ENGLISH

Napad na božićni sajam u Magdeburgu, koji je izveo Taleb Al Abdulmohsen, izazvao je šok širom Njemačke. Pet osoba je poginulo, preko 200 je povrijeđeno, a 40 je u kritičnom stanju. Ali ova tragedija otkriva nešto dublje od samog čina nasilja – pokazuje duboku manu u zapadnom razumijevanju i odgovoru na ideološki motivisano nasilje.

Al Abdulmohsen nije bio pasivni anonimac. Ovaj Saudijac, doktor koji je u Njemačkoj živio skoro dvije decenije, imao je jasnu online prisutnost i bio je povezan s opasnim, islamofobičnim mrežama. Svoje stavove nije skrivao. Hvalio je osobe poput Alice Weidel, liderke krajnje desničarskog AfD-a, i održavao veze s organizacijama poput RAIR Foundation iz SAD-a, ozloglašene po širenju mržnje prema islamu. Oni su mu omogućili platformu za širenje njegove otrovne retorike.

Ali nije se radilo samo o njegovim stavovima, već i o načinu na koji se predstavljao. Nazivao se “bivšim muslimanskim otpadnikom”, predstavljajući svoju mržnju i nasilje kao legitimnu borbu protiv, kako je to nazvao, “islamizacije Zapada.” Njegova opasna ideologija, predstavljena kao “autentičan” glas, naišla je na plodno tlo u zapadnoj anti-muslimanskoj naraciji. Ne samo da se slagao s antiislamskom retorikom AfD-a, već je želio s njima udružiti snage, čak osnovati akademiju za bivše muslimane kako bi dalje širio ovu toksičnu ideologiju.

U ovom trenutku moramo se zapitati: Zašto sistem nije prepoznao ovog čovjeka onakvim kakav je zaista bio? Zašto je njegov ekstremizam bio zanemaren, čak i kada je tako očigledno odražavao opasne ideologije krajnje desnice? Odgovor leži u odbijanju Zapada da se suoči s normalizacijom mržnje, koja se dopušta da raste i tinja dok ne preraste u nasilje.

Dvostruki standard u definisanju terorizma
Službeni odgovor na napad Al Abdulmohsena razotkrio je upadljivu nekonzistentnost, koja pokazuje licemjerje ukorijenjeno u zapadnim društvima. Iako su njegovi postupci očigledno bili vođeni ideologijom mržnje ukorijenjenom u islamofobiji, vlasti su odbile to nazvati pravim imenom – terorizmom. Umjesto toga, koristili su ublažene izraze poput “divljanje,” umanjujući ozbiljnost situacije. Bavarski ministar unutrašnjih poslova Joachim Herrmann, dok je pozivao na dodatne sigurnosne mjere, pokušao je minimizirati prijetnju drugim božićnim sajmovima, kao da se ovaj čin nasilja može smatrati izolovanim incidentom.

Da je počinitelj bio musliman ili rasno marginaliziran, riječ "terorizam" bi bila odmah upotrijebljena. Mediji i vlasti bi se koncentrisali na narativ straha i sumnje. Ali ovdje, kada nasilje dolazi od nekoga čija mržnja odražava upravo normalizovanu islamofobiju u zapadnom društvu, reakcija je bila mlaka, suzdržana i razvodnjena.

Nancy Faeser, njemačka ministrica unutrašnjih poslova, bila je jedna od rijetkih koja je prepoznala korijen nasilja Taleba Al Abdulmohsena – islamofobiju. Ipak, uprkos njenom priznanju, šira društvena naracija nastavlja zanemarivati ovaj ključni element. Ovo je savršen primjer kako se ideološki motivisano nasilje tretira dvostrukim standardima. Nasilje nad muslimanima nikada se ne tretira s istom težinom, s istom hitnošću. Ova neravnoteža je proizvod sistema koji ne želi suočiti se s duboko ukorijenjenom mržnjom u vlastitom srcu. To je sistem koji radije ušutkuje istinu nego što se suočava s realnošću vlastite saučesničke uloge.

