Bosna i Hercegovina je, inače, zemlja nepismenih i polupismenih ljudi, što je potvrđeno u obimnoj i relevantnoj studiji Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine iz 2017. godine. Popis stanov-ništva 2013. pokazao je da naša država ima najviši procenat nepismenih u Evropi, i to 2,8% od ukup-nog stanovništva. Također, isti popis je pokazao da Bosna i Hercegovina ima najnižu stopu visokoobra-zovanih u Evropi, procenat od 13% dok se taj procenat u EU kreće i preko 40 %. Ukoliko uzmemo u obzir da u taj broj, najmanji na evropskom konti-nentu, spadaju i oni s kupljenom diplomom, uz masovni odlazak mladih i školovanih ljudi u ino-stranstvo, dobit ćemo alarmantno stanje.
Državi koja ne ulaže ništa u razvoj nauke, državi u čijem entitetu FBiH ima 1250 kladionica više nego škola i čije stanovništvo potroši milijardu na kla-đenje/kockanje, ne proriče se svijetla budućnost. Vlasnici kladionica isplaćuju po 1.000,00 KM svakom zaposlenom kao nagradu (a ima ih šest hiljada), dotle štrajkuju prosvjetni radnici, a uposlenici Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Her-cegovine, koji skoro godinu dana rade bez ličnog dohotka, najavljuju zaključavanje vrata ove institu-cije.

Naš poznati publicist Jusuf Trbić u knjizi "Razaranje Bosne" postavlja pitanje 'GDJE SU I ŠTA RADE NAŠI INTELEKTUALCI'? Tu misli na one vrhunske te se pita mogu li se oni mjeriti s kolegama iz svijeta i znaju li kritičkom mišlju i djelovanjem mijenjati i popravljati našu sumornu stvarnost.
Akademska zajednica, koja je motor u svim društvi-ma, pokretač svih promjena u Bosni i Hercegovini je (imamo sedam akademija nauka), sem nekoliko pojedinaca i izuzetaka, nijemi posmatrač, nezainteresirana, nemoćna, nesposobna bilo šta da pokrene i zatalasa osim da konstatuje da stanje nije dobro. Ogroman broj naših intelektualaca ni o čemu nema svoj stav i mišljenje. Oni uglavnom slijede vođe. Utopili su se u mase. Nažalost, mi imamo ljude na ozbiljnim pozicijama u državi koji nisu u stanju da izgovore ili napišu složenu rečeni-cu, a da ne pogriješe jezički, kontekstualno ili sadr-žajno. Uzalud narod traži tu kritičku pamet inte-lektualaca koja bi trebala popraviti stanje u državi i povesti nas pravim putem. NAŽALOST, to se neće desiti u nekoliko narednih decenija ili dok se mi ne promijenimo. Allah dž.š. je u Kur'anu Časnom naglasio da neće promijeniti sudbinu jednog naroda, dok se taj narod sam ne promijeni.

U našoj državi je, po zadnjem popisu, 99% vjernika.
Allah dž.š je u Kur'anu Časnom u prvoj suri rekao: „Uči, čitaj!“ Zaista božanstveno! Nije rekao ori i kopaj, nego uči i čitaj.

S obzirom da su sljedbenici Kur'ana najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini, kome i ja pripadam i ko-me posvećujem ovaj tekst, a skoro se svi izjašnjavamo kao vjernici, zanimljivo je zašto ne izvršavamo ovu Božiju zapovijed. Ovo pitanje je za brojne sociologe, psihologe, filozofe, ali i za Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

ŠTA ČITAMO, ŠTA KUPUJEMO: U jednom istraživanju, koje je radio autor ovog teksta početkom devedesete, od hiljadu kupaca knjiga, slučajnim uzorkom, 45% su Srbi, 40% Hrvati i 15% Bošnjaci. Pričam ovo akademiku Abdulahu Sidranu, a on mi veli: „Daj napiši to.“
„Stid me Avdo“ – odgovorio sam tada.

Stid me i danas dok ovo pišem. Da bude zlo još veće, odgovor na pitanje šta čitamo je još negativniji, Srbi kupuju rječnike, enciklopedije, sveznanja, iza-brana djela klasika, domaćih i svjetskih, a i Hrvati isto tako. Bošnjaci pretežno kupuju (vjerovatno to i čitaju) Vasu Pelagića ili Sadika Sadikovića, knjige o ljekovitom bilju, Kostu Hermana ili Saita Orahovca Muslimanske junačke pjesme o Hrnjić Halilu i Budaletini Taletu, ali i Figure veneris u boji, Ljubavni položaj u sto slika, Popravi sam svoj auto, Kalemljenje voća, Pletenje i kukičanje, Veliki narodni sa-novnik sa horoskopom, ali i knjige o Titu... Pretpostavljam da ni dan-danas stanje nije mnogo drugačije, izuzev što su, vjerovatno, knjige o Titu zamijenili za vjersku literaturu.

