Prošlo je više od stotinu godina od kako se završio Prvi svj. rat. No postavlja se pitanje: da li se uopće završio, da li se ponavlja, da li je iko išta naučio iz svih minulih ratova, … Ili su to bili samo kratki predasi i konsolidovanje snaga za neki naredni ratni projekat. A bilo ih je i hladnih i krvavih i trgovačkih i diplomatskih i industrijskih i vjerskih i nacionalnih i … i…
Stotinu i više godina nakon Prvog svj rata, još uvijek se povijesničari hrvu sa činjenicama, uzrocima i posljedicama slažući ratni mozaik koje je taj rat pa i svi drugi ostavio u nasljeđe svojim akterima ali i onima koji ga nisu željeli i njihovim potomcima. A prvenstveno Srbiji, Austro-Ugarskoj, Rusiji pa i sultanima na Bosforu, carevima i kraljevima diljem svijeta.

Tog 20-og do 28.jula 1914. godine 20-tog vijeka satovi otkucavaju i odbrojavaju posljednje časove. U Beču, tog vrelog ljeta obični čovjek i ne sluti šta se dešava iza kulisa. Bečke ljepotice se sunčaju na julskom suncu i povremeno se prepuštaju dunavskim valovima da im miluju nježnu preplanulu kožu. U Beogradu 23. Jula ambasador Austro-Ugarske baron Vladimir Gisl von Gislingen predaje pristigli telegram iz Beča srpskom predsjedniku vlade Nikoli Pašiću ispisan visokim diplomatskim francuskim jezikom.

Tekst ultimatuma koji je predao baron Giesl – koji je uslijedio zbog ubistva prijestolonasljednika u atentatu u Sarajevu 28. Juna - utvrđen je na tajnom sastanku vijeća ministara u bečkoj palati Štrudelhof u Nedjelju prije toga. Sljedećeg dana ministar vanjskih poslova grof Leopold Berhtold otputovao je u Bad Ischl gdje je u svom ljetovalištu tih dana boravio car Franjo Josip kako bi njegovo veličanstvo pregledao i odobrio tekst koji treba da se preda srpskoj kliki u Beogradu.

Ministar Berhtold je nekada kasnije u svojim memoarima zabilježio monarhovu reakciju : Note koje su sadržane u ultimatumu su napisane vrlo oštrim jezikom, ali to je neophodno i to je najvjerojatnije prijeko potrebno u ovakvoj situaciji – bio je carev komentar.

„Ovo je najstrašniji jedan dokument koji je jedna država ikada predala jednoj drugoj ne zavisnoj državi“ – rekao je britanski ministar vanjskih poslova Sir Edward Gray kada ga je izvijestio austrijski ambasador grof Albert Mensdorff-Pouilly o austrijskoj noti uručenoj Srbiji.
„Ovo je rat“ – rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Sazonov kada je saznao za sadržaj ultimatuma.
U istom momentu se na ulicam Petrograda štrajkuje. Stotinudvadeset hiljada radnika vodi divlje sukobe sa policijom. Šest demonstranata je ubijeno, broj povrijeđenih je ne poznat. Kršćansko-socijalni „Rajhpost“ u Beču objavljuje i još više napuhuje ionako uzavrelu situaciju: „Ovaj pokret ima snažni, široki, narodni, revolucionarni karakter i opasne i široke zamahe čiji su uzroci duboki i koji se opisuju riječima da je ovo novi vulkan u Rusiji.

Na političkoj pozornici i dalje temperatura raste ali vremenske prilike kao da žele da ohlade političke uzavrele glave.
U Budimpešti 24. jula su oluje i gromovi usmrtili sedam ljudi, a 39 je teško ranjeno. U 18 sati tačno u vrijeme isteka Austrougarskog ultimatuma, srpski šef vlade Nikola Pašić ušao je u ambasadu dvojne monarhije (Austro-Ugarske) u Beogradu da preda odgovor baronu Gieslu. Srbija prihvata sve tačke osim jedne a to je: Srbija ne prihvata dolazak austrougarskih istražnih sudija i policajaca u Srbiju da vode istragu na njenoj teritoriji - rekao je premijer Pašić uz to. Iako Austrougarska nije direktno optužila Srbiju za atentat – a to je bilo potpuno jasno da je sve skrojeno i planirano u Beogradu pod vođstvom šefa tajne policije Dragutina Dimitrijevića Apisa i Crne ruke.

