(O isključivosti ukradenoj od vjerske posebnosti i ideje odabranosti)

Posebnost obvezuje. Tjera na stalno držanje distance. Ako smo drukčiji i ako smo posebni, moramo se držati pravila/zakona/običaja/navika/rituala, koji nas čine posebnim. Filmske, sportske zvijezde, bogataši, članovi kraljevskih obitelji - odlaze na posebna mjesta, posebno se oblače, trude se ostaviti dojam nedodirljivosti. Oni imaju svoje zatvorene krugove unutar kojih se kreću izbjegavajući 'običan' narod. Njihova zvjezdana prašina pada na 'obične' ljude tek s milošću njihovih autograma ili njihovim ukazanjem na nekom crvenom tepihu.

Gotovo sve 'odabrane zvijezde', prinčevi, kraljevi i bogataši, ekscentrične su i na svoj način isključive osobe. Rado će se izolirati iza visokih zidova, u nepristupačnim dvorcima, na vlastitim otocima, osigurati se zaštitarskim službama, video kamerama. Oni imaju ljude koji su umjesto njih na društvenim mrežama i koji te mreže kontroliraju. Imaju svoje propagandne službe za odnose s javnosti, koje su zadužene proizvoditi i održavati poželjnu sliku isključive i nedodirljive zvijezde. U podrumima čuvaju kolekcije automobila.

Pravo je svakoga da kraljuje u svojoj usamljenosti. Svaki pojedinac ima mogućnost upravljati svojom sudbinom, no malo ih izađe iz komoditeta pozicije koju donese bogatstvo. Puno je veći problem kada zajednica koja bi se mogla nazvati narodom, padne pod utjecaj svojih propagandista i povjeruje u svoju odabranost. Kratak je onda put do isključivosti.

Povijest razmišljanja o ideji Židova kao odabranoga naroda povijest je propitivanja zakona Tore koji su pomogli Židovima da opstanu kao vjera / vjerska zajednica u različitim kulturnim i civilizacijskim konfiguracijama, ali koji su i postavili granice koje su onemogućavale šire integracije. Propitivanje je to povijesti odnosa vjere i ljudskoga razuma/uma. Pitanje je to odnosa posebnog i općeg u svjetlu pozivanja na ideju spasenja: Tko će spasiti ljude i svijet, odabrani narod ili Mesija? Ili ljudski razum? Prva stvar koja je aktualizirana događanjima u Palestini, propitivanje je rađanja isključivosti u kontekstu interpretiranja ideje odabranoga naroda. Neke od prvih postavki za to propitivanje donio je Filon Aleksandrijski.^[1]
Stanford Encyclopedia of Philosophy, Filona vidi kao opreku nastojanjima grčkih filozofa, posebno stoika i kinika: „Čovjek koji je težio poboljšanju sebe morao je najprije regulirati vlastitu prirodu, kontrolirajući svoje strasti i emocije i eliminirajući svaki jaz između teorije i prakse. Time se trebao približiti savršenstvu boga. Upravo suprotno ovom stavu, Filonova je svrha bila dokazati ontološku ništavnost ljudskih bića. Po njegovom mišljenju, jedini način za stvarno postojanje bio je priznati da je čovjek ništa bez pomoći Boga, koji je izvor slobode, logosa (razuma) i svijesti“.^[2] Umjesto da (filozofski) stane na stranu napora ljudskog bića da realizira ono najbolje sebe sama – Filon staje na stranu teologije. Put kontroliranja strasti i emocija, te ukidanja jaza između teorije i prakse, napušten je u ime koncepta Boga koji je izvor slobode, razuma i svijesti.

Filon Aleksandrijski bio je židovski filozof koji je početkom prvog stoljeća prvog tisućljeća, sučelio Toru s nasljeđem grčke filozofije iz njenog zlatnoga doba. Daleki su to historijski pokazatelji potrebe promišljanja odnosa teološke misli i najviših dosega filozofijskoga razumijevanja svijeta. Tu počinje propitivanje odnosa vjere i razuma koje je kroz povijest nudilo različite rezultate. Cilj Filona Aleksandrijskog bio je dokazati premoć teologije Tore nad svjetovnim mišljenjem grčke filozofije. To ne bi bilo izvedivo bez davanja prednosti ideji Božje objave nad ljudskim naporima razumijevanja svijeta.

Danas tu ideju promatramo u promijenjenom kontekstu: Pozivanje na Toru od strane izraelskih rabina koji su pristali uz neokolonijalnu politiku cionizma ostavlja dubok ožiljak na moralnu dimenziju izraelskog cionističkog svećenstva. Kozmički red i božja objava nikako ne idu uz etnička čišćenja, genocid, nasilno prisvajanje tuđih teritorija. Ako je Tora izraz Božje volje ona ne može voditi svoje sljedbenike u zločinačko istrebljenje nekog naroda. Nešto s tim Bogom nije u redu ako ga njegov odabrani narod uzima kao opravdanje za zločin genocida nad drugim narodom.

