Zašto ovaj komentar, zašto ovaj naslov?
Izrazi dibbuk i polifem potiču iz mitologije dviju različitih tradicija – židovske i starogrčke. U narodnom židovskom vjerovanju dibbuk je „zao duh“ koji ulazi u živu osobu, prilijepi se za njegovu dušu, govori kroz njegova usta i predstavlja zasebnu i tuđinsku ličnost. Ovaj termin je uveden u književnost u 17. stoljeću iz govornog jezika njemačkih i poljskih Židova. To je skraćenica od dibbuk me-ru'aḥ ra'ah ("rascjep zlog duha"), ili dibbuk min ḥa-hiẓonim ("dibbuk izvana"), koji se nalazi u čovjeku (Jewish Virtual Library).

Izraz polifem (grč. polýphēmos) je jednooki golemi kiklop. U Homerovoj Odiseji to je div s jednim okom nasred čela. Prema Homeru, njega je Odisej nadmudrio nakon što ga je opijenog oslijepio kako bi izašao iz pećine, koju je Polifem bio blokirao velikim kamenom, kojeg niko osim njega nije mogao pomaknuti. Kad su izašli i udaljili i se od pećine, Odisej je otkrio Polifemu svoje ime s glasom pobjednika. Gnjevni Polifem je bacio ogromnu stijenu na njih, ali je promašio jer ih nije vidio (The Odyssey, translated by Robert Fagles, Penguin Books, 1990, str. 222-225).

Makar što su mitološka, ova dva lika - dibbuk i polifem – više od jednog stoljeća u stopu prate bosansku odiseju. „Dibbuk izvana“ svojim zloduhom truje čisti „duh bosanski“, dok jednooki kiklop Polifem blokira bosansku pećinu spasa „balvanskom revolucijom“ kako bi se dovršio srpski genocidni objed nad Bosnom i Bošnjacima. Nije moje da vam kažem koji je od ove dvojice Dibbuk a koji Polifem. Sâmi to procijenite, ali ideja o tome da je „Bog postao čovjek, tako da bi čovjek mogao postati Bog“ (John Meyendorff: Byzantine Theology – Historical Trends & Doctrinal Themes, Fordham University Press, 1974, str. 32-33), upućuje na ideju o „narodu nebeskom“, srpsko-(pravo)slavnom (Vladika Nikolaj, Ohridski Prolog, „Večno Srpsko Evanđelje“, 2007).

Ne bih rekao da je Kecmanović u marksizmu učio da treba imati dva oka – duhovno, pa makar to bilo (prao)slavno i svjetovno, pa makar to bilo racionalno. Otuda se čini da Kecmanović vidi samo na jedno oko poput Polifema, ali mu je i to jedno oko toliko oslijepilo od pijanstva da ne vidi bosansku istinu, već vidi samo Ćosićevu laž, kao „vid srpskog patriotizma… stvaralački, maštovito, inventivno“. (Dobrica Ćosića: Deobe, 1990; N. Kecmanović (sa Čedomirom Antićem) Istorija Republike Srpske, 2015).

Što se tiče Tanaskovića, on se autsajderski malo očešao o islamsku duhovnost, ali samo onoliko koliko može da iritira i ometa insajdere islama, koji nisu u stanju da sâmi sebe razumiju, kao što veli francuski orijentalista Maxime Robinson: „Ova knjiga ... napisana je s velikom ambicijom da bude na usluzi intelektualcima u zemljama koje pripadaju muslimanskoj vjeri i civilizaciji, pomažući im da razumiju svoju situaciju… Okolnosti mi omogućuju da prije njih pobjegnem od određenih socijalnih smetnji koje ometaju njihovo razumijevanje vlastitih problema… Mora se dodati da sam u situaciji da progovorim i kažem ono što su oni često dužni držati za sebe“. (Maxime Robinson, (Islam i kapitalizam, prijevod Brian Pearce, University of Texas Press, Austin, 1981., str. vii).