U slučaju da ultimatum ne bude u potpunosti prihvaćen, baron Vladimir Giesl von Gieslingen je već spakovao kofere i pripremio odlazak iz Beograda s čime Austrougarska u tom slučaju prekida diplomatske odnose sa Srbijom.

Pola sahata kasnije baron Vladimir Giesel von Gieslingen ušao je sa svojom postavom u voz koji ga je sa preostalim osobljem ambasade odvezao do Beča. Taj baron se povukao iz diplomatije 1918 godine i pridružio se 1931 godine NSDAP-u partiji koja je porodila Hitlera i postavila ga za kancelara Njemačke. A imao je želju da se „oduži“ Srbima i da završi posao započet još 1914-te g. Grof je umro u 76-oj g. u Salzburgu 1936 ne dočakavši drugi put rat tj. Drugi svjetski.

*****
U ito vrijeme na Štubenringu u Prvom bečkom okrugu tih zadnjih dana vrelog Jula 1914 godine a zbog ubistva Franca Ferdinanda okupljaju se Bečlije, pjevaju hvalospjeve kliču caru Franji i čekaju vijesti iz Beograda sa povicima „dolje Srbija“.
U momentu kada je vijest o ne prihvatanju ultimatuma stigla u Beč u Folksgartenu (Narodna bašta) se održavao vojni koncert. Orkestar je svirao pjesmu posvećenu pricu Eugenu a zatim su svirali Radecky-marš. U jednom momentu su oni prisebniji oštrijeg vida i pamćenja primijetili nekog neznanca ko u stvari nije pozvan. Naravno da organizatori, redari i ostali poznaju do u detalje sve zvanice, goste, domaće kao i strane dame i gospodu iz političkog, vojnog i kulturnog miljea. Ali između svih primijetili su i jednog ne pozvanog gosta koji se umiješao među goste zvanice. Nakon identifikacije organi reda su ustanovili da se radi o jednom Srbinu, uljezu, koji je ne pozvan i kome nije tu uopće bilo mjesta. Na njega se u istom momentu stihijski otvorila hajka i prisutni su ga gađali pivskim staklenim kriglama sve dok nije pao na pod od udaraca. U takvom opće-uzavrelom stanju u Evropi u svim carevinama i kraljevinama trebalo je baš biti podlo hrabar uljez, hulja ili prava „podrepna muha“ pa poslušati i izvršiti naređenje Nikole Pašića – ako mu je on izdao nalog da se infiltrira tu baš na vojni koncert -, i ne pozvan umiješati se u tako visoko krem društvo tada još uvijek respektabilne carevine i utrapati na tako značajan koncert i svečanost i špijunirati i ko zna šta još činiti.

Ratna retorika i demonstracije se šire i u Grazu i Salzburgu. Pjevaju se pjesme, carska himna, i mase se spontano okupljaju.
Osim ne pozvanog gosta na koncert-balu u Narodnoj bašti u Beču kojeg su najprije dobro izdegenječili pa onda odvezli u karantin da mu zaliječe rane a po tom u žandarmeriju na isljeđivanje, ne daleko od Beča nalazio se još jedan srpski uljez.

Radomir Putnik srpski general-Feldmaršal (po čijem će se imenu kasnije zvati jedna od najvažnijih ulica u Sarajevu od Čengić-Vile do Marijin-Dvora sve do 1992 – to je današnja ulica Zmaja od Bosne) se u momentu uručenja ultimatuma nalazio sa svojom kćerkom na liječenju u štajerskom lječilištu Bad Gleichenberg. Kada je saznao za ultimatum odmah se spakovao i krenuo za Beograd. Međutim u Budimpešti su ga tajni austrijski agenti uhapsili i izveli iz voza kao ratnog zarobljenika. Ali kada je za to čuo car Franjo naredio je hitno oslobađanje načelnika generalštaba srpske armije. General Radomir Putnik je nakon toga odvezen posebnim vozom do Beograda. – Začuđujuće interesantno - kakva i kolika velikodušnost u datim okolnostima od strane cara – kada je posjetu Bosni tada jednoj od sastavnih zemalja austrougarske carevine prijestolonasljednik platio glavom – trebalo je imati „obraza“ pa doći u sred Habzburgške carive i uživati u komforu i luksuzu koji mu je priređen . Zapravo, tako veliku i opasnu „zvijer“ su Austrougari trebali i mogli mirne duše uhapsit i kao aduta koristit za svoje zahtjeve postavljene Srbiji.

