Duži period, a naročito od ‘90-tih godina prošlog stoljeća pa na ovamo, u naučnoj i političkoj javnosti na našim prostorima vodi se žučna rasprava na temu - da li su Bošnjaci u BiH i Sandžaku, odnosno uopšte na Balkanu i svijetu, narod ili nacija, ili su i jedno i drugo, ili su pak samo narod, a nisu nacija? Odnosno postavlja se pitanje da li BiH kao država uopšte ima svoju naciju? Staviti pod naučno-stručnu prizmu ovakve rasprave je vema važno jer je u pitanju problem koji može uticati na opstanak Bosne i Hercegovine kao države. Šta su to bitni elementi, odrednice, koje nam pomažu da definišemo narod, a šta da definišemo naciju? Da li su i narod i nacija državotvorne kategorije? Kod velikog broja ljudi, naročito onih koji nedovoljno poznaju problematiku etničkog i nacionalnog identiteta, nauke, politike, kulture, vjere, naroda i nacije, prisutno je neshvatanje, nerazumijevanje, ili što je još gore poistovjećivanje i ne pravljenje bilo kakve razlike između naroda s jedne strane, i nacije s druge strane. Ovo nije ni čudo s obzirom da je u pitanju stručno, prije svega pravno-političko pitanje, ali i kuturološko-sociološko, koje ne trpi improvizacije i laička naglabanja. Zato u ovom tekstu stvari najprije sagledavamo s aspekta etniciteta i kulture jednog naroda, a, potom i sa aspekta pravnih normi te političko-državotvorne svijesti tog naroda.
Dakle, možemo reći da je narod kulturni, odnosno kulturološki fenomen, dok je nacija politički fenomen. Drugim riječima “narod” ili etnos je da tako kažemo “politička nacija u nastajanju” (nacija in statu nascendi), koja možda “tek u primisli” teži ili ne teži da uopšte stvara svoju državu, dok je “nacija” sasvim formirana državotvorna kategorija nastala iz naroda koji se samoopredijelio da ostvari ili već ostvario svoju državu. U nauci i teoriji ne postoji saglasnost oko definicije ova dva pojma. Sama riječ “nacija” nastala je od latinske riječi “nasci” u značenju roditi se. Shodno ovakvom shvatanju nacija bi predstavljala zajednicu ljudi istog porijekla i u tom slučaju nacija bi bila isto što i pleme, narod, ili etnička skupina. Međutim, u savremenom shvatanju ovog pojma, nacija i narod nisu isto. Narod prethodi naciji. Nacija može nastati iz jednog ili više naroda. Dakle mora se imati u vidu činjenica da je nacija “historijski produkt” koji se postupno uobličava i formira trpeći uticaje političkih, ekonomskih, socioloških i raznih drugih okolnosti. Njemački folozofi Hegel, Fihte, Herder, su na prvom mjestu isticali jedinstveni jezik kao suštinsko određenje nacije. Međutim, postoje nacije kao što su Švajcarci i Belgijanci koji govore više jezika, ili, npr. postoji više nacija koje govore isti jezik – kao što su latinoameričke nacije, kao i nacije-države nastale na arapskom govornom području. Francuski teoretičari su isticali zajedničku prošlost kao osnovni elemenat nacije i nacionalnog osjećanja. Filozof Ernest Renan je u svom djelu “Šta je nacija”, odgovorio, da je to “duhovni princip”, te da su pripadnici jedne nacije “oni koji teže zajedničkom životu”. On je odbacivao jedinstvo jezika kao odrednicu nacije.
Akcenat naše analize u ovom tekstu stavljen je na objašnjenje pojma “Bošnjaci”, s jedne strane kao naroda, odnosno kao kulturološke kategorije, a s druge strane pojma “Bošnjaka kao nacije u nastajanju”, odnosno, kao političke kategorije. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina tu ukazujemo na naciju u kojoj su inkorporirani svi njeni etniciteti (Bošnjaci, Srbi, Hrvati i dr.), tj. svi njeni državljani.

