Bio sam dva puta u Hibbing-u, gradiću na sjeveru Minnesote koji već desetljećima stoji kao sjenka samog sebe. Nekada važno rudarsko središte – srce željezne rude i radničkih ruku – danas je tih i uspavan, s pogledom okrenutim prema prošlosti. Kuće su niske, dvorišta široka, a nebo sivo i spušteno. Kao da te pritiska. Čak i ptice kao da nižu tišinu umjesto pjesme.

Oba puta osjetio sam isto – nelagodu. Ne onu prolaznu i površnu, već onu što se zalijepi za dušu. Nešto što ne znaš imenovati, ali znaš da si ga ponio sa sobom. Kao da ti se grad ušunja pod kožu i ostane tu. Zrak je gust, težak, a tišina ima težinu rude. Osjećaš je u kostima. Iako te niko ne gleda direktno, imaš osjećaj da si stalno pod nečijim tihim pogledom. Kao da prošlost još uvijek šeta ulicama, nevidljiva, ali prisutna, kao sjena koju ne možeš ignorisati.Tu je odrastao Bob Dylan. Baš ovdje je pisao prve stihove, hodao tim pločnicima, možda i osjećao istu nelagodu, istu neizrečenu tjeskobu. Iz te tišine ponikao je njegov promukli glas – pun nerazumljivih slika i metafora, pun pitanja bez odgovora. Njegov stil tjera na razmišljanje. Kao da traži od slušatelja da sam rastumači poruku, da je ne primi olako, da ne očekuje objašnjenje. Možda zato što dolazi iz mjesta koje ne govori jasno. Iz grada čija je najveća priča – šutnja. I ta šutnja nije tiha zbog zaborava, već zbog neizgovorivog. Tek sada, u zrelim godinama, istinski osjećam težinu Dylanovog stiha i poruke u svakoj njegovoj pjesmi. To više nije samo muzika – to je zapis duše jednog prostora. Tišine koja zna više nego što govori. Mjesta koja boli i kad te grli.

Hibbing je mjesto prošlosti. Šuti o svemu. O rudarima koji su nestajali u dubinama zemlje. O tišini starih šuma. O ljudima koji su dolazili i odlazili, ostavljajući za sobom uspomene koje danas niko više ne prepoznaje. Šuti i o onima koji su bili ovdje prije svih – o narodima čiji su tragovi zatrti da bi se mogla graditi nova Amerika. Na tom području živjeli su pripadnici naroda Ojibwa (Anishinaabe) i Dakota (Sioux). Hiljadama godina njihove staze su pratile rijeke i jezera. Imali su imena za svaki izvor, svako brdo, svako drvo. Njihova duhovnost bila je utkana u samu zemlju – ne kao simbol, već kao stvarnost. Vjerovali su da zemlja ima dušu, i nisu je gazili, već poštovali. A onda su došli drugi. Mnogi su ubijeni, protjerani, raseljeni u rezervate. Njihova sveta mjesta zatrpana, sela srušena, grobovi zanemareni. Na njihovim kostima sagrađene su kuće, škole, fabrike i trgovi – temelji savremene tišine. Naselja koja i danas stoje, a njihovi stanovnici ne znaju po čijim kostima možda hodaju. I možda zato ta mjesta i nemaju radost. Jer tlo pod njima nije mirno.
I baš zato me Hibbing podsjetio na Prijedor. Na moj Prijedor – grad u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. I Prijedor šuti. Šuti o onome što zna, a niko ne smije da izgovori. O grobnicama i raskopanim njivama. O imenima izbrisanim sa školskih tabli i kućnih vrata. O mrtvima koji nikada nisu sahranjeni. O živima koji se prave da ne znaju. O ulicama koje znaju više nego što ljudi priznaju. Kao što Hibbing ima svoje jame, tako i Prijedor ima Tomašicu. Ali Tomašica nije jedina. Cijela Bosna i Hercegovina nosi tu strašnu tišinu. Svaka dolina ima svoje jame. Svaka planina – svoje šutljive svjedoke. Ljudi su ubijani jer su nosili drugačije ime, pripadali drugoj vjeri, živjeli na “pogrešnoj” strani grada. A u toj tišini, bez obzira na ime i vjeru, ostali su samo tragovi ljudi. Kao sjenke u zemlji, bez glasa, bez oproštaja.

Tišina nije birala ni žrtve ni svjedoke. Šutila je jednako duboko nad svima. Stratišta govore jednim jezikom – jezikom tišine. Jezikom koji se ne uči u školama, ne izgovara naglas, ali odzvanja duboko u zemlji. Jer zemlja pamti. I pamti tiše od čovjeka, ali dublje.

I onda stojim u Hibbing-u, zaboravljenom sjevernoameričkom gradiću, i osjetim istu hladnoću koju sam znao osjećati u ranim proljećima u Prijedoru, kada bih dolazio u grad neposredno nakon ratnih strahota. Ista vlaga u zraku, isti muk. Kao da i jedno i drugo mjesto govore istim jezikom – jezikom šutnje i nepravde. Jezikom koji se ne uči, ali se osjeti. Jezikom zemlje koja pamti. Koja nije zaboravila ni jedno ime, ni jedan korak.U oba grada, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini, zemlja šuti – ali pamti. Ljudi nastavljaju živjeti, kao da ništa nije bilo. A bilo je. I još uvijek jeste. I to je ono što najviše boli – kad istina nema glas, a svi je osjećaju. Kad se u tišini živi, ali se od nje ne može pobjeći.

Znam da nisam slučajno otišao u Hibbing. To je trebalo da se desi. I to dva puta zaredom. Vjerujem da me taj grad čekao. Da me testira. Da me podsjeti. Da mi kaže: nisi sam u svom pamćenju. Ima još mjesta na svijetu gdje zemlja šuti umjesto ljudi. I gdje samo oni s osjetljivom dušom to mogu čuti. Samo oni koji znaju slušati tišinu.

I zato sam morao otići. I prvi i drugi put. Nisam mogao dugo ostati. Previše je tišine. Previše istine. Ali ta tišina me prati. Nosim je sa sobom, i dok pišem ove redove. Jer možda je vrijeme da barem nešto od te šutnje pretvorim u glas. Jer možda je moja dužnost da pišem ono što drugi ne smiju reći. Jer nijedna nevina smrt ne smije ostati bez riječi.

I nijedna šutnja ne smije zauvijek pobijediti pamćenje.