Prošlosedmični uvodnik autorice Senade Tahirović u aktuelnom izdanju lista “Preporod” u potpunosti fula srž problema sa kojim se muslimani u Evropi, posebno mi Bošnjaci kao njeni autohtoni građani, suočavamo.

Kao Bošnjak koji je veći dio svog života proveo u Americi i Zapadnoj Evropi, kao osoba koja već 15 godina stoji na čelu jedne od najvećih bošnjačkih dijasporalnih zajednica smještenih u Gracu u Austriji, kao direktno pogođeni spomenutom operacijom Luxor, nisam mogao a da prešutim kobajagi sofisticiranu analizu nekoga ko sa sarajevske Baščaršije uzima sebi za pravo da donosi zaključke o tome šta se to dešava sa desničarima na Zapadu i da nudi recept za rješenja.

Inuiti (u narodnom jeziku poznati kao eskimi) imaju ljudsko i demokratsko pravo da komentarišu politička dešavanja na Novom Zelandu, isto kao što intelektualci Folklandskih ostrva sa juga Južne Amerike imaju pravo zauzimati stav o sjevernokoreanskom diktatoru Kim Jong Un-u. Stoga mi nije namjera sugerirati da gosp. Tahirović zaslužuje kritiku za njen novinarsko analitički angažman. Naprotiv, hvala joj kad je otvorila temu i ponukala druge, pa evo i mene, da napišemo koje slovo o tome.

I kao što desni radikali nisu srž problema evropske političke scene za nas muslimane, što ću u nastavku ovog kratkog osvrta i elaborirati, tako ni u slučaju spornog uvodnika nije problem u svršenici Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu gosp. Tahirović, nego je problem ako oni koji su pozvaniji da nešto kažu na temu sa kojom se gosp. Tahirović uhvatila u koštac šute i puste da ono što je kazala prođe nekomentarisano. Zato ovo i pišem.

Problem analize gosp. Tahirović leži u tome da se ona bavi nekom tamo “visokom politikom” na koju mi danas imamo malo ili nikako utjecaja, a ignoriše temeljne uzročnike stanja u kojem se nalazimo, i to stanja čiji popravak leži direktno u sferi naših bošnjačko-muslimanskih ingerencija. Kada još uzmemo u obzir da se gosp. Tahirović oglašava sa svojom analizom u listu koje je glasilo Islamske zajednice u BiH kao jedne od najodgovornijih institucija za položaj u kojem se Bošnjaci prvenstveno u BiH ali dobrim dijelom i u dijaspori nalaze, tek onda postaje jasno kolika je bruka upirati prste u populizam desničara kao ključnu opasnost po muslimane na Zapadu i Bošnjake u BiH.

Tačno je da zabrinjava porast islamofobije i svega onoga čemu ona (može da) vodi. Međutim, mi moramo prvo biti debelo samokritični i priznati sami sebi, da ključ problema kreće od nas, kao Bošnjaka i kao muslimana.

U našim vlastitim redovima hara nekoliko paralelnih pandemija koje nas iznutra sabotiraju. Među njima su:
- guranje na odgovorne pozicije podobnih umjesto sposobnih;

- samozaljubljenost i stavljanje vlastitih ličnih interesa na prvo mjesto ispred svega drugoga;

- nemilosrdna borba za vlast, poziciju i utjecaj, te spremnost da se hoda “preko mrtvih” da bi se taj cilj postigao;

- katilsko obračunavanje sa neistomišljenicima iz vlastitih redova.

Kao osoba sa terena, sa prve “borbene linije”, i neko ko više decenija djeluje u okruženju u kojem desni radikali kontinuirano jačaju i prave kako pritiske tako i razne probleme za muslimane na Zapadu, iz vlastitog iskustva mogu da potvrdim da je više od 90% izazova sa kojim se mi u našim muslimanskim, uključujući bošnjačkim, zajednicama borimo i koje nam glavobolju zadaju jesu problemi koji nam dolaze iz naše kuhinje. Da nije ovih boleščuga među našim redovima, ne bi nama ni jaka desnica bila problem. Stoga, ako ćemo se organizirovati, i pozivati naše intelektualce i aktiviste da definišu strategiju, onda su ovo teme od kojih bi bilo imperativ početi, i to najprije u instituciji u čijem okrilju djeluje autorica Tahirović.

M. Mekić
Grac, Austrija