28. jula 1914. Austrija objavljuje rat Srbiji. U noći sa 29. na 30. Juli ruski car Nikola je naredio opću mobilizaciju. Dan kasnije Njemačka je pozvala Rusiju da prestane sa mobilizacijom – ali o taj poziv su se Rusi oglušili tako da Prvog Augusta Njemačka objavljuje rat Rusiji a trćeg Augusta i Francuskoj. Engleska ulazi u rat četvrtog Augusta, Crna Gora petog objavljuje rat Habsburškoj monarhiji a šestog Augusta Habsburška monarhija osim Srbije i Rusiji. Već 11-og augusta Francuska je takođe u ratu sa Austrijom (unatoč tome što su Francuska i Habsburška monarhija tazbinski uvezane jer je austrijska kraljica Marija Terezija bila punica francuskog kralja Ludviga XVI zapravo majka Marije Antoanete) A 12-og augusta i Engleska je u ratu.

Prvi svjetski rat je odnio oko 25 miliona života. Svaki treći muškarac rođen između 1892. i 1895. Godine u Njemačkoj ili Austrugarskoj je izgubio život u Prvom svj ratu. Na kraju rata četiri carstva na tlu Evrope su nestala : njemačko, austrougarsko, rusko i tursko.

Poslije toga tokom cijelog dvadesetog vijeka nakon svakog rata, krvavog ili hladnog bilo je „zelenih stolova“ i sporazuma, od Versaja preko Teheranske konferencije do Jalte između pobjednika i gubitnika. A u novijoj povijesti i sami znamo kada je u pitanju velikosrpska agresija; 92 – 95 koliko sprazuma od Lisabona do Dejtona je „postignuto“ i potpisano. Oslo, Varšava, London, Rim, Pariz, ….. samo što se tiče bosanskog ili eventualno balkanskog mira . Skoro da nema veliki evropski grad u kojem nije održana neka međunarodna konferencija o miru. I nije čudo, odnosno sasvim je ispravno što oštećeni traže model da im se namiri i povrati ono što im je u ratu oteto. Nego je strašno i apsurdno da svi koji su na ovaj ili onaj način profitirali ratom, prisvojili, otcijepili, porobili opljačkali, oteli, uzurpirali, okupirali tuđu zemlju ili teritoriju se ne zaustavljaju nego traže još dalje i više, oni su „ugroženi i obespravljeni“.

Danas nakon stotinu i više godina sve se ponavlja. Ubistvo srpskog svata na Baščaršiji 1992. se ne može porediti sa ubistvom Princa Ferdinanda – ali, njima je trebao samo povod. Istim sredstvima, istim putevima na isti način i na istom mjestu srpska politička i crkvena oligarhija želi i danonoćno radi na tome da osim Slovenije prisvoji sve zemlje bivše Jugoslavije. Zaposlivši svu svoju diplomatiju razletili su se po svijetu da ubijede i „dokažu“ svoje „ispravne“ namjere.

A da su se pripremali za rat protiv svih jugosl. naroda to uopće nije potrebno dokazivati. I danas kao i prije jednog stoljeća imaju obraza i kuraži – pored zlodjela i genocida koje su počinili u svim ratovima a posebno; 92-95 nad Bošnjacima-muslimanima – da se dodvoravaju sultanima na Istoku. Posebno Erdoganu i arapskim emirima i šeicima. I čini nam se da su uveliko u tome uspjeli jer su im otvorenija vrata nego Bošnjacima i u Stambolu i Ankari i u Emiratima pa čak i diljem islamskog svijeta čak do Malezije. Ali za živo čudo da ti emiri, šeici i sultani ne poimaju da bi ih ovi došli glave kada bi im to pošlo za rukom. Zapravo taj podmukli dušmanski gen živi u njima od kako se povijest pamti i bilježi odnosno još od bitke na Kosovu kada je na podmukao način Miloš Kobilić ubio cara Murata.