U jednoj šestočlanoj porodici u kojoj su živjeli majka, otac i četiri sina. Taman negdje pred planiranje ženidbe najstarijeg sina se desi teška tragedija.

Iznenada je vjetar počeo jako puhati pa su svi istrčali iz kuće da vide, da li šta treba ukloniti. Nažalost, majka je htjela zaštitit cvijeće, ali u jednom momentu je vjetar počeo trgati crijep, pa jedan komad pade baš na glavu majke i ona preseli u naručju muža najkraćem roku. Nastala je tuga velika. Najstariji sin je odgodio vjenčanje. Vrlo se brzo pokazalo da se otac, ali ni braća ne snalaze u kućnim poslovima i počela se stvarati strah i nervoza. Prolazili su dani i mjeseci, a braća su bila sve manje složna. U toj situaciji i brat koji se trebao ženiti nije znao lijepo razgovarati sa svojom planiranom budućom suprugom, pa je i ta situacija dovela do toga da je njegova odabranica odustala od udaje i dolaska u njihovu kuću. U stanju odgovornosti su zakazali i otac i najstariji sin. Otac nije znao voditi domaćinstvo, a sin je ubrzo napustio kuću i otišao daleko u svijet. Njihovo domaćinstvo nije bilo baš malo, a imali su i dva konja, tri krave, povremeno ovce i koze, a redovno puno živadi. Po starosti drugi i treći sin su počeli zapuštati školske pa i vjerske obaveze i običaje. Odlazili su do grada tražiti posla i povremeno su bili i zadovoljni pa su tako sve više zanemarivali brigu oko kuće. Najmlađi brat je bio primoran upravo učiti sve o kućnim poslovima i brinuti i o ocu, jer otac je brzo gubio fizičku i duhovnu snagu pa je pao na postelju i u brigu najmlađem sinu. Pošto se najmlađi brat unatoč strahu i brigama znao lijepo ponašati prema rodbini i u komšiluku, sve je imao više razumijevanja od familije. Znali su mu doći pomoći, ponekad donijeti friške hrane, ponekad zimnicu i on je iznenada počeo biti vrlo snalažljiv. Nