramo, počevši od Douglasa Stringera koji je učestvovao kao jedini tužilac u dokazivanju oba UZP-a, do svih drugih još uvijek živih – da nam pomognu da napravimo historijski dokumentiranu priču o pobjedi BiH protiv dva UZP-a, koristeći naslijeđe Suda u Hagu. Ta pobjeda je, na važan način, osigurala i opstanak BiH.



PREPOROD: Šta biste izdvojili iz procesa protiv Krstića kao posebno značajno?
AHMIĆ: Napomenuo bih činjenicu da je u prvostepenom postupku protiv Krstića svjedočilo niz pripadnika ARBiH i SDB MUP-a BiH o prisluškivanim razgovorima koji su nastali neposredno pred i u toku izvršenja zločina genocida 1995. godine. Bila je to jedna od najtežih pravnih bitaka pred ICTY-om. I u prvostepenoj presudi Krstiću, prisluškivani razgovori su prihvaćeni od sudija kao autentični, vjerodostojni i relevantni – što je bila osnova za sva druga suđenja, uključujući i doživotne osuđujuće presude protiv Karadžića i Mladića.

Ali, u skoro svakom sljedećem suđenju pred ICTY-om/MICT-om, odbrana zločinaca je iznova osporavala istinitost i autentičnost prisluškivanih razgovora. Kao ključnu osnovu za osporavanje zločinci su koristili Izvještaj nizozemskog instituta NIOD o Srebrenici, koji je na stotinama stranica osporavao mogućnost naših prislušnih centara da prisluškuju razgovore srpske strane, navodeći da nisu raspola- gali adekvatnom tehnikom i ljudstvom te da prisluškivani razgovori nisu pravljeni u stvarnom vremenu. Kako su govorili “bosanski Muslimani nisu imali dovoljno ljudstva, opreme za presretanje razgovora, analitičare kriptozaštite, potencijal za analizu, pa čak ni adekvatne interne mreže veze”.

Svi pripadnici Armije BiH i MUP-a, koji su decenijama iznova i iznova dolazili u Hag da svjedoče, naši su heroji o kojima se malo zna i želim da im se ponovo svima zahvalim, jer znam šta je značilo njihovo svjedočenje za dokazivanje genicida i s koliko poštovanja su tretirani od strane Tužilaštva i Suda u Hagu.

Za ove heroje nismo čuli, ali u javnom prostoru svakodnevno gledamo razne gostujuće sveznalice koji sebi za pravo daju da pričaju o svemu i svačemu u pogledu progona najodgovornijih za počinjene zločine u BiH, u čemu većina nije ni učestvovala, a kamo li proizvela neki ozbiljniji rezultat, profesionalno nebitni i nekompetentni i, uz to, su zlonamjerni. Naši heroji, koje sam prethodno spomenuo, dokazali su da je mala grupa hrabrih i posvećenih patriota te 1995. godine mogla prisluškivati radiorelejne veze srpske strane i zabilježiti razgovore koji su zlikovce dodatno teško inkrimisali i odveli na doživotne i višedecenijske robije.

U žalbenom postupku, ratni zločinac Tolimir je također koristio Izvještaj NIOD-a i tvrdio da se radi o prisluškivanim razgovorima koji su napravljeni od druge službe, jer su zločinci insinuirali da je to uradila američka služba. Žalbeno vijeće je to odbilo i u zaključku jasno navelo da „Tolimirova sugestija da presretnuti razgovori potiču iz drugog izvora je puko nagađanje. Iz tih razloga, Žalbeno vijeće smatra da Pretresno vijeće nije pogriješilo“.



PREPOROD: MICT je u maju 2023. završio suđenja za bivšu Jugoslaviju. Još uvijek traju suđenja za Ruandu. Kako se ocjenjuju rezultati ovog Suda?
AHMIĆ: Glavni tužilac MICT-a, koji dvaput godišnje izvještava Vijeće sigurnosti UN-a, ima i ulogu svojevrsnog “pravosudnog nadzornika” u regionu. Iako bez izvršnih ovlasti, pažljivo prati kako se u državama nastavlja progon ratnih zločinaca. U posljednjem slučaju, presudi protiv Stanišića i Simatovića, potvrđeno je postojanje UZP-a s vrhom u Beogradu. Vodeće osobe MICT-a su tada istakle dugogodišnju saradnju s BiH kao primjer izuzetne profesionalne podrške i povjerenja te pohvalile doprinos žrtava i cijelog bosanskog društva.