Bošnjaci narod ili nacija?
Za vrijeme bivše Jugoslavije kada se govorilo o pravu naroda na samoopredjeljenje koristio se termin narod u dva značenja - narod u etničko-kulturološkom, i narod u državljansko-političko-nacionalnom smislu. Takođe treba istaći da kada se govorilo o “narodima Jugoslavije”, nije se mislilo na etnicitete, nego na “republičke narode”, tj. na sve građane jedne republike omeđene republičkim kao administrativno-republičkim granicama. Ovo zbog toga što je AVNOJ kod formiranja jugoslovenske države uveo “politički” a ne “etnički” (kulturni) princip konstitucije federalnih jedinica. (Uporedi, Ibrahimagić, O., (2003), Bosanska državnost i nacionalnost, VKBI, Sarajevo, str. 28.)
Činjenica je da su se tokom istorije u BiH iskristalisala tri Naroda - Bošnjaci, Srbi i Hrvati i dr., kao etničko-kulturološke kategorije, ali oni time nisu prestajali biti jedinstven “politički narod” Bosne, tj. današnjim rječnikom govoreći, nisu prestajali biti Bosanska nacija. ZAVNOBiH je također potencirao jednistveni Bosanski politički narod sastavljen od tri etničke zajednice, tako da BiH nije pripadala pojedinačnim narodima-etnicitetima, već je pripadala jedinstvenom “državnom narodu” Bosne i Hercegovine (Ibrahimagić, O. Isto, str. 31.). Isto tako ZAVNO Sandžaka u svojim dokumatima govori o jedinstvenom “narodu Sandžaka”. Tako npr. u tački 7. Rezolucije o osnivanju ZAVNO Sandžaka se između ostalog kaže: “U Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Sandžaka okupljeni su oni koji danas zaista predstavljaju narod Sandžaka i njegove slobodoljubive demokratske težnje i koji će imati na umu samo interese narodnooslobodilaćke borbe i njene konačne pobjede”. (Dr. Lakić, Z., (1992) Partizanska autonomija Sandžaka 1943-1945., Podgorica, str. 95-98.).
Konstituisanjem današnje države BiH, a nakon raspada SFRJ, “samoopredjeljenje”, u smislu člana 1. tačka 1. Medjunarodnog paktom o građanskim i političkim pravima, su ostvarili “Bosanci i Hercegovci” kao bosanski “državni narod” a ne svaka bosanska etnička zajednica za sebe kao zasebni narodi. Zato i nije bilo moguće te 1992. gdine, kao što to nije pravno moguće ni danas, ostvariti samoopredjeljenje i secesiju bilo kojeg od tri bosanska naroda-etnosa, u neku svoju zasebnu državicu, niti pak državu u sastavu neke susjedne države. Jer, prema odlukama ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a kao i prema tumačenju Badinterove komisije (Vidi 10 mišljenja Badinterove komisije, pescanik.net), to je mogao učiniti – samoopredijeliti se, samo “državni narod”, tj. građani BiH, odnosno to je mogla učiniti Republika Bosna i Hercegovina, što je ona i učinila nakon održanog referenduma 29. februara i 1. marta 1992.godine. Tada se 64% od ukupnog biračkog tijela BiH izjasnilo za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu. Zbog poštovanja ovog principa BiH je i bila ravnopravna feredalna jedinica u okviru SFR Jugoslavije, a na osnovu rezultata ovog referenduma je i primljena u članstvo UN i postala subjekt međunarodnog prava. (Ibrahimagić, O., Isto, str. 45). Shodno tome, a pogotovo kada je riječ o mirnoj budućnosti Bosne i Hercegovine kao države, nepobitna je činjenica da se bosansko državno pitanje jedino može i mora sagledavati kroz “političko jedinstvo” sve tri etničke zajednice u BiH, koje tvore Bosansku državljansku naciju. Dakle, “Bosna i Hercegovina ima svoj državni (politički) narod koga čine Bosanci i Hercegovci sastavljeni od sve tri etničko-kulturne