No, češući se o islamsku duhovnost da bi ga se tretiralo kao samozvanog „eksperta“ za islam, Tanasković nije mogao skroz izbjeći dodir Dibbuka, čiji ga je zloduh doveo u stanje post-istine, tj., doveo ga u stanje „po-istine“ o genocidu nad Bosnom i Bošnjacima, gdje je svjesno prestao biti pod utjecajem činjeničnih i nepobitnih informacija, već je svjesno pristao da bude pod utjecajem svojih dibbukovih emocija i predrasudnih uvjerenja o Bosni, Bošnjacima, islamu i muslimanima.

Te Alijine varljive oči

Nisu nas ni Dibbuk ni Polifem uvjerili (iako su pokušali da nas ubi(ju)jede) da im je namjera bila spoznati istinu o tome šta stoji iza tih Alijinih varljivih očiju, iza tog Alijinog „djevičanskog pogleda očiju“. Pozvali su, zato, svjedoke Dobricu Ćosića, Ričarda Holbruka, Bernard-Anri Levija, Stjepana Mesića, Nikolu Koljevića, Nijaza Durakovića, Adnana Buturovića i dr. da dokažu da su te Alijine varljive plave oči (Alija… str. 14) bile uzrok svih nevolja za srpski plan od davnina - od svetosavskog manastira Žiča pa do danas da se osvoji i očisti zemlja heretika – babuna, patarena i bogumila, koji umiru da bi Bosna živjela svoju čast i slobodu ta „Bosna, da prostiš…i posna i bosa, da prostiš, i hladna i gladna, i k tomu još, da prostiš, prkosna od sna." (Mehmedalija Mak Dizdar).

Nije zapisano u (h)istoriji borbe naroda za slobodu od genocidnih varvara da se neko obranio i na kraju pobijedio dušmana „varljivim“ očima osim Bosna i Bošnjaci, koji su na sreću Bosni i Bošnjacima imali Aliju Izetbegovića. Eh, kamo sreće za srpski narod da Bošnjaci nisu imali Aliju, ali ni Dinu Merlina da nisu bogdo imali, koji na nesreću Srba pjevaše kad im najteže bijaše: Ne bi sjala ovako jako ova moja lijepa avlija; ja bih svjetlo zvao mrakom da te nije Alija.

Eto, čuda velikoga, te Alijine varljive oči i njegov djevičanski pogled očiju te ta Dinina zanesena pjesma o Aliji nisu samo dokaz bosanskog prkosa, već su čak i dokaz pobijede nad tezom sovjetskog istoričara filozofije Plehanova „da je uloga pojedinaca (u povijesnim promjenama) bez velikog značaja“ (Alija… str. 21). Možete misliti koliko se marksistički socijolog u liku jednookog kiklopa Polifema trudio da dokaže da je (h)istorijska Alijina ličnost, osim, donekle, tih njegovih plavih očiju, bila beznačajna. Alija je bio puki „proizvod“ stranih sila, koje su, nakon pada Berlinskog zida, sve učinile da razbiju Jugoslaviju, unatoč srpskoj (Miloševićevoj) politici, koja je sve učinila da ju stavi u službu Velike Srbije iliti „Srpskog Sveta“. To bi bilo moguće da je nekim slučajem umjesto Alijinog zavladao duh Fikreta Avdića.

Bauk kruži Bosnom - bauk Alijinog duha
Nisu ni Dibbuk ni Polifem bili skroz svjesni Alijinog duha dok im Tarik Haverić nije ukazao na taj „bauk“, koji je kružio i još kruži Bosnom. „Naprosto“, poručio im je Haverić, „Bosne neće biti ni ove godine ni sljedeće, a ni one tamo, sve dok se nad njom bude nekažnjeno nadvijao duh Alije Izetbegovića“. Inače, Haver-i su se doselili iz Turske sa područja Anadolije u današnju Podgoricu. U Kraljevini Jugoslaviji sva prezimena su dobila sufiks „ić“, pa se od tada prezivaju Haverići. Tarik (Džemal) Haverić je rođen u Sarajevu 1955., gdje je okušao svoje (ne)iskustvo) i (ne)znanje o islamu, o Bosni i o Bošnjacima. Uglavnom, Haverić je nakon dugih anti-islamskih studija došao do saznanja, da bez islama, kao što je nekoć bilo Turcima u vrijeme Ataturka, Bošnjacima mi bilo bolje, a Bosna bez Alijinog duha, bila bi spašena od srpskog genocida. Haverić je to mnogo jasnije spoznao u Parizu i zato je zaključio da je nužno „kazniti“ ili „očistiti“, vjerovatno smrtnom kaznom, to malo preostalog „nadvijenog duha Alije Izetbegovića“, inače „Bosne neće biti ni ove godine ni sljedeće, a ni one tamo“.