Ignorisana upozorenja
Radikalizacija i potencijal za nasilje Al Abdulmohsena nisu bili iznenadni ili neobjašnjivi. Njegov put prema nasilju bio je obilježen jasnim znakovima i upozorenjima na koja je trebalo reagovati mnogo prije nego što je izveo napad. Još 2013. godine, navodno je prijetio jednoj medicinskoj asocijaciji nakon što mu nisu omogućili polaganje ispita. Savezni ured kriminalističke policije je dobio dojavu, ali nisu ništa poduzeli.

Nedavno je na društvenim mrežama uputio eksplicitne prijetnje njemačkoj ministrici unutrašnjih poslova. Te prijetnje nisu bile suptilne – bile su glasne, jasne i direktne. A vlasti opet nisu adekvatno reagovale.

Ovo je očigledan primjer kako sistem ne uspijeva zaštititi vlastiti narod. Nije stvar u neznanju – već u odbijanju da se prizna prijetnja kada dolazi iz određenih ideoloških krugova. Vlasti su ignorisale upozoravajuće znakove jer nisu željele priznati da opasnost dolazi iznutra, iz njihovih vlastitih prihvaćenih narativa, iz samog srca islamofobnih ideologija kojima je dopušteno da slobodno bujaju.

Ideološka usklađenost i normalizacija
Zašto je ekstremizam Al Abdulmohsena zanemaren? Odgovor leži u njegovoj usklađenosti s dominantnim zapadnim islamofobnim narativima. Njegova retorika odražavala je državne narative i stavove podržane od strane medija, poput izjave austrijskog novinara i glavnog urednika Falter-a, Floriana Klenka, da je islamofobija ljudsko pravo.

Normalizacija anti-muslimanskih stavova, poticana krajnje desničarskim političkim snagama i saučesničkim medijima, stvorila je klimu u kojoj je nasilje prema muslimanima ne samo tolerisano, već često i ignorisano.

Normalizacija anti-muslimanskog sentimenta, potaknuta desničarskim političkim snagama i saučesničkim medijima, stvorila je klimu u kojoj se nasilje nad muslimanima ne samo toleriše, već često i ignoriše. Dopustili su da ova mržnja tinja, šireći se nekontrolisano kroz društvo. Genocid nad Palestincima samo je dodatno raspirio ovu vatru, oslobađajući islamofobni bijes koji je dugo bio uspavan, a sada teče slobodno – bez izvinjenja, bez ograničenja. Ovo nije slučajnost. To je rezultat sistema koji njeguje podjele i mržnju, potpirujući te plamenove za vlastitu korist. A kada te vatre gore, nevini stradaju.

Talebova eksplicitna motivacija
Dok se veliki dio zapadnih medija mučio objasniti motive Taleba Al Abdulmohsena, njegovi su motivi bili veoma jasni. U objavi na platformi X (ranije Twitter) od 1. decembra 2023., iznio je svoju ljutnju zbog navodnog lošeg postupanja Njemačke prema saudijskim ženama koje traže azil:

"Njemačka je jedina zemlja – osim Saudijske Arabije – koja progoni saudijske azilantice širom svijeta kako bi uništila njihove živote.
Uvjeravam vas 100% da će osveta uskoro doći.
Čak i ako me to košta života.
Natjeraću njemački narod da plati cijenu za zločine koje je njihova vlada počinila protiv saudijskih izbjeglica.
Njemačka će morati platiti cijenu. Ogromnu cijenu."

Za Al Abdulmohsena, navodna sistemska diskriminacija saudijskih žena u Njemačkoj predstavljala je širi obrazac rasne nepravde. Svoja je djela predstavio kao osvetu protiv onoga što je vidio kao državnu represiju. Jasno je stavio do znanja svoje motive: bio je pokretan uvjerenjem da Njemačka sistematski loše postupa sa saudijskim ženama.

Taleb je vjerovao da saudijske azilantice njemačke vlasti ne tretiraju kao ravnopravna ljudska bića.