narodne zajednice: Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, kao i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive i Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom. Ovo iz razloga što danas u modernom svijetu nema države u kojoj su politički suverena dva, a nekmoli tri i više naroda u jednoj državi. U suprotnom BiH ne bi mogla opstati kao multietnička i multikulturna zajednica na cijelom svome državnom teritoriju, jer bi u tom slučaju svaki od tih ‘suverenih naroda’ težio da na tlu BiH (na svom uže-etničkom prostoru) za sebe zaokruži svoj državni teritorij i zasebnu državu, kao što je i pokušano agresijom na BiH 1992.-1995.godine.” (Uporedi, Ibrahimagić, O., Isto, str. 73)
Ime Bošnjaci nije sporno, ono je istorijska činjenica, spominju ga nekada samostalno a nekada uz naziv Bosanske nacije, Evlija Čelebija, Ivan Frano Jukić, Ilija Garašanin i dr. Najlogičnija je verzija da su nazivi Bošnjak i Bosanac sinonimi i da imaju isto značenje. Međutim, tokom vremena pojam Bošnjak je poprimio isključivo etničko-kulturološku dimenziju, dok je Bosanac prerastao u političku, nacionalnu, državotvornu kategoriju.
Akademmik Omer Ibrahimagić, u citiranom djelu ističe da je “razlika između etničkog i političkog pojma riječi narod u tome što se narod u etničkom značenju veže za kulturu (a na Balkanu, često i za vjeru), a narod u političkom značenju, u značenju državnog naroda (državljana, građana) veže za ime države. To je”, kaže on, “evropski koncept političkog shvaćanja pojma narod”, pa nastavlja “U etničko kulturnom zančenju u Bosni imamo tri naroda - Bošnjaci, Srbi i Hrvati, međutim u političko-građanskom i državljanskom značenju u BiH su sva ova tri naroda Bosanci (i Hercegovci). Dakle, etnička pripadnost se vezuje za kulturu, a politička pripadnost se vezuje za ime države Bosne i Hercegovine” (Ibrahimagić, O. Isto, str. 141.)
Važno je ovdje takođe istaći da se u novijoj teoriji i praksi iskristalisalo tzv. Njemačko shvatanje nacije kao etničko kulturološke kategorije, i Francusko – Američko - Švajcarsko shvatanje nacije, koju određuju državne granice. Možemo primijetiti da danas Srbijanska i Hrvatska politika faktički preferiraju Njemačko “narodnosno” shvatanje nacije. Dok npr. BiH, Makedonija i Crna Gora, preferiraju Francusko-Američko-Švajcarski model državljanske nacije. Akademik Ibrahimagić pojašnjava, što je i vrlo logično, da - prema medjunarodnom javnom pravu ako se primijeni njemački model nacije, pripadnici drugih etnija u jednoj državi bili bi dijaspora njihovih matičnih nacija, a ako se primijeni američki, francuski ili švajcarski model, sve etnije u dotičnoj državi bi bile jedinstven državni politički narod (tj. nacija), ne dovodeći u pitanje kulturni identitet tih etnija.

Bošnjaštvo ili Bosanstvo, ili oboje?
Jedno vrlo logično pitanje glasi: Šta je za opstanak Bosne kao države relevantnije, važnije, bitnije, bolje – forsirati Bosansku državljansku naciju (sastavljenu od svih bosanskih građana, koji su nosioci suvereniteta) ili pak preferirati Bošnjački narod kao kulturološku kategoriju, koji ne personificira sve državljane Bosne, nije politička nacija i nije nosilac suvereniteta? Alija Izetbegović je više puta izjavljivao "Mislim da je bitna stvar da Bosna opstane! A kako će opstati? Treba da Bošnjaci ostanu Bošnjaci, Srbi Srbi, Hrvati Hrvati, ali da svi skupa budu Bosanci sve više, jer to je po mom mišljenju važno za opstanak BiH". Vrlo jednostavna formula koja sve objašnjava.