Filon je tražio svojevrsnu potvrdu univerzalnosti Tore u grčkoj filozofiji. Ako je naime Tora izraz božanskoga razuma, onda je ona iznad zakona mišljenja i življenja do kojih se može uzdići čovjek svojim vlastitim snagama. Ako Tora donosi istinu koja je univerzalna (a Istina je jedna) onda mišljenje mora slijediti objavu Božjeg zakona. Univerzalna istina objavljena je 'odabranom narodu', pa bi po tome židovska posebnost bila teološka činjenica. Posebnost židovske pozicije međutim napustit će svoju teološku ravan. Na razinama politike, geostrategije i igara moći, ona će se pojaviti kao vojna isključivost predodređenih za pobjede i osvajanja.

Biti 'odabran' za Filona je značilo nositi veći teret od drugih. To međutim dovodi sljedbenike Tore u situaciju da se u sučeljavanju s narodima svijeta moraju odlučiti za onaj oblik suživota koji im sugerira Tora. Filon interpretira Toru tako da sugerira sljedbenicima židovske objave ne ulaženje u kompromise koji bi vodili prilagodbi drugima. Aktualna situacija je takva da Židovi koji su iskreni vjernici shvaćaju te odrednice i drže ih se. Cionistička, militaristička struja među Židovima pokušava tu posebnost iskoristiti kao moralni kapital u ratovanju za teritorij Palestine. Put je to prema isključivosti koja vodi u zločin. Ne postoje više zakoni, Ujedinjene nacije, ne postoje presude, osude svjetske javnosti. Postoji samo Božja objava koja opravdava etničko čišćenje. Političko je to čitanje starih pripovijesti. Programiranje je to čitatelja Tore za takvu interpretaciju koja unaprijed opravdava sve zločine cionističke armije i njenih naredbodavaca.
Posebnost Židova Filon je vidio kao moralnu prednost. I teološki i filozofijski taj se stav može braniti. Na razini etike biti posebno dobar nije problem. Štoviše temelji etike počivaju na pokušaju da se ponašamo tako da naše subjektivno ponašanje možemo postaviti kao opći princip. Da možemo htjeti i željeti da bude tako. Problem je međutim kada se ta posebnost spusti na razinu nacionalnog, političkog, ekonomskog, geostrateškog, vojnog. Moral tada nestaje odnosno izokreće se u svoju suprotnost. Posebnost postaje isključivost i nedodirljivost za 'ljudske zakone' i 'ljudske prosudbe'. A upravo se to događa. Naredbodavci se iz oklopnih vozila iz kojih šalju granate na nenaoružani narod, pozivaju na teološku dimenziju vjere. Posebnost vjernika kojima je objavljena božja riječ pretvaraju se iznenada u isključivost, neodgovornost, bahatost i zločinstvo političkih predstavnika 'odabranoga naroda'.

Dodatni problem što politička i vojna isključivost (kao sjena političke interpretacije 'odabranosti') zbog neriješenog odnosa vjerskog i nacionalnog kod Židova, uzima maha. Židovi svijeta misleći da slijede moralne postulate zapravo slijede političku i vojnu strategiju nomenklature koja se židovstvom koristi kao polugom za nekažnjivo ubijanje jednog naroda kao početkom teritorijalnih osvajanja.

Recimo to sada jednostavnije (uz oprez, jer svako pojednostavljenje donosi opasnost neuzimanja u obzir svih dimenzija onog što se promišlja). Na razini vjere i vjerskog života sasvim je i razumljiva i prihvatljiva dimenzija isključivosti. Brakovi ne moraju biti međuvjerski, nema razloga predbacivati nekome njegova uvjerenja o načinu prehrane, odijevanja i slično. Problem je kada i ako posebnost, do koje je došlo na teološkoj razini, postane politički pokušaj realiziranja na općoj razini. Još jednostavnije: Ako cionistički doseljenici u Izrael pokaži takvu političku i vojnu isključivost koja onemogućuje zajednički život s Palestincima – onda je na djelu pogrešno shvaćanje 'odabranosti'. Ako se kod građana Izraela stvara mržnja prema Palestincima koje se tjera da se isele u arapske zemlje 'gdje pripadaju' onda je tu riječ o rješenju koje može biti duboko vezano s osjećajem posebnosti židovskog naroda. Ako se u ime te posebnosti može vršiti etničko čišćenje i genocid, onda je na djelu koristoljubivo razumijevanje 'odabranosti'. Isključivost je osobina površnosti. Površnosti pak ima i u čitanju svetih nam spisa.

Svi smo ono što činimo. Ako su posljedice našeg djelovanja smrt, progoni, silovanja, ubijanja djece i majki, staraca – onda je nešto u nama što je s moralne točke gledišta – pogrešno. Na svakome je od nas misliti o moralnoj dimenziji našeg djelovanja. Čini se međutim da je to promišljanje izostalo u cionističkom korpusu koji je u težnji da židovski narod dobije zemlju u kojoj će se oblikovati kao moderna nacija – prešao granice morala, napustio kulturne i civilizacijske dosege, te se uputio putanjama nemorala i zločina.