Zanimljivo je još istaći da u mom evropskom Teš-nju, jednoj od najrazvijenijih općina u državi nemate gdje kupiti novine, dnevne, sedmične, mjeseč-ne. Nismo uspjeli istražiti da li zbog toga što nema kioska ili nema čitalaca u Tešnju. Međutim, ne samo u Tešnju. Takvo je stanje u mnogim bosansko-hercegovačkim sredinama, a o specijalizovanim radnjama/knjižarama, da i ne govorimo. One se zatvore nakon samo nekoliko mjeseci rada, jer nema dovoljno kupaca, odnosno čitalaca.

TRŽIŠTE JEFTINE RADNE SNAGE: Bosna i Hercegovina je bila, a i sada je, tržište jeftine, u najvećoj mjeri, nekvalifikovane, polukvalifikovane i kvalifikovane radne snage. Mali je broj Bosanaca i Hercegovaca (ili zanemarljiv) koji su prošli osakaćeni školski sistem, davno prevaziđen u svijetu, a na svjetskoj pijaci znanja postignu dobar rezultat, to je zahvaljujući svom intelektu, upornosti i radu, a ni u kojem slučaju sistemskim obrazovanjem od strane države koja ulaže 0% procenta u nauku.

Jedno norveško istraživanje je pokazalo da djeca kojoj čitamo priče, pjesme, bajke i uspavanke i koja čitaju, kada porastu mnogo više novca zarađuju od djece kojoj nisu čitali i koja ne čitaju.
Slušajući i čitajući stekla su ljubav za knjigu, a onda kada odrastu i odu na intervju za posao, mnogo lakše se snalaze s bogatim vokabularom i dobivaju bolje plaćeni posao.

ZNANJE JE JEDINA ŠANSA ZA OPSTANAK: A onda nesavjesni Bošnjo na izborima svoj glas proda za lanč paket za pedeset maraka nekom skorojeviću, možda i s kupljenom diplomom, koji ubrzo zasjedne u fotelju, na visoku funkciju i glasa za sve što treba i ne treba. Glasa i za akcize, a kada počne njihovo ubiranje glasa da 7% više prihoda ide u kasu drugog entiteta.

Tako svojim neznanjem urušava državu i dovodi najbrojniji narod u podanički položaj. Neuk, nenačitan, nesavjestan Bošnjo značajne institucije i ministarstva (poput finansija, pravde), ali i četvrtog delegata u Domu naroda, predaje dru-gima, da bi drugi njima udijelili kojekakve ustupke. Za neke ustupke, grupa komunističkih poslanika je prodala jedno od najvećih pristaništa na Jadranskom moru – Sutorinu, koja je stotinama godina bila u sastavu Bosne i Hercegovine. Ono što jednom Bošnjo dizanjem ruke preda ili proda, rijetko znamo i možemo popraviti.

PALESTINIZACIJA NEPISMENIH: Debalans Bošnjaka u vlasti već od rata osjeti se u svim institucijama BiH. Iako brojčano natpolovična većina Bošnjaci su dovedeni u poziciju diskriminirane manjine, suprotno Ustavu BiH, ističe se u istraživanju Media centra i nastavlja: Od analiziranih 72 državne institucije, Bošnjaci su u debalansu u 59. Od ukupnog broja zaposlenih, manje ih je za 717 pozicija.

Od ukupno 27 imenovanih direktora i jednog generalnog sekretara, samo ih je 6 Bošnjaka. U nave-denih 6 institucija kojima rukovode Bošnjaci zaposleno je ukupno 339 osoba i one raspolažu budžetom od 50.769.000 KM. U ostale 22 državne agen-cije za direktore su imenovani pripadnici druga dva konstitutivna naroda. U tim institucijama je zapo-sleno 3.742 osobe i one raspolažu budžetom od 279.005.075 KM.

Debalans Bošnjaka u vlasti nije izražen samo u državnim institucijama u Banjaluci i Mostaru, nego i u Sarajevu. Zanimljivo je to što je bitnija državna agencija, u njoj je debalans Bošnjaka izraženiji. Doda li se tome da i visoki predstavnik za BiH Kristijan Schmidt, preko noći donese zakon u kome glas jednog konstutivnog naroda, u ovom slučaju Bošnjaka, vrijedi manje u odnosu na glas drugog konstitutivnog naroda, situacija postaje ALARMANTNA, te vodi palestinizaciji najbrojnijeg bosanskohercegovačkog naroda, Bošnjaka. Ako se Bošnjaci ne osvijeste i ujedine, nije teško pretpostaviti gdje će se naći za koju deceniju kasnije i u kakvom će getu živjeti. Na dvadesetak relevantnih adresa (intelektualaca i umjetnika) poslao sam poziv/ponudu da potpišu Proglas sa Javne press konferencije a u kome se osuđuje Schmidtova rasistička politika u BiH i koja direktno vodi raspadu države.