Ako bi u Bosni Bošnjaci bili narod-nacija, kako tvrde pojedini teoretičari, analitičari, akademici, onda bismo tu mutatis-mutandis imali tri naroda-nacije - Bošnjake, Srbe, i Hrvate. Sljedstveno tome, odnosno, uzročno-posljedično posmstrano, tu bismo onda imali tri suverena naroda (jer su nacije suverene), i opet sljedstveno tome imali bismo tri "narodne" suverene teritorije, i, također, sljedstveno svemu tome, tu bi se onda moralo dopustiti osnivanje trećeg, hrvatskog, entiteta (jer bi u tom slučaju i hrvati bili suveren narod-nacija). I, na kraju, kao rezultat svega navedenog imali bismo Bošnjake kao etnonaciju (analogno i Srbe i Hrvate), ali ne bismo imali “Bosansku naciju” a time ni jedinstvenu, cjelovitu, suverenu, državu BiH.
Dakle, u “Bosanstvu” (koje neminovno po samoj prirodi stvari postoji), nema nikakvih, kako neki kažu “genocidnih namjera i planova” u odnosu na Bošnjake. Jer, Bošnjaci sasvim normalno i dalje nastavljaju da egzistiraju uz “Bosanstvo”, bolje reći u okviru Bosanstva, kao i do sada, ali samo u onom kapacitetu koji uopšte može imati jedan narod (koji nije nacija) u multietničkoj državi, dok bi s druge strane Bosanstvo funkcionisalo u onom kapacitetu koji ima svaka politička, državotvorna, nacija u savremenom međunarodno-pravnom poimanju te riječi.
Apsolutno nije moguće osporiti Bosanstvo i Bosance, jer, upravo su oni, što je fakat, "stvorili" državu BiH, a ne Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Niko ne zna niti se to uopšte može provjeriti, koliko se kojeg naroda na referendumu izjasnilo za suverenu i nezavisnu BiH. To uostalom nije uopšte ni važno, važno je samo većinsko izjašnjavanje državljana (jedan čovjek jedan glas) za svoju Bosnu i ti njeni državljani, ti Bosansci i Hercegovci, ti glasači su u stvari Bosanska de fakto nacija.
Bošnjaci se u BiH nikada nisu borili za “Bošnjačku državu”, ni 41-45, ni 91-95. Bilo bi to previše hudo i čemerno, previše siromašno, nedoraslo, necivilizacijsko. Ne, borili su se za nešto mnogo bolje, više, ljudskije, uzvišenije, civilizovanije - za “Bosansku državu”, državu Bosanaca i Hercegovaca, državu svih njenih ljudi, svih građana, državljana BiH.
Bošnjaci se nikad nisu “samoopredijelili”, niti izjasnili, niti sproveli referendum o stvaranju “Bošnjačke nacije” i “Bošnjačke države”, i zato i “nemaju svoju bošnjačku državu”, i nikada, u političkom smislu, dakle, Bošnjaci nisu postali (samostalna) nacija. Dok, Bosanci, koji u sebi inkorporiraju Bošnjake, Srbe, Hrvate i dr. su se, barem dva puta do sada samopredjeljivali i izjašnjavali da žele svoju Bosnasku državu (ZAVNOBIH 1943, i referendum 1992), i to je potvrda postojanja de fakto Bosanske nacije. Kemal Hrelja ukazuje na činjenicu da “Muslimani (Bošnjaci, m.p.) u svojoj historiji nisu nikada bili državotvoran, odnosno politički narod, sve do nedavno. Pod pojmom državotvoran, odnosno politički narod mislim na narod kao subjekt vlasti”. (Hrelja, K., Organizovanost Muslimana kao državotvornog naroda, u Bošnjačko pitanje, Sarajevo, 1995. str. 75.) Drugim riječima rečeno - Bošnjaci jesu narod ali nisu nacija, oni su samo sastavni dio, tj. etnička, kulturološka, vjerska komponenta Bosanske nacije. Dok Bosanci, s druge strane, su politička nacija kao kompletna, legalna i legitimna državotvorna supstanca države BiH, sastavljena od svih bosanskohercegovačkih etničko-kulturoloških komponenti. Dakle, Bošnjaci kao narod i kao kulturološka kategorija postoje i niko ih ne može izbrisati, asimilirati, i, metaforički kazano njihova “etničko-kulturološka aroma” će, u sinergiji sa aromama ostalih b-h naroda, uvijek biti sastavni dio bosanske sinkretičke arome. Međutim, mora se imati u vidu da - ako budemo jačali bošnjačku aromatsku posebnost u smislu etnonacionalizma, onda će po sistemu spojenih sudova ojačati i srpska i hrvatska, a u toj mjeri će onda biti oslabljena sinkretička koheziona snaga prepoznatljive bosanske arome.
Neosnovane su, dakle, tvrdnje da je Bosanstvo genocidna ideja sračunata na uništenje, asimilaciju, negaciju Bošnjaštva. Ne, već Bosanstvo predstavlja političko-državotvornu nadgradnju nad svim narodnosno-etničko-kulturološkim komponentama u BiH. Dakle Bošnjnaštvo, Srpstvo i Hrvatstvo, s jedne strane, i Bosanstvo s druge strane funkcionišu u koegzistenciji u okviru države BiH, ali svako u svom domenu i kapacitetu.

Bosanska nacija de fakto postoji
Postoje neki uzaludni pokušaji da se ospori, negira, ne prizna, poništi, odbaci Bosanska nacija. Međutim, Bosanska nacija de fakto postoji i ona je elementarna državotvorna podloga nastanka, postojanja i funkcionisanja Bosanske države. S drge strane “Bošnjačka nacija” ne postoji jer se Bošnjaci u BiH (isto kao ni Srbi ni Hrvati) nikada nisu samoopredijelili, nisu se referendumski izjasnili da žele da odrede svoj separatni politički status, svoj ekonomski, kulturni i socilalni razvoj, da stvore s voju državu, niti im takvu mogućnost daje dosadašnja istorija niti Dejtonski mirovni sporazum, odnosno, niti Ustav BiH. Zato “Van konteksta prava na samoopredjeljenje, narodi i nacije nisu nosioci prava i obaveza u međunarodnom pravu. Oni nisu subjekti medjunarodnog prava jer nemaju potrebnu organizaciju, koju stiču tek stvaranjem države.” (Dimitrijević, V. i dr. (2007), Osnovi međunarodnog javnog prava, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, str. 183.)
Bošnjaštvo u BiH i Sandžaku i dr., može se reći, bilo je naročito potrebno dok je postojala Jugoslavija, ne samo da bi se izbjegla vjerska konotacija muslimanstva, već da bi se ostvarila jednakost i ravnopravnost svih 6 jugoslovenskih naroda, simbolički predstavljenih u šest baklji u tadašnjem državnom grbu. No, nakon raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne države BiH, potreba i važnost Bošnjaštva (isto kao i Muslimanstva) u državi BiH je izgubila na značaju, i bošnjački (“ekstremni”) etno-nacionalizam je, čak, u neku ruku postao ballast i kontraproduktivan jer podriva opstanak cjelovite BiH pospješujući ostale etničko-kulturološke centrifugalne sile i etnonacionalizme u državi. No, naravno Bošnjaštvo, kao ime jednog od balkanskih Naroda, i sami Bošnjaci kao etnos, treba da ostanu i opstanu, ne samo u BiH, nego naročito u Sandžaku i drugim državama izvan BiH, te u dijaspori.
Nerazumno je, dakle, a to nije ni logički ni pravno moguće, dovoditi u pitanje činjenicu postojanja Bosanske nacije. Jer, ako bosanska nacija ne bi postojala, onda ni država BiH ne bi postojala. To je u modernom pozitivnom medjunarodnom pravu aksiom, proistekao iz vladajućeg sistema Ujedinjenih nacija - Ne postoji država koja je članica UN i punopravni subjekt međjunarodnog prava i medjunarodnih odnosa, kao što je i BiH, a da nema svoju naciju koja ju je stvorila i koja nosi naziv po imenu svoje države.