Treba li jasnija poruka i poduka Dibbuki i Polifemu od ove Haverićeve da se prihvate posla za srpsku stvar i napišu knjigu s fokusom na ličnost i djelo Alije Izetbegovića. Knjiga, koju napisaše kao „zajednički zloćudni poduhvat“, nije nužno namijenjena srpskoj, već prije svega bošnjačkoj/bosanskoj javnosti ne samo zato što je napisana ijekavicom, već zato što ima jasan cilj, a to je da, prema naputku Tarika Haverića, „kazne“ Bošnjake i „isperu im mozak“ od Alijinog duha kako bi im u mozak usadili duh Fikreta Avdića, koji je radio i još radi za anti-bosansku, odnosno prosrpsku stvar.

Eto, otkuda su Dibbuki i Polifemu Bosna i Bošnjaci postali omiljena tema: Hronika nemoguće države (Kecmanović, 2017); Bošnjaci su na stranputici „bošnjaštva“ (Tanasković, 2023). Postale su im omiljene otkad im je Haverić dao znak, gdje leži zec, pa tome skrivenom „zecu“ posvetiše više od dvije stotine stranica knjige: Alija – ulema ili balija? (Laguna, Beograd, 2024, tiraž 2.500). Jer, vele, to je njihovo „priznanje o važnosti (Alijine) ličnosti i djela“. (str.13). Možete mislit koliko je nama važno to njihovo priznanje o Aliji Izetbegoviću, ako se zna da nam ništa ne priznaju – ni naciju, ni jezik, ni državu… Ne priznaju oni ni sebi – genocid nad Bosnom i Bošnjacima, kojeg je priznao cijeli svijet od mašrika do magriba.

U ulozi tužitelja, svjedoka, sudije i porote
Nisam uživao čitajući knjigu, ali jesam imao osjećaj trijumfalnosti zbog Dibbukove i Polifemijeve znojave i mučeničke perverzije i inverzije. Sve su okrenuli naopako pa im je nemoralno (pace Tanasković „amoralno“ ne znači nemoralno, već znači moralno „neutralno“, (Alija… str. 17), postalo moralno, a za svaku srpsku laž imaju srpski oreol (ne)istine. I sâm Franz Kafka bi im pozavidio kako prividno uspijevaju okrenuti Proces naopako, koji je u njegovom romanu bio tajni, ali postojeći, dok je njihov Proces protiv Alija – ulema ili balija javni, ali nepostojeći, jer mu je prethodio Proces javni, postojeći, pravedni i djelotvorni u Haagu.


U svom napisanom Procesu protiv Alije Dibbuk i Polifem su istodobno i tužitelji, i svjedoci, i sudije i porota. Aliju optužuju za neposlušnost prema Adilu Zulfikarpašiću, Muhamedu Filipoviću i Fikretu Avdiću, jer da ih je slušao Bosna bi ostala u krnjoj Jugoslaviji srpskog porijekla i srpskog domjenka za Bošnjake. No, neki svjedoci su im osporili tu tezu, uvjerivši ih da to ne bi bilo baš tako kako oni misle ni sa Zulfikarpašićem, ni sa Filipovićem. Možda bi to bilo sa Fikretom Avdićem da nije bilo Alije, koji je sve to pokvario i zato je kriv pred srpskom porotom, a to je svesrpska pamet SANU-a.

