NERVOZA U VUČIĆEVOJ DRŽAVI
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 23. Dec 2024. 15:12:06
SLIČNOSTI I RAZLIKE: „Veliki broj, 90 procenata studenata, je poštena omladina o kojoj mi nismo vodili dovoljno računa, u koju smo mi gledali samo kao u učenike, đake u školama, a kojoj još nije vrijeme da se uključi u društveni život naše socijalističke zajednice. To je bilo pogrešno. Mi smo njih ostavili same!"

Iako Tito nije rekao 9. juna 1968. da su studenti u pravu, ove njegove riječi su shvaćene kao načelna podrška učesnicima studentskih demonstracija. Nakon nereda izazvanih uključivanjem tadašnje milicije studenti su okončali svoj kratki labudov pjev (proteste), zaigrali kozaračko kolo pred Pravnim fakultetom i otišli kući na spremanje ispita. Neki će kazati da je Tito ponovo povukao maherski potez, dok će drugi u tome vidjeti demagošku bravuru jugoslovenske ikone. Ali, mir se ponovo vratio. Ovdje želim napraviti neke paralele i razlike između studentskih nemira 1968. i sadašnjih protesta u kojima je bez premca glavni akter predsjednik Srbije oko kojeg se sve vrti. U principu protesti i jesu usmjereni protiv njega i nakaradne vlasti koja on predstavlja. Sličnost sa 1968. godinom je u tome što se studentski život odvija i dalje. Studenti su i 1968. tražili demokratizaciju društva, ukidanje birokratskih privilegija i „crvene buržoazije“, ali pri tom nisu izlazili iz socijalističkog klišea. Mladi se danas bune protiv burazersko-kumovskih veza koje ukidaju znanje a prednost daju partijskoj knjižici (SNS) i afirmaciji neznanja. Studentski zahtjevi, i 1968. i 2024, su da niko ne treba da odgovara zbog učešća u demonstracijama/protestima, traže puštanje na slobodu uhapšenih, kažnjavanje policajaca i jurišnika SNS koji su nasrtali brutalnom silom na mirne protestante. Vučić veli da su svi zahtjevi studenata ispunjeni iako su bili politički osmišljeni u radionicama opozicije, dodaje da „celi narod zna da jesu“, pri čemu preuzima ulogu svekolike srpske populacije. Razlika je što su „šezdesetosmaške“ demonstracije bile masovne dok su sadašnji protesti manji po obimu ali su spontani i razvučeni po cijeloj Srbiji. Oni svakako nisu završeni i rastu kao gruda snijega. Niko ne zna hoće li prerasti u lavinu ili će se završiti kako su i počeli. Titovo obraćanje 9. 6. 1968. uslijedilo je nakon nekoliko dana, poslije neuspješnih pokušaja partijskih kadrova da okončaju pobunu, dok je Vučićev pokušaj obuzdavanja studenata stalan, ali neubjedljiv. Tito je „zaključio“ proteste, a Vučić nije.