S druge strane, samo oni pojedinci koji nemaju potrebna znanja ili su pak otvoreni neprijatelji Bosne, predlažu mogućnost da se tri bosanska naroda - Bošnjaci, Srbi i Hrvati, transformišu u tri BH nacije. Dopustiti tako nešto značilo bi definitivni kraj Bosne. To bi bilo praktično ostvarenje onog nazadnog Miloševićevog i Tuđmanovog nacionalističkog koncepta - da se raspad Jugoslavije trebao riješiti uz samoopredjeljenje i referendumsko izjašnjavanje jugoslovenskih naroda primjenom etničkog a ne primjenom građanskog, republičkog, državljanskog principa, i tako bi ti narodi (tj. prije svega Srbi i Hrvati), formirali svoje države rušeći AVNOJ - evske granice i izazivajući haos.
Interesantno je primijetiti da Srpska i hrvatska politika i danas preferiraju pojam “narod” u odnosu na pojam “nacija”. Zašto? Pa jedina je logika u tome što putem “naroda” mogu da “izađu” van granica svoje države i da stvaraju svoj “svet” po principu “krvi i tla”, koji znači - tamo gdje živi srpski narod tamo je i srpska zemlja (analogija sa Blut und Boden). Dok im “državljanska nacija”, nacija sastavljena od svih građana, koja je omeđena državnim granicama, ne pruža mogućnost teritorijalnih pretenzija prema susjednim državama, već, naprotiv, sužava im prostor za ostvarenje svojih monoetničkih “velikih država”. Sasvim je očito da Srbija i Hrvatska (kao sijamski blizanci, čija spona je Bosna, koju treba na pola presjeći), gaje teritorijalne pretenzije prema BiH. Takvo mišljenje je još početkom 90-tih godina prošlog stoljeća dao slovenački minister vanjskih poslova Dimitrij Rupel. (Vidi: Silber L., and Little A., (1997), Yugoslavia, Deat of a Nation, A New York Times Notable Book, Penguin Books/BBC Books, p. 166.)
Uporedno posmatrano, može se zapaziti da BiH, Crna Gora, Kosovo, S. Makedonija žele svoju državu – naciju defiisati samo u okviru svojih međunarodno priznatih granuca i nemaju pretenzija prema tuđim teritorijama, niti dijelove svojih etnosa i njihove teritorije iz drugih država žele prisajediniti svojim državama, što je evropski i civilizacijski princip.

Svaka nacija je faktička stvar
Nacija je faktička stvar, o njoj se “ne izjašnjava”, (osim eventualno u slučaju promjene naziva države, kao npr. u Sjevernoj Makedoniji) niti je potrebno da prilikom popisa stanovništva u popisnim listama postoji takva mogućnost, odnosno, nedopustivo bi bilo da postoji takva mogućnost. Možemo se (ali ne moramo) na popisu izjašnjavati u etničkom smislu ali ne i u nacionalnom smislu. Prijedlozi “nacionalnog izjašnjavanja” ili “nacionalnog popisa” stanovništva su u stvari nečiji plan - da se neprijateljima BiH pruži legalna mogućnost da se “de jure” ne pišu kao Bosanci. Na taj način bi oni, kao neka “nebosanska nacija”, nastojali da ostvare pravo na secesiju “jer ne pripadaju državi BiH". Prema tome, apsolutno ne postoji sloboda “nacionalog” izjašnjavanja. Samim tim što ste državljanin neke države vi ste njena nacija. (Naravno postoji problematika oko dvojnog državljanstva, popisa izbjeglica, imigranata, apatrida i sl. ali to nije tema ovoga teksta i ne utiče na suštinu stvari).