PREPOROD: Glavni tužitelj Brammertz godinama upozorava na blokade iz Beograda i Zagreba. Ima li pomaka?
AHMIĆ: Srbija kontinuirano opstruira suđenja i progon zločinaca, a Hrvatska je od 2015. faktički zaustavila bilo kakav progon. Međunarodne institucije, koje bi mogle i trebale, ne reagiraju. Napominjem, Sud u Hagu je, unatoč stalnim pritiscima iz Srbije i Hrvatske, koji su trajali decenijama, zaključio da su se u BiH realizirali UZP-ovi iz Srbije i Hrvatske kao dio međunarodnog konflikta, što je širi i kompleksniji pojam od agresije, gdje je utvrđena uloga i Srbije i Hrvatske u napadu na suverenitet i teritorijalni integritet RBiH, pa čak i okupacija dijelova teritorija BiH u cilju stvaranja “velike Srbije” i “velike Hrvatske” – sve to piše u presudama. Istovremeno, u BiH žrtve kontinuirano izražavaju nezadovoljstvo, od formiranja Tužilaštva BiH i Suda BiH. Bez pritiska žrtava, situacija u BiH bi bila identična onoj u Srbiji i Hrvatskoj. Bez naslijeđa ICTY-a/ MICT-a u BiH se ne bi znalo šta se desilo devedesetih.

Dakle, nema stvarnog napretka. Srbija i Hrvatska su praktično utočišta za ratne zločince. Umjesto saradnje, bilježimo pravne mehanizme zaštite optuženih, dok se u BiH pokreću slučajevi poput “Dobrovoljačke”, koje Hag nikada nije smatrao osnovanim. Da nije naslijeđa ICTY-a/MICT-a, u BiH se ne bi znalo šta se devedesetih dogodilo. Ta istina je pravno utvrđena – pitanje je da li ćemo je znati braniti.

PREPOROD: Negatori i dalje optužuju Armiju RBiH i MUP za zločine. Kako to komentarišete?
AHMIĆ: Postoje razni oblici negacije, od otvorenog osporavanja presuda, preko glorifikacije zločinaca, do “bijelih rukavica” koje kroz poluistine plasiraju sumnju u sve što je postignuto. Kulminacija ove velikodržavne negacije koja dolazi iz susjedstva krenula je nakon dovođenja Karadžića i Mladića u Hag. Mislim da je ove negatore najbolje opisala Hana Arendt kada je rekla: “To stalno laganje nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u što ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzeta sposobnost za akciju, nego sposobnost da misli i prosuđuje. S takvim narodom možete raditi što hoćete”.

Uprkos tim pokušajima, BiH je uspjela dovesti i presuditi najviše političke i vojne vođe Srbije i Hrvatske. Presudila je i čelnike tajnih službi – što se rijetko dešava čak i u mirnodopskim okolnostima. To nije slabost – to je pobjeda međunarodne pravde. Iako nas konstantno potcjenjuju, činjenica je da smo velikodržavnim projektima nanijeli štetu i porazili ih od čega se nikada neće oporaviti. Ipak, tzv. međunarodna zajednica zna šta je presuđeno bez obzira što je u posljednje vrijeme pravila velike ustupke i Beogradu i Zagrebu. Za sudsku istinu se moramo boriti i stalno na nju upozoravati – da svi znamo šta je presudio ICTY/MICT, UN-ov sud osnovan od VS UN-a. Nažalost, često se čini da su negatori imali sporadični uspjeh, ali mislim da je danas svakom jasno koliko je teško doći do pravde i istine i da je današnje vrijeme dobro da se shvati uspjeh bosanskog društva pred ICTY/MICT.

PREPOROD: Mislite na rat u Ukrajini i Gazu?
AHMIĆ: Mislim na sve ratove širom svijeta. Neka neko pokaže gdje su krivci procesuirani ili da je barem djelimično pravda zadovoljena. Šta mislite da su Sjedinjne Američke Države stavile na crnu listi sudije i tužioce ICTY/MICT-a kao što su stavili sudije i tužioce Međunarodnog krivičnog suda. Naprotiv, SAD su bile osnivač ICTY-a i podržavaju ga i danas. Koji je ad hoc sud formiran za zločine koje se čine širim svijeta u posljednje vrijeme? Niti jedan. Mislim da trenutno i u budućnosti niti jedan zločin u svijetu neće biti procesuiran i niko neće odgovarati. Tako je bilo u prošlosti sve do nakon Drugog svjetskog rata i suđenja u Nirnbergu i Tokiju. To je bio izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Činjenica da je svijet, odnosno Zapad, putem ICTY-a/MICT-a, presudio dva državna rukovodstva za UZP i druge zločine nad muslimanima Evrope nas mora definitivno opametiti da shvatimo kakve mehanizme i međunarodne poluge imamo u našim rukama. Rezolucijom UN-a o Srebrenici i posljednjom presudom protiv Stanišića i Simatovića, Zapad nam je dao posljednju šansu da stvari uzmemo u svoje ruke i da gradimo budućnost na bazi međunarodne istine, jer imamo njihovu podršku za to. Hoćemo li znati? Ubijeđen sam da hoćemo.