TAKTIKA „ŽRTVENOG JARCA“: Nakon tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu kada je život izgubilo 15 građana otvorena je Pandorina kutija. Vrh SNS-a se obrušio bez trunke empatije na studente, koji su se masovno pobunili protiv sadašnje korumpirane vlasti. Traže odlazak Vučevića i Đurića, utvrđivanje odgovornosti za tragediju, ali i protiv „rasprodaje“ prirodnih bogatstva Srbije (litijum), rušenje Savskog mosta, hotela Jugoslavija... Problemi su dosada prolazili „neopaženo“, pokraj mlade generacije koja se smatrala potpuno apolitičnom i nezainteresiranom. Odjednom je eruptirao vulkan sa opasnim nabojem po partijsku državu SNS-a. Kako dani odmiču studentski protesti postaju sve masoviji. Vučić, koji se smatra perjanicom naprednjačke vlasti postaje sve nervozniji i pokazuje prve znakove straha. Ovo su dosada najveći studentski nemiri još od vremena Miloševića, 1996‒1997. godine. Studenti su istrajni u zahtjevima da vlast da na uvid kompletnu dokumentaciju vezanu za pad nastrešnice u Novom Sadu. Oni traže objavljivanje ne samo 195 dokumenta, jer tvrde da ih ima 800, a o razmjerima korpucije se iz datog broja ne vidi ništa, a kretanje novca je „tabula rasa“. Politički pad ministra Vesića od kojeg se nekadašnji gradonačelnik Beograda Radojičić nije ni vidio, ne može umiriti protestante. Moje studente učim na časovima Osnova propagande o ulozi tzv. „žrtvenog jarca“ i faktoru negativne identifikacije. Cilj vlastodržaca je smirivanje nezadovoljstva, a nakon izvjesnog vremena provedenog u anonimnosti dok narod zaboravi na „žrtvenog jarca“ vlast ga tiho „rehabitira“ i sve se dalje nastavlja po istoj matrici.

VLAST JE U PANICI: Vučićićev narativ da su studenati strani plaćenici nije od jučer. Ove kvalifikacije su još više „nabrijale“ mlade nezadovoljnike. Vlast krivce vidi u tzv. spoljnom faktoru i pokušava time „objasniti“ studentsko nezadovoljstvo. Vučić ima potpunu medijsku dominaciju kod emitera sa nacionalnom frekvencijom. Bukvalno on „trči“ od jedne do druge televizije, iskače iz „fižidera“ i priča o velikim uspjesima i u Rusiji i na Zapadu. Kod jednog dijela stanovništva, uglavnom u unutrašnjosti zemlje, možda je ovo dosada „palilo“, ali sada sve manje. Aleksandru Vučiću ne trebaju glasnogovornici, sve radi sam uz klimoglav poslušnika. Nakon ovih protesta vjerovatno će izgubiti barem dio prestiža. Šta ovdje treba još znati? Studentski pokret, koji je autentičan i spontan, po svojoj prirodi je razuđen i kao takvog teško ga je kontrolirati, posebno autokratskoj vlasti u Srbiji. Za sve se pita samo jedan čovjek (Vučić), drugi ne smiju preuzimati rizik odlučivanja a kako partijski vrh (SNS) ne može stići na sve događaje autokratska vlast je u panici. Ona je naprosto „razbucana“, u najtežoj je krizi dosada i traži kako da dođe do zraka. Šta se može dogoditi u „magli“, kako mogu reagirati građani koji su sve više uključeni u studentske događaje, niko za sada ne zna. Sa proširivanjem prosvjeda Vučić se očigledno sve više pribojava generalnog štrajka, iako je njegovo izvođenje komplicirano, mada ne i neizvodljivo. U Srbiji se koncentrirao veliki bijes koji je katalizator građanske neposlušnosti. Bravura kojom je Tito zaustavio studentske nemire juna 1968. Vučiću bi se vjerovatno razbila o glavu, mada ne isključujem takav pokušaj ako voda dođe do grla. On je kod dobrog dijela javnosti pročitan kao dobar glumac, koji može i da plače i da se smije, zavisno od okolnosti, naprosto Vučić je srpski Münchhausen. U toku je potkupljivanje studenata kroz najavljene povoljne stambene kredite, kao pred izbore 2022. kada je dijelio kapom i šakom po 100 eura mladima. Rezon mu je bio i ostao da cilj opravdava sredstvo. Šta bi u konkretnoj situaciji mogao uraditi? Dosada je raspisivao nove izbore, pa je moguće da to i sada učini, mada je ovo rizično po vlast SNS-a. Iskustva njegovih prethodnika, Miloševića i Tadića, govore da nije uvijek uputno provjeravati glasačko tijelo prije vremena. Jer je to bumerng koji može doći glave.