PISMO ONOM U MENI
Autor: Said Šteta, književnik i novinar Objavljeno: 18. Apr 2025. 09:04:18
Odavno imam potrebu da ti pišem. Evo pospremam sobicu u prsima koju još srcem zovu, pa da odem na selo i redam žuljeve na ovim dlanovima. Oni su moja spoznaja ljepote bola ali i življenja. Spoznaja tebe!Umoran legnem sa rukom ispod jastuka i tako zaspim. Osluškujem te kako ustaješ u rani sabah i izmičeš iz mene. Hodaš stazama djetinjstva da lijepe riječi pronađeš. Ugrabio bih ti sve reći, ali mi bolje napisati. Dublje je! Ti, bajagi pisac u meni, što ti se omakne da u šeher odneseš mrvu seoskog blata na mojim cipelama pa te bude stid i zadugo se tamo ne prošetaš. Onaj što umije reći da smrdi trag onima što bi trebali čuvati zakon i dijeliti pravdu. Onaj što odgovori ulemi, taman kada joj u ustima zapregne krupan zalogaj iz ruke lopova. I ponavljaš, mrva je svoja hranjivija nego tuđa glava od teleta. Onaj što smije vladaru reći da je go a narodu sklanjati zavjese sa očiju da ugledaju istinu. Činiš se i da si pjesnik sa poderanom košuljom na leđima što u svakoj ženi vidi poeziju. Jer poezija je stvaranje u lijepom. Neki požure da od poezije prave gozbu hijenama. Zarad malo pojavnosti, prihvataju im biti priležnice pa odlaze u taj svijet razvrata. Svako poima lijepo prema sebi. Znaš, ima hajvana kojem je lijepo u vlastitom izmetu. Ti se tome usprotiviš pa sve u pero točiš iako znaš da ćeš slušati oluju. Nikad se ne miriš sa nevaljalim. Da je vlasti ko što nije ti bi još davno dobio svilen gajtan oko vrata. Ovako ništa! Gledam te dok izlaziš iz one male sobe u meni. Mojih stotinu sedamdeset šest centimetara ka nebu i jedva pola metra u ramenima, nisu odaje u kojima se haremuje, već sobica da te od harama čuva. Još mi zapovijedaš da ti pero držim, ovim rukama u kojima plaho lijepo i motika stoji. Znamo tako u rana jutra ti i ja do podne izdurati. Još da ti napišem ovo, prije nego li ugrabe drugi, ili tvoja mala soba ostane bez svoga sunca. A hoće! Zato me poslušaj sad. O ljudima vazda piši lijepo! O neljudima, tim nesortama što usprav hodaju, piši samo istinu, onako kako jest. Drugačije nemoj. Njih je Darvin u svojoj teoriji uspravio. Sami se nikad ne bi uspravili. Piši istinu makar te u pelinu gušila. U sobu se vraćaj kada se umoriš. Serbez u svakom ćošku padaj na sedždu. Dok mene ima soba će biti čista. ![]() Izmaknem se u tišinu mojih strahova koje nosim. Ne zbog sebe nego zbog tebe. Kada god se proliješ na papir ko agda po kadaifu, znam da će boljeti makar udvojeno. Prvo zbog toga što osjećaš. Nije na ovom dunjaluku ljubav dozvoljena koliko mržnja, iako je svijet odredio dan zaljubljenih. Drugo, što će tebe i tvoje pjesme baciti na lomaču, jer nisi mjeren aršinima nametnutog svijeta. Stoga nisi ni pjesnik. Džaba im govoriti da je Zemlja okrugla, da se okreće, kada je nekima lakše da im to ostane ravna ploča. Znam da te često rastuži što nisi nagrađen. To bi njima značilo samo utoliko da te podignu gore u visine. Zapamti, koga su god podizali u visine to je zato da se više razbije na komadiće kada bude padao. Neće te ni spominjati. Možda ni onda kada izađeš iz male sobe u mojim prsima. Jednom je pjesniku trebalo pola vijeka nakon smrti da ga spomenu. Ali vjeruj, da tvoje pjesme nisu tu samo da probude zaspale derte u nečijim njedrima. One imaju puno veću zadaću. Da opipaju srce u prsima svakom insanu i ugriju duši gnijezdo. U pjesmi ljubi u priči ne dubi. Neka tvoje pjesme i priče miluju duše i ljude povezuju. Neka ti pripovijedanje i poezija mirišu kao kose djevojke što zna za čežnju. I najljepša ruža kad je sama nije isto kao kad je u buketu. Pa jedna malo uvehla, druga tek pupa, treća se otvorila puna života, tako i ljudi. Onima što budu tragali za samim sobom, neka tvoje priče pomognu da pronađu čovjeka. Jer mnogi hodaju svijetom a na kraju puta kada se okrenu ili vide blijedu sjenu ili ništa. Džaba su hodali! Puste im staze nebeske kad im je duša otišla prazna ko torba u ljute ciganke. Nema djela. Prihvati da nisi pisac. Nisi ni pjesnik. Jer nisi savremen. Nisi dio modernosti u kojoj se nema ni oblik ni identitet. Ima se samo ništa. Da bi te u Bosni bilježili kao pisca, valja ti mijenjati identitet, vjeru i rukopis. Da se izmakneš lijevo ili desno, samo da se ne zoveš bosanski. A ti to nećeš. Hoćeš sredinom. Našom zelenom Bosnom i kamenitom Hercegovinom. Znam i neka ćeš, tu sam uz tebe skroz.. Jedan plaho fin insan što te redovno čita, reče: “Ti si pisac kojem samo duša živi...” I neka sve ostane baš tako. Pripazi samo jedno da vazda jesi Čovjek! Tako ti Boga! I ja ću evo, koliko god mogu, ovim rukama punim žuljeva što ti još pero drže. Da ti ne kažu, ti nisi čovjek. A znaju, makar vidjeli ove krvave žuljeve. Ne znam koliko ću ti još paliti svjetlo u onoj sobici u mojim prsima. Koliko ću još u rana jutra ustajati da s tobom kahvenišem i držim pero dok mu riječi točiš. Ne znam. Hoću li i koliko sutra? Ali danas i ovdje, evo ti pišem jer je i meni čemer usta zakovala, da više ne progovaram. Koliko god je ostalo koraka, neka ih tvoja riječ oboji nadom, jer previše je mraka. Ti ćeš zajedno s dušom nebu a ja ću tamo gdje je bio stari panj trešnje. Molim Uzvišenog Gospodara da i tebi i meni bude isto, nikad plaho komotno ali ni tješnje. Gorica, jednog proljeća |