Gospodin Al Abdulmohsen je navodno bio uvjeren da Njemačka provodi "tajni plan islamizacije." Kao dokaz za ovo uvjerenje, nekoliko dana prije napada podijelio je naslovnicu magazina Der Spiegel na društvenim mrežama, predstavljajući je kao navodni dokaz svoje tvrdnje. Ova akcija naglašava njegovo duboko uvjerenje u teorije zavjere koje su oblikovale njegovu nasilnu ideologiju.

Instrumentalizacija pojma “islamizam”
Desničarske grupe, uključujući Alternativu za Njemačku (AfD), pokušale su označiti Taleba Al Abdulmohsena kao “islamistu,” uprkos pregrštu dokaza da ne samo da je prezirao islam, već je i odbacivao bilo kakvo poistovjećivanje s muslimanima. Alice Weidel, liderka AfD-a, osudila je napad u Magdeburgu kao "djelo islamiste punog mržnje prema onome što ljude spaja." Međutim, ovo je očigledno iskrivljavanje činjenica. Taleb Al Abdulmohsen bio je bivši musliman i navodno je čak podržavao istu političku stranku koja ga sada osuđuje.

Weidelini komentari nisu samo obmanjujući; oni predstavljaju opasan oblik dezinformacija, usmjeren na promociju političke agende koja nastoji demonizirati muslimane po svaku cijenu. Ovo pogrešno etiketiranje otkriva kako je pojam “islamista” postao rasizirani izraz, kodna riječ koja se nepravedno koristi za povezivanje muslimana s nasiljem i ekstremizmom, bez obzira na njihova lična uvjerenja. Takve taktike imaju za cilj marginalizirati cijelu zajednicu lažno je povezujući s terorizmom.

Osim toga, islamofobni kritičari s krajnje desnice pokušali su dovesti u pitanje identitet Taleba Al Abdulmohsena, tvrdeći da on nije ni bivši musliman ateist, niti pristalica AfD-a ili Elona Muska. Oni sugeriraju da je izmislio ove povezanosti, čak pozivajući se na Taqiyyu—pogrešno shvaćen koncept koji se često zloupotrebljava protiv muslimana. U stvarnosti, Taqiyya se odnosi na praksu skrivanja vlastitih uvjerenja u situacijama prijetnje, a ne na alat za obmanu. Ove neutemeljene optužbe ukorijenjene su u anti-muslimanskoj retorici, bez ikakvih dokaza koji bi ih potkrijepili, služeći isključivo za promociju ideološke agende.

Čak su i glavni njemački mediji poput Focus Online kontroverzno sugerirali da se mogućnost Taqiyye ne može isključiti u slučaju Taleba Al Abdulmohsena, čime doprinose širenju dezinformacija i potpirivanju štetnih stereotipa.

Poziv na buđenje
Napad u Magdeburgu je očigledan primjer opasnosti ideoloških slijepih tačaka ukorijenjenih u rasizmu unutar zapadnih društava. Ignorisanjem rastuće normalizacije islamofobnog ekstremizma, osobe poput Al Abdulmohsena ostaju nezapažene sve dok njihove akcije ne eksplodiraju u razorni čin nasilja.

Ovo nije izoliran incident. Ovaj napad je poziv na buđenje, tragičan podsjetnik da društva ne uspijevaju adresirati duboko ukorijenjenu mržnju koja podstiče takvo nasilje. Odgovor nije u izbjegavanju neugodne istine, već u suočavanju s njom. Vlade i institucije moraju usvojiti dosljedan i pravedan pristup identifikaciji i borbi protiv svih oblika ekstremizma, bez obzira na identitet ili ideologiju počinitelja. Neuspjeh u tome rezultiraće neprekidnim ciklusom nasilja i poricanja, s razornim posljedicama.

Prvi korak u prekidanju ovog ciklusa je jednostavan, ali dubok: muslimani moraju biti prepoznati kao jednaki ljudska bića, s pravim, autentičnim poštovanjem prema njihovoj vjeri, islamu. Sve manje od toga perpetuira iste nepravde i nasilje. Promjena počinje s ovim priznanjem.