Znameniti crnogorski pjesnik Radovan Zogović rođen je 19. avgusta 1907. u Mašnici „na ondašnjoj crnogorsko-turskoj granici“. Njegovo djelo, u svemu savremeno i autentično, prilog je poeziji i literaturi 20. vijeka na mnogo širim prostorima. Poslije Njegoša, najcjelovitije je i poetski najsnažnije odrazio i sveukupno biće Crnogoraca… Do smrti je branio (i odbranio) pravo da govori i piše – onako kako misli.

Umro je 5. januara, 1986. i sahranjen u porodičnoj grobnici u Dečanima.
Pri kraju života, „pri zdravom razumu“, uprkos i tada složenim političkim i životnim zbivanjima na Kosovu, i njihovim predvidivim ishodom, znameniti crnogorski pjesnik ostavio je amanet da se njegovi zemni ostaci sahrane u zajedničkom grobu sa precima, pa mu je urna ubrzo prenesena u porodičnu grobnicu u Dečanima.

U njoj su od ranije bile kosti oca Đorđija – Đoka, majke Milene, rođene Radenović (sa Vasilijom, majkom Milovana Đilasa, bila je sestra od strica), brata Radojka i sinovca Vladimira, studenta.
Nedaleko je i grobno mjesto Šaljića, u kome je vječni mir našla i Đorđijeva kći Mirka (udata Šaljić), kojoj je brat Radovan posvetio naljepše stihove, a njeno ime dao (jedinoj) ćerki Mirki, danas uglednom profesoru Filološkog fakulteta u Beogradu.

Napiso je pored ostalog i ciklus pjesama “Ali Binak” ili “Došljaci’. U svom posljednjem interviju iz 1985.godine sam Zogović kaže: ”Ciklus pjesama “Došljaci” nastao je iz neposrednog doživljaja i saznanja, iz kombinovanja stvarnih pojava tlačenja albanskog stanovnišva Metohije i Kosova dvadesetih i tridesetih godina našega vremena. Iza svake pjesme ciklusa, iza svih njihovih čvornih pojedinosti, stoje neposredne činjenice, i to ne samo od strane velikosrpske vlasti, nego i posredno, preko nasljenika, osobito preko one vrste Crnogoraca koja je, kada god joj se za to da mig i mogućnost, spremna da panduriše i prepanduriše. U ovim pjesmama, ni iza ‘lirskog junaka’ ciklusa (Ali Binaka), ni iza ostalih lica ne stoji nikakav prototip, još manje prototip istog imena. Kao čovjek, Ali Binak je zbirni, tipični i – bar u nekoj mjeri individualizovai predstavnik, s još jakom instinktivnom plemenskom tradicijom u dramatičnim vremenima osvajanja, porobljavanja i tlačenja na Balkanu; kao ime on je ono jedino ime koje je, svojom ozbiljnošću i epičnošću, i svojom čisto zvukovnom vrijednošću, ogovaralo zamisli ciklusa… I još nešto: da nijesam postao komunist, jamačno, i pored sveg osjećanja i negodovanja s kojima sam, od šestog razreda gimnazije pa nadalje, gledao tlačenje i propadanje Albanaca, ne bih shvatio i osjetio i svu težinu onoga što sam znao i gledao, i ne bih pokušao da unesem formu i haos utiska. Pripremajući se da počnem ovaj ciklus, nekoliko puta sam pročitao ‘Plač Jeremijin’, pa sam i tamo našao nekih podsticaja i za sadržinska rješenja u pjesmama o ropstvu albanskog kosovsko-metohijskog stanovništva…“

Nesporno je da osnovu Zogovićevih „Došljaka“ čini borba Albanaca za nacinalno i socijalno oslobođenje. Poema nije nastala kao odraz nekih zašotrenih međunaconalnih odnosa (kakvi su uslijedili pola vijeka kasnije). Neposredno (direkno) poetsko svjedočenje o totalnom tlačenju ljudi, simboizovaono je ubijanjem mitske, svete ptice rode, za koju se među Albancima vjerovalo da donosi sreću u dom na čije tjeme padne. U poemi sa tih krovova toči njena krv, što simboliše kraj ljudskih nadanja… Zapravo, ovo Zogvoćevo djelo je na umjetnički način samo potvrdilo surovi život u ovom dijelu Balkana.

Kroz Ali Binaka Zogović je pokazao opštu omraženost monarhističke dinastije i slikom opšteg stanja bijede u kojoj su, u „Srpskoj Kaliforniji“, kako je nazivana ova plodna metohijska ravnica (u Zetskoj banovni), živjeli i Albanci, i Srbi starosjedeoci i crnogorski i hercegovačko-lički došljaci. Mudrac Ali Binak, poput starozavjetnog Jova, arhaičnom leksikom, govori neposrednu istinu tog „zajedničkog“ čovjeka – obespravljenog, bijednog, zlostavljanogog, napaćenog i u svemu besperspektivih vidika. Uostalom, tako se živjelo i u ranijem Zogovićevom zavičaju, Mašnici, o čemu je Jeftu Miloviću pisac svjedočio: „Nekoliko puta mjesečno, od Mašnice do Berana, a to je 32 kilometra, išao sam pješice da bi me majka oprala i da bi do Berana odnio kukuruzni hljeb koji mi je trajao od subote do subote, da bi mi okrpila suknjene pantalone i oprala košulju od beza koja je morala trajati čitavu godinu… U mom zavičaju se živjelo veoma siromašno“…

Svojim životom i djelom Zogović je postao primjer crnogorskog “čojstva” i Albanske “bese”, ali nažalost ni jedni ni drugi mu se nijesu dostojno odužili, zaslužio je VELIKI ZOGOVIĆ da njegova vječna kuća-grobnica ne izgleda ovako.

Mislim da ljudi koji znaju ko je i šta je bio Radovan Zogović i “da je jednom nogom bio u rodnu Mašnicu a drugom u Dečanima”, kako je jednom rekao u jednom intervju. Mislim da bi mu trebalo podići SPOMENIK NA PREVOJU ČAKOR i odatle da zauvijek Zogović gleda svoju Crnu Goru koju je kako sam kaže volio više od majke a i Kosovo đe je proveo djetinstvo i đe mu počivaju zemljani ostaci.

Plav: 05.01.2025. godine