Filon Aleksandrijski je s pravom naglašavao važnost ljudske prosudbe, moralnosti i odgovornosti svakog čovjeka. Za naše grijehe ne može biti odgovoran Bog^[3] . U tom kontekstu treba promatrati zločine u kojima sudjeluju vjernici i nevjernici Izraela. Njihovo pozivanje na Boga, odabranost, posebnost židovskog naroda, predstavljaju iskrivljenu interpretaciju Tore. Pred svakim mogućim zločinom, svatko od nas, vjernik ili ateist, stoji sa svojom vlastitom odlukom.

Filon piše: »… čovjek, koji je blagoslovljen voljnim i samoodređujućim intelektom i koji u većini slučajeva svoje djelovanje usklađuje s namjeravanim svrhama, zasluženo je kažnjavan za prijestupe koje promišljeno čini i hvaljen za dobra djela koja iz namjere izvršava (…) Jer Bog ga je učinio slobodnim od svih okova i ograničenja omogućivši mu na taj način djelovanje u skladu s njegovom (čovjekovom) voljom i namjeravnom svrhom. To je učinio s ciljem da kada zna koje su stvari dobre, a koje su loše te nakon što je ispravno shvatio što je časno a što sramotno, što je pravedno a što nepravedno i, ukratko rečeno, koje stvari proizlazi iz kreposti a koje iz poroka, tada može izabrati bolju stvar i izbjeći njezinu suprotnost.« ^[4]
Na Židovima je svijeta da se ograde od zločina koji se provode u Palestini. Nema izgovora. Nema skrivanja iza političkih fraza. Nema smisla pozivati se na Sjedinjene američke države, jer je svima manje-više jasno (posebno nakon ustoličenja Trumpa), da odredbeni razlog američke vanjske politike nisu ni Kongres, ni Senat, a ni sam Predsjednik. Pred Židovima svijeta je sučeljavanje s vlastitom savješću i s onom interpretacijom Tore koja ne služi opravdanju zločina.

Fussnote:
^1] „FILON ALEKSANDRIJSKI [ grč. , lat. Philōn ](25.p.n.e. – 50.n.e.) poznat u svoje doba pod etničkim imenom PHILO JUDAEUS je u prvoj polovini 1.stoljeća nove ere objedinio više odstupanja od početnog razumijevanja pojma logos ( ) u klasičnoj grčkoj filozofiji i jednim mističnim sinkretizmom pokušao objediniti učenja stoičke filozofske škole i jevrejske religije (Tora – Mojsijevo petoknjižje) kojoj je sam pripadao. Svojim porijeklom, religijskom pripadnošću, društvenim djelovanjem, spisima koje je napisao i njihovom kasnijom recepcijom u filozofiji i teologiji, Filon najbolje odslikava društvenopolitičku i intelektualnu multi-identitetsku situaciju u jednom regionu u kojem su se susreli stoička filozofija, Platonova tradicija, neoplatonizam, aristotelijanizam, jevrejska religioznost i Stari zavjet, ranokršćanstvo i Novi zavjet, paganski Rim, helenističke egiptaske mistične religije, zoroastrizam. I u sve to je bio umješan Filon iz Aleksandrije, bilo svojim životnim prilikama bilo svojim djelima. Kako navodi David Winston (1985. str.10) ranokršćanski crkveni oci povezivali su ga s Platonom i Pitagorom, a kasniji kršćanski teolozi dokazivali su platonske korijene njegovog kršćanstva, dok su jevrejski teolozi negirali njegov značaj za egzegezu Starog zavjeta kojeg je interpretirao brojnim alegorijama, a njegov
filozofski značaj je bio potpuno doveden u pitanje. Ono što ga je najviše obilježilo su zapravo eklekticizam i povezanost s misticizmom jevrejskog mističnog kulta koji je slavljen u Aleksandriji, tada rimskoj provinciji u Egiptu.“ Nijaz Ibrulj: PORFIRIJEVO NASLJEĐE U BOSNI https://philpapers.org/archive/IBRPNU-2.pdf
^2] Više na stranici https://plato.stanford.edu/entries/philo/
^3] „Sloboda je unutarnji princip djelovanja na temelju kojeg je čovjek odgovoran za vlastite čine. Naime, čovjek je odgovoran za vlastito loše djelovanje, ističe Filon, i ne može se krivica pripisati nikome drugome, ni Bogu ni prirodi, nego samo čovjekovoj volji.“ Maja Poljak: Filon Aleksandrijski kao spona između antike i srednjeg vijeka https://hrcak.srce.hr/file/74809
^4] Citirano prema: Maja Poljak: Filon Aleksandrijski kao spona između antike i srednjeg vijeka https://hrcak.srce.hr/file/74809