JASMININE SUZE: Dok je u januarskoj noći pomalo sipio snijeg, prozeblo mače je ispod strehe tražilo majku, a pod svjetlima uličnih svjetiljki dvoje mladih se nježno grlili, na telefonu mi iz dalekog Geteborga, iz dubine povrijeđene duše Plavljanke Jasmine Rekić rođ. Kalajdžić, zapiska nerazgovijeta vapaj:
- "Preko plavskog mezarja „Meteriz“ u kom su mi pokopani babo, Kalajdžić Islam i majka Sadrija, majčini roditelji i cijelo bratstvo Redžić, odlukom nekih bezdušnih ljudi, bez straha od Božje kazne, bez imalo srama od ljudske osude, bez mrvice duše i poštovanja na nečije svetinje, namjerili su da tu preko kostiju mojih najdražih i ostalih plavskih rahmetlija, izgrade put i preliju ga krvavim asfaltom…“
I ja u ovoj noći, u mislima odletjeh Plavu, toj prekrasnoj kasabi djetinjih mi uspomena, da granitnim perom ispišem i ozidam odbrambeni zid oko Mezarja Meteriz. Da sa bijelih nišana svih rahmetlija koji počivaju na meteriškom mezariju, među kojima je i gazija sa Visitora Sejdo Redžić, kao i Jasmininih roditelja, nane, djeda, daidže i tetki, pokupim one njene vrele suze, da nju sklupčenu na mezaru, prigrlim, utješim je i njen bol zatrpam u njedra, da cijelo mezarje prekrijem bijelom svilom da u ovoj noći da zasvijetli nadom da će kosti njenih rahmetlija ostati tu gdje jesu.
KO PLANIRA MASAKRIRANJE KOSTIJU METERIŠKIH RAHMETLIJA: I htjela sam da viknem, da mi glas odjekne iz Plava, preko vrha Visitora, Hridskog jezera, pa do mnogobrojne dijaspore:
- Plavljani, ljudi! Probudite se, Redžići, Olevići, Beškovići, Musići, Šahmanovići, Rečkovići, Šehovići, Redžepagići, Medunjani, Kalajdžići, Krcići, Ganići i brojni drugi!!! Zar ćete dozvoliti da se skrnave vaše svetinje, da se u vreli asfalt uliju kosti vaših rahmetlija, naših meleka i hurija, da se njihov nam i glas, njihovo gospodsvo i čestiti trag prelije crnim lepljivim katranom…?
H. Ago i Dino Redžić uče dovu pred dušu rah. Sejda Redžića (Foto: Bosnjaci.Net) |
Zar će ova generacija dopustiti da se masakriraju kosti gazije rah. Sejda Redžića, kojeg su zločinci i okupatori Plava 1912. cijelog izmasakrirali a njegove bratstvenike i brojne druge gazije ovog kraja zauvijek ostavili na padinama Visitora.
Gdje ste, ljudi??!
Hej, jeste li bar čuli za junačko držanje Sejdove majke Heme, čiji sinovi su ugradili svoju krv u temeljima ovog kraja. A vi, hoćete li dopustiti da im se prekopavaju i zatiru kosti?
Umjesto da jedna ulica ili trg u Plavu dobije ime po gaziji Sejdu Redžiću, danas bez osjećaja nesvjesni i nesavjesni pojedinci kuju planove zatiranja tragova rahmetlija koji počivaju na Meterizu.
OD IBRETA, PLAVSKO JEZERO SE LJULJA: Čujete li Jasminin jecaj za samu pomisao skrnavljenja mezarja; osjećate li njene suze kako u ovoj noći zajedno sa snijegom zasipaju i vlaže bijele nišane…?
A Jasmina sa daljine nijemim krikom poručuje:
„Uvažena gospodo, vi koji mislite da ste moćnici, zar ne znate da su kosti umrlih hamajlije nama u amanet ostavljene? Zar se ne bojite Božje srdžbe? Da li smijete bagerom dirnuti oči moje majke, one najtoplije na svijetu, i polomiti joj ruke koje su me othranile i u krilu ljuljškale? Zar ćete dirnuti babovo srce koje mu je u njedrima kucalo samo za nas, njegove evlade? Smijete li zdrobiti djedovu muštiklu, pokidat naninu kosu sijedu? Hoćete li time okaljat obraz i pljunut na čast i dostojastvo onih ponosnih Plavljana koji su živjeli za ovaj kraj? Cvijet, iznikao iz krvi i suza, ni jedan procvao nije. Na tuđem uzdahu i bolu, svoju sreću niko nikada izgradio nije, - govorila je moja nana rahmetli!“
Od ibreta, Plavsko jezero se ljulja, iz njega izroni stotinu aždaha, sa neba u Plavu pade crn snijeg, a sa vrha Kofilječe, zakreštaše razjareni gavranovi, kukavica poče da kune:
„Ko dirnuo plavske nišane, da Bog da mu se sjeme zatrlo, ostao bez roda i svog poroda ostao za vjek vjekova.
Da Bog da nemao sreće dok je vijeka i svijeta! Teško vama ko se u kosti rahmetlija i mezarje dirne!!!
NE DAMO MEZARJE!!! |