Svakako, ime nacije i pojedinac može promijeniti ali samo otpustom iz državljanstva svoje države i prijemom u državljanstvo neke druge države. Analogno, ne može se Sarajlija izjasniti tako da kaže - ja sam Zagrepčanin, Beograđanin, Mostarac. On je isključivo Sarajlija dok god živi u Sarajevu, jer tu ima prebivalište, tu je i faktički i pravno vezan za svoj stalni životni prostor. Omogućiti nacionalno izjašnjavanje u BiH značilo bi njeno derogiranje i urušavanje kao države i subjekta medjunarodnog prava. To bi bilo flagrantno kršenje Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH. U tom slučaju bi se morao osnovati treći, črtvrti… entitet, i u tom slučaju niko ne bi mogao spriječiti te novoizjašnjene lokalne nacije, entitete, da sprovedu postupak secesije, i to sve u skladu sa medjunarodnim pravom, jer su “nebosanske nacije”. Ako ovo znamo, zar onda nije apsurdno reći, npr. – “ja nikada neću prihvatiti Bosanstvo”, ili, zar nije još apsurdnije reći – “mi bismo prihvatili Bosanstvo ali neće Srbi i Hrvati pa zato ne treba da potenciramo to pitanje”. Kakva glupost. Pa ne postoji mogućnost izbora: hoću – neću. Ako si državljanin BiH onda si Bosanac (i Hercegovac), odnosno, pripadnik Bosanske nacije. Bosnu i Hercegovinu su u ratu odbranile Bosanske snage (a ne bošnjačke snage), i to u borbi koju je predsjednik Alija Izetbegović opisao kao "čudo bosanskog otpora", a ne “čudo bošnjačkog otpora”. Tako je u tom odbrambenom ratu potvrđena Bosanska nacija. I predsjednik Ukrajine Zelenski je nedavno izjavio - u odbrambenom ratu Ukrajinci su dokazali postojanje Ukrajinske nacije.
Važno je ovdje istaći da je vrlo pogrešno zalagati se i za četvrti narod, etnicitet koji bi nosio naziv – “Bosanci”, jer bi se time upravo urušila, negirala, poništila Bosanska nacija kao supstanca koja je stvorila Bosansku državu. Dakle Bosanska nacija nije i ne smije se degradirati u “četvrti etnos” u BiH - pored Srba, Hrvata i Bošnjaka. Jer, nacija je politička, državotvorna, sinkretička nadgradnja nad svim etnosima, narodima i ostalim kulturnim kategorijama u državi BiH i obuhvata sve stanovnike dežave.
Faktička potvrda postojanja de fakto Bosanske nacije jeste i činjenica koja glasi: sve odluke, zakone, rezolucije, deklaracije… koje i pored svih teškoća donose državni organi BiH, je, ustvari donijela suverena Bosanska država, iza koje stoji Bosanska nacija. Ako ne postoji Bosanska nacija, kako neki vole reći, zašto se onda BiH kao država bez nacije ne raspadne? Zašto postoji neodlučnost i strah kod neprijatelja BiH da krenu u praktičnu secesiju - pa zato što znaju da će Bosanska nacija, u krajnjoj instanci, kao nosilac suvereniteta, silom braniti i odbraniti BiH kao svoju državu. Zar to nije dokaz postojanja Bosanske de fakto nacije, ma koliko je pojedinci negirali?
Za razliku od monoetničkih država Bosna je multietnička, multikulturna, multivjerska država (ne i multinacionalna), ali država koja ima jedinstvenu naciju ne kao etničku nego kao političku kategoriju, naciju koja stoji iza države, koja čini državu. U takvoj državi etnosi i dalje egzistiraju i opstaju, kao što je slučaj i u BiH, ali etnosi ne stvaraju državu, državu stvara nacija, tj. ovdje, Bosanska nacija,
U teorijskoj ravni posmatrano, u Bosni bi se moglo ići najprije na stvaranje jedinstvenog etnosa, naroda – Bosanaca (kao što je nekada postojao jedinstven bosanski narod – Bošnjaci, sastavljeni od tri vjere), pa da se potom ide na stvaranje Bosanske nacije – po principu narod-Bosanci, nacija-Bosanska. Taj princip važi npr. u Srbiji i Hrvatskoj, gdje imamo istovjetan naziv za Srpsku i Hrvatsku naciju i narod. Međutim, zašto bismo to činili, kad već u Bosni de fakto postoji Bosanska nacija? Zašto bi od gotovine pravili veresiju? Uz to radi se o završenim istorijskim procesima, pa bi danas preimenovanje postojećih bosanskih naroda u jedinstven narod “Bosance”, bilo iritativno za neke od njih jer bi išlo “na uštrb” postojećih već formiranih etnosa - bošnjačkog, srpskog i hrvatskog.
