Salema Dedovića poznajem mnogo godina unazad. Znam ga sa ahmedijom i bez ahmedije, što će reći, kao Čovjeka, velike i nemjerljive snage. Ali, prije toga da kažem kako smo se upoznali, pod kakvim okolnostima je došlo do našeg prijateljstva koje traje godinama. Bio je topao julski dan u vrućoj Hercegovini 2010. godine. Tih dana se u Lastvi, kod Trebinja, otvarala po treći put za minulih 200 godina navoizgrađena džamija koju sam podigao i kao vakif poklonio Bošnjacima ovog kraja. Među gostima koji su svjedočili o „Džamiji Adamir Jerković“ bio je upravo Salem Dedović, tada glavni mostarski imam. Kada sam deset godina potom sagradio i munaru kompletirajući džamiju ponovo sam se susreo sa Salemom Dedovićem koji je ovoga puta došao da otvori dograđenu bogomolju, taj mali „islamski centar“ o kojem sam kasnije kao generalni sekretar BANU-a napisao knjigu „Proviđenje...“ (nažalost ta knjiga je zasada u rafovima BANU-a i tek čeka da bude predstavljena čitalačkoj publici). Tada je već Salem Dedović bio muftija mostarski, još nije bio doktor nauka, a to će postati nedugo zatim.

BORBA ZA CIRKULACIJU ZRAKA: Dakle, prof. dr. Salem Dedović, taj neumorni tragalac za pravdom, za moralom i etikom, skoro potpuno politički usamljen u Mostaru izuzev par mladih prijatelja, danas se bori sa hrvatskim vjetrenjačama koje su „zauzdale“ cirkulaciju zraka, što je najgore, na prostoru Lakšića vakufa, koji se nalazi u središnjoj zoni Mostara. Napisao je dr. Dedović knjigu o Lakšića haremu uz koju je dao crteže, karte i skice, knjiga je prevedena na engleski jezik. Nije se zaustavio na tome već je ovih dana Muftijsko mostarsko izdalo knjigu zanimljivog i provokativnog naslova „Putokazi i krikovi iz Hercegovine“ u kojoj autor na 396 stranica obrađuje teško vrijeme u Mostaru od 2019. do 2024. godine, što je Dedovićev drugi petogodišnji mandat na poziciji muftije mostarskog. Riječ je o burnom periodu života u Mostaru, u kojem se stalno pojavljuju olovni bremeniti oblaci nad gradom koji je u ratu preživio tako tešku kalvariju. Ovaj period određuje nepovoljna društveno-politička situacija koja ugrožava dostojanstvo Bošnjaka a kao glavna stvar u tom teškom bitisanju Mostara je Lakišića harem, koji je izložen hrvatskoj otimačini i prisvajanju. Lakišića vakuf je u srži borbe Islamske zajednice i njenom istrajavanju na opravdanom zahtjevu za uvođenje u posjed izgradnjom Interkulturnog centra Mevlana, kojim bi se sačuvala supstanca tog vakufa. Ovim se, kako kaže dr. Salem Dedović, „osigurava novi most spasa multietničkog karaktera Mostara i time onemogućava svekolika hrvatsko-katolička dominacija nad Bošnjacima u Gradu, gdje to nikada kroz njegovu višestoljetnu povijest nije bilo ostvarivo“. Iz ove knjige je bjelodano vidljiva borba dr. Salema Dedovića sa hrvatskim vjetrenjačama potpomognuta i nekim bošnjačkim koje nisu razumijevali duh Mostara, a kada su se dozvali pameti bilo je kasno. O tome svjedoči i njegov zapis u kolumni da „niko ne spori pravo hrvatskom narodu da afirmira svoju kulturu...“ ali osporavaju da se na lokalitetu Lakišića vakufa (kojem je austrougarska vlast otela 19 dunuma bez ikakve naknade i napravila uskotračnu prugu Mostar‒Metković i svu infrastrukturu), „podižu objekti mimo regulacionog plana i važećih dozvola, a što se neistinitim tvrdnjama vješto pokušava opravdati“... pri čemu federalni nivoi vlasti, i zakonodavni i izvršni, doznačavaju pare (2 miliona KM za gradnju hrvatskog kazališta) ustanovi koja godinama najavljuje nastavak potpuno nelegalne gradnje, a tako se šalje poruka o dominaciji jedne strane nad drugom. Bošnjaci koji sjede u organima vlasti „predali“ su se tiho i danas aminuju odluke koje su u interesu velikohrvatskih političkih projekata. U principu oni dijele Grad stvarajući repetitio Berlina, u kojem su Nijemci devedestih srušili sramni zid podjela, dok se u Mostaru podjela uzdiže sve do samog Huma na kojem stoji veliki križ kao opomenom onim drugim (Bošnjacima) da se zna ko je glavni. Očigledno, nema druge nego neotuđivo pravo tražiti u inostranim sudskim institucijama, baš kao Fata Orlović u Rs-u.