PREPOROD: Zločinci se i dalje kriju u Srbiji i Hrvatskoj. Ima li načina da se taj krug prekine?
AHMIĆ: Ustavi tih država ne dozvoljavaju izručenja svojih državljana, ali to važi samo kad se trebaju izručiti ratni zločinci. Znači ne izručuju ratne zločince – ali izručuju za neka druga krivična djela. Taj dvostruki standard traje godinama. Bez pritiska međunarodne zajednice, gotovo je nemoguće natjerati ih na stvarno procesuiranje. Mislim da BiH treba razmotriti sistem nagrada za informacije o bjeguncima. U prošlosti su takve mjere davale rezultate, iako su bile dio političkih manipulacija. Danas bismo ih mogli koristiti kao alat, uz podršku EU, da poručimo: niko ne može biti spokojan ako je počinio zločin, pa kada zločinci samozadovoljno šetaju Beogradom ili Zagrebom, neka imaju na umu da će neko, možda, poželjeti zaraditi novčanu nagradu. Potreban nam je tim ljudi predanih idealima pravde i žrtvama, kakvi su bili tuĭioci ICTY-a

PREPOROD: Prošle godine preminuo je Mark Harmon, tužilac u predmetu „Krstić“. Usko ste sarađivali s njim.
AHMIĆ: Da, Mark Harmon predvodio je tužilački tim u ovom predmetu i bio ključna figura u dokazivanju genocida u Srebrenici. Njegova posvećenost pravdi i žrtvama ostavila je dubok trag. Imao sam čast da primim nagradu Međunarodnog centra za mir iz Mostara 2022. u njegovo ime, a ta njegova, pokazat će se, posljed- nja poruka podsjetila je da je sve što su postigli – rezultat timskog rada ljudi predanih idealima pravde. On i drugi tužioci pokazali su da je moguće ispraviti nepravdu, a na nama je da to prenesemo u BiH. Zato nam je potreban tim ljudi predanih idealima pravde i žrtvama, kakvi su bili tužioci ICTY-a.

Harmon je tada u poruci, između ostalog, podsjetio i na to da je njegov prvi slučaj bio zločin u Ahmićima i, kako je rekao, iznošenje dokaza u tom slučaju bilo je šokantno za njega. Stalno se pitao kako ljudi mogu biti tako okrutni i ubijati svoje komšije, uništavati njihove domove, ubijati malu djecu i bespomoćne žene, tjerati ih iz njihovih domova. Govorio je da se to pitao naročito u vrijeme kada je vodio svoj drugi slučaj pred Tribunalom – protiv Krstića. U poruci iz Mostara je rekao da nikada nije dobio odgovor na to pitanje, ali da je zajedno sa svojim kolegama bio odlučan ispraviti te nepravde nanesene građanima Bosne i Hercegovine. Nažalost, odlaskom Harmona izgubili smo velikog prijatelja naše zemlje.

PREPOROD: Planirate li zabilježiti knjigom Vaš rad u ICTY-u?
AHMIĆ: Sud, gdje sam radio kao oficir za vezu, upisao je i zapisao najvažnije stranice. Dalje je prioritet da se sistemski upoznamo s naslijeđem Suda – da ga prenesemo novim generacijama. U vremenu u kojem negatori sve relativizuju, moramo se držati jedne istine – one pravno utvrđene u Hagu. I zato pozivam sve da koriste pravosnažne presude kao alat zvani naslijeđe ICTY-a/IRMCT-a u zaštiti države: dva UZP-a iz Beograda i Zagreba i dva međunarodna sukoba protiv BiH – to je sudska istina koju ne smijemo prepustiti zaboravu. Sudska istina je važna i šansa, ako je ne budemo štitili – neko drugi će pisati našu historiju. A ako je budemo branili, jednog dana će i ovdje svi razumjeti: Milošević i Tuđman nisu bili vizionari, već čelnici zločinačkih poduhvata. (Preporod)