Naravno ljudi, državljjani BiH se mogu odreći bosanske nacije ali samo u slučaju ako se odreknu bosanskog državljanstva. Jer ime nacije proizilazi iz imena države. Ime nacije je neodvojivo vezano za ime države. I treba to opetovano podvlačiti da u normalnoj državi apsolutno ne postoji sloboda nacionalog izjašnjavanja. Teritorija države, kao geografski pojam, je adresa nacije, pa se nacija mora zvati po imenu države. Drugim riječima - ime nacije u sebi sadrži ime države. Po nazivu države se određuje naziv nacije. Država je Bosna, nacija je -Bosanci. Dakle svaka država ima samo jednu naciju jer nacija je korelat države. Zato ništa ne dokazuje prigovor negatora bosanstva da je Bosanstvo “gegrafska činjenica” dok je Bošnjaštvo “etnička” činjenica. Pa upravo tako i jeste, što je i objašnjeno u ovom tekstu. Prema tome Bosanstvo je pravna, faktička i pojmovna veza Bosanaca za geografiju, tj. za bosansku državnu teritoriju, a teritorija je najbitniji konstitutivni elemenat državnosti svake države.
Shodno iznesenom, pitanje nacije i njenog imena je egzaktna činjenica koja neminovno izvire iz imena države i nije stvar bilo čije privatne volje ili izjašnjavanja. Drugim riječima nacija je “notorna činjenica” i ona se ne utvrđuje niti se njeno postojanje dokazuje pa ni putem referenduma.

Zaključak
U ovom tekstu data su kraća pojašnjenja – šta je narod, šta je nacija, međusobna uslovljenost nacije i države, te njihova kulturološka i politička dimenzija. Akcenat je stavljen na definisanje Bošnjaka (analogno i Srba i Hrvata) kao naroda kao kulturološke kategorije, i Bosanske nacije kao političke, državotvorne kategorije. Takođe, dato je pojašnjenje da država ne može opstati ako nema svoju naciju. Izneseni su argumenti da je “Bosanstvo” alfa i omega, odnosno, conditio sine qua non opstanka države BiH. Ako Bosanstvo, odnosno Bosanci ne bi postojali onda ne bi postojala ni sama država Bosna. Stoga bi negacija Bosanstva značila i negaciju i odbijanje lojalnosti državi Bosni. I, takođe, s druge strane, uslov za postojanje nacije Bosanaca jeste postojanje države Bosne i njene teritorije. Filozofskim rješnikom rečeno - silogizam je potpun: Svaka država ima svoju naciju, Bosna je država, Bosna ima svoju naciju. Zaključak je jasan - postoji država Bosna i samim tim postoje Bosanci kao Bosanska državljanska nacija. Isto tako neosporno je da je svaka država istovremeno i geografska činjenica, tj. da je državna teritorija adresa i najvažniji konstitutivni elemenat države (pored stanovništva i organizovane suverene vlasti). Politička karta svijeta upravo je definisana na osnovu preciznih geografskih-teritorijalnih cjelina. Prema tome država i nacija su faktičko stanje kod svake države. To su činjenice koje postoje po prirodi stvari. Preciznije kazano - Država i nacija su korelati. Ime nacije izvire iz imena države. Radi se o međusobno uslovljenim kategorijama, pojmovima i činjenicama. Ne postoji jedno bez drugog.