No, njihovo suđenje Aliji, koje je vidljivo, a opet nepostojeće za razliku od Kafkinog koje je bilo nevidljivo, a opet postojeće, proteže se kroz cijelo djelo osudom na temelju lažnih svjedoka, kojih u Dibbukovoj i Polifemovoj knjizi ima tamam onoliko koliko ih je bilo u Haagu. Razlika je samo u tome što kod Dibbuka i Polifema nema zaštićenih svjedoka, jer ih oni javno citiraju, nekad ispravno a nekad od tahmina, kao svoje svjedoke za tužbu protiv Alije, dok je Haag imao zaštićene svjedoke, od kojih su neki bili i lažni, ali su Haagu bili korisni. Ti lažni srpski svjedoci, koji su svjedočili u Haagu, kao i ovi koje su „opozvali“ Dibbuk i Polifem, morali su položiti zakletvu da će govoriti “istinu, cijelu istinu i ništa osim istine.”

No, ima tu jedna falinka, a to je da dok su ti lažni svjedoci to govorili nisu stavljali ruku na ni na svetu knjigu, niti su se držali za testise, kao što je to bila praksa u starome Rimu. Naime, zvuči jezivo, ali je istinito. Na starom rimskom dvoru, mjestu zakletve na svetu knjigu, muškarci su se zaklinjali držeći svoje testise. ⁠Stoga, glagol „svjedočiti“ u engleskom jeziku glasi „testify“, to jeste „svjedoči“, držeći za testise. Eh, ako se dokaže da je svjedočenje bilo lažno, onda je slijedilo rezanje testisa lažnom svjedoku, čime su hranjeni psi koji su bili vezani tu u blizini. Treba li reći koliko bi danas ovaj postupak protiv lažnog svjedočenja, uključujući i Dibbuku i Polifema, mogao biti učinkovit.

Postscriptum
Nije cinizam, već pouka i poruka mojim Bošnjacima/Bosancima ma gdje bili, a to je da ova knjiga koju su udruženo napisali Nenad Kecmanović – Polifem i Darko Tanasković – Dibbuk, predstavlja najveće i najvažnije priznanje dosada za bosansku naciju i državu, kao i za bosansku vjeru i kulturu, koja je nakon jednog stoljeća na čelu s Alijom Izetbegovićem pokazala i dokazala cijelom svijetu, napose Srbiji i Hrvatskoj, da smo mi, Bošnjaci – muslimani, vrijedni samo-poštovanja i poštovanja bez da se bilo kome prilagođavamo kako bi nam priznali pravo na državu, vjeru, naciju, jezik i kulturu. Stoga, u ime Bošnjaka/Bosanaca ma gdje bili, upućujem izraze zahvalnosti Nenadu Kecmanoviću i Darku Tanaskoviću na potrošenom vremenu i znoju da nas konačno priznaju kao naciju i državu, koja je zahvaljujući „varljivim“ očima jednog čovjeka povod da bude – naša bosanska nacija i država - u razmatranju (h)istoričara, filozofa, sociologa, orijentalista i političara oko uloge pojedinca u iniciranju i stvaranju povijesnih promjena u društvu i državi. Malo je bilo sličnih trenutaka u našoj bosanskoj (h)istoriji u zadnjih sto godina, koji su nam davali povoda za nacionalno, državno i kulturno zadovoljstvo, kao što je ovaj trenutak, kojeg su nam priuštili Nenad Kecmanović i Darko Tanasković. Pa neka im se osladi da nastave pisati o nama i našoj sudbini, jer oni imaju viška beskorisnog znanja o nama, koje može biti korisno za nas da znamo da oni, zapravo, ništa ne znaju o nama:

Ti ništa ne znaš o gradu u kome ja živim
Ti nemaš pojma o kući u kojoj ja jedem
Ti ne znaš ništa
O hladnom zdencu
Iz koga ja
Pijem
(Mehmedalija Mak Dizdar)

(Preporod.info)