Šokiran sam činjenicom da sam sa više od polovine tih odresa ili potpuno ignoriran ili je stigao negativan odgovor. Iako mi se ovo ne događa prvi put, istinski sam potresen. Tragično je koliko su Bošnjaci, apatični, neosviješteni, nacionalno i socijalno zapušteni. Dolazim do saznanja, definitivno, da se nemam za koga i za šta zalagati ni boriti. Bošnjaci hoće biti podanici; neka državu vode Srbi i Hrvati, Bošnjaci to neće i ne umiju... Dakle, nakon ponovljenih mojih negativnih iskustava, ne vidim da ima smisla boriti se za nešto što većina ne prepoznaje kao vrijednost. Najgore u svemu jest to što vas tzv.intelektualci ignoriraju kada im se obratite za podršku protiv tako strašne destrukcije kao što je Schmidtova. Obuzet sam gorčinom, moram priznati...

KOLIKO CIJENIMO PAMET: Neuki narod koga iscjeljuje Torabi, koji svoj glas prodaje za lančpaket, koji ne oporezuje kladionice, koji ne voli knjigu i na nju obračunava porez kao na luksuznu robu neće lahko spoznati opasnost koja se „iza brda valja“ sve dok ne dođe u njegovo dvorište, a tada će biti kasno.

Mi u prve safove guramo razne ulizice i neznalice, a rijetko smo nalazili mjesto i pažnju za intelektualne gromade, poput Safvet-bega Bašagića, koji je svoju biblioteku, da bi preživio, prodao u Bratislavu, akademkinje, književnice Mubere Mujagić, koja je tražila da se djela Gorski vijenac i Smrt Smail-age Čengića, koja su vrijeđala Bošnjake izbace iz školske lektire, a koja je petnaestak godina poslije rata, s obzirom da je izbačena s posla, umrla u bijedi i neimaštini i niko je nikad spomenuo nije. Često zaboravljamo: Derviša Sušića, Zuku Džumhura, Mešu Selimovića, Envera Čolakovića, Džemaludina ef. Čauševića, Huseina ef. Đoze, Galiba Šljive, Avde Smailovića, Kemala Kapetanovića, Nedžada Ibrišimovića, Dževada Karahasana, Abdulaha Sidrana i druge rahmetlije s kojim se ponosim što su iz moga naroda. Ni danas nemamo mjesta u prvom safu ni dovoljno pažnje za Durakovića, Tanovića, Žbanićku, Begićku, Latića, Kajana, Bekrića, Šarića, Topčića, Kučuka, Horozovića...

Svima je jasno da je ZNANJE jedina šansa opstanka ove države i ovog naroda.
Cijenimo i poštujmo naše alime, profesore, doktore, pisce... Buharija je u jednom hadisu zapisao: „Tinta alima je vrednija od krvi šehida.“

NA MLAĐIMA SVIJET OSTAJE: Samo čitanjem možemo popraviti ovo teško stanje u državi koju smo neznanjem uništili, ali i to samo ukoliko odmah počnemo vraćati mjesto knjizi koje joj pripada, i u društvu, i u kući... i to ne sebi, za nas je kasno, nego generacijama koje dolaze.

Nastojmo formirati u dnevnom boravku kućnu bi-blioteku! Budimo i u tome uzor svojoj djeci. Ponesimo komšiji na sijelo knjigu za njegovu biblioteku, umjesto flaše, kahve, napolitanke. Posjetimo promociju lokalnog pisca! Kupimo njegovu knjigu i ponesimo je u dom, jer kuća bez knjige nije dom.
Pitajmo dijete koja je to posljednja knjiga koju je pročitalo. Da li mu se svidjela? Poklonimo mu knji-gu za djecu. Pričajmo o knjizi! Popularizirajmo i afirmišimo knjigu na svakom mjestu i u svakoj prilici.

To bi trebao da bude zadatak u narednom periodu, da bi za koju deceniju na scenu stupili oni koji čitaju i koji su postali misleći ljudi, oni koji neće više biti tržište jeftine radne snage.
Jedan od najvećih umova A. Ajnštajn jedne prilike je zapisao: „Djeca koja čitaju, kada porastu postat će misleći ljudi, a djeca koja ne čitaju, kada porastu slijepo će slijediti vođu.“
Još jedan zapis kaže: „Ako hoćeš dobro dijete kupi mu knjigu, a ako hoćeš pametno dijete nauči ga da je voli.“ Dijete ako ponese ljubav za knjigu, nosit će je sa sobom cijeloga života.

Mislim da je ovo zadatak svih nas, cijele zajednice, počev od porodice, obdaništa, škole, mehtefa, fakulteta, džemata... do svakog pojedinca da promovišemo i popularizujemo knjigu. Čitajmo malo više. Čitajmo dovoljno!