USAMLJENIK U BORBI ZA DOSTOJANSTVO BOŠNJAKA: On se zajedno sa manjim brojem mladih ljudi, stameno isprsio čvrsto se držeći stava da je to paradigma ravnopravnosti i slobode Bošnjaka kao političkog naroda koji je opstao unatoč zločinima nad njim i nagovještajima terora danas. Cijelo poglavlje govori o tome. Slična situacija je i u Neumu. Znam to dobro jer sam pisao kolumne u Oslobođenju na temu ugroženosti prava muslimana na duhovnost. U tekstu Neum i apartheid iz septembra 2022. pitam čitaoca da li ima apartheida u BiH i odmah odgovaram „ima svakako“, uz obrazloženje da se segregacija pojavila nakon demokratskih promjena 1990. godine. U Južnoj Africi je na sreću došlo do sloma te duboko nakaradne ideje i projekta... a takav primjer apartheida nalazimo danas u Neumu. Ostali su uzaludni napori sa najvišeg nivoa iz Islamske zajednice u BiH. Sve do danas nema pomaka. Hrvati ne daju da se tamo gradi džamija koja je postojala do 1927. godine kada je uništena u zemljotresu a danas je tu parking i kafana. Ali, to nije sve. Opstrukcija je i u Rabranima, čistokrvnom muslimanskom mjestu koje je 20 kilometara od Neuma uvučeno u unutrašnjost. Poslije natezanja i nemuštih tvrdnji hrvatskih vlasti iz Neuma da nisu doneseni planski dokumenti, mještani su ipak podigli munaru. O Rabranima i Neumu piše Salem Dedović. On se stvarno lavovski borio, no vlast u Neumu nije htjela ni da čuje za muslimanska ustavna prava koja su zagarantovana u ustavu zemlje. Prave se gluhi što postoje džamije u Madridu ili Rimu, Njemačkoj ili Švedskoj i drugim zapadnim zemljama. Knjiga je podijeljena na još nekoliko poglavlja. Jedno su hutbe koje govore o aktuelnim događajima iz života muslimana, tu su i aktuelne kolumne u novinama koje je dr. Dedović objavljivao, kao npr. „Da li Mostar može biti nada“, „Za otvoreni Mostar, bez zidova i barijera“... pa razne crtice, pa onda bilješke koje ukazuju na velikohrvatske igre, npr. o postavljanju katoličkih vjerskih simbola u dvorištu Osnovne škole na Hodovu, o brutalnoj zloupotrebi bošnjačke djece na maškarama u Livnu, izgradnji križeva u zaštitnom pojasu utvrđenog Starog grada - nacionalnog spomenika BiH (nešto slično što ovih dana rade Srbi na šehidskom mezarju u mjestu Kraljeva voda kod Srebrenice). Prava je šteta što je iz knjige „ispala“ njegova hutba 24. 7. 2021. na proklanjavanju munare i turbeta u Lastvi kada je nadahnuto govorio o neophodnosti zajedničkog života svih naroda.

PERJANICA MEĐURELIGIJSKOG DIJALOGA:Ostanimo još malo zagnjureni u knjigu Putokazi i krikovi iz Hercegovine gdje na stranicama čitamo poglavlje koje nosi naziv „Dijalog i saradnja“. Ovdje možemo pronaći tekstove o izvanrednoj saradnji muftije sa episkopom Zahumsko-hercegovačkim i Primorskim Dimitrijem, koji su zajedno posjetili jamu Čavkaricu i Korićku jamu gdje su stradali Bošnjaci i Srbi 1941. godine. Dvojica velikodostojnika su održali molitve za žrtve kada su izjavili da „sve žrtve zločinā zaslužuju vjerničko i ljudsko saosjećanje, dostojnu sahranu i ovozemni smiraj“. Zbog snažne poruke koju su uputili bh. javnosti prenijeću još samo jednu rečenicu iz zajedničkog saopštenja: „Ovu našu zajedničku posjetu mjestima gdje su ubijani život i nada u budućnost naše voljene zemlje, realizujemo u čistoj namjeri da mlade generacije osvijestimo i ohrabrimo da žive u miru, poštovanju i toleranciji s pripadnicima drugih nacija i vjera s kojima dijele zajednički prostor i sudbinu života u različitosti.“

Muftija Dedović spada u perjanice međureligijskog dijaloga i to daleko ispred svih unutar muslimanskog kruga. O njegovom zalaganju za dobre odnose između različitih vjera govori priča vladike diseldorfskog i njemačkog Grigorija da su znali odmah šta im je činiti – miriti ljude. Vladika Grigorije kaže: „Znali smo i muftija i ja da su mir i pomirenje kod nas najčešće svedeni na zamorne i lažljive floskule koje izlaze iz usta onih koji bi najradije da do mira nikada ne dođe i koji kroz mirenje najčešće nude toksičnu zluradost“.

Sve je tako zapisano da služi istini, miru i suživotu, kao platforma za ravnopravan i dostojanstven položaj ljudi u Hercegovini, da se manjina ne osjeća podređenom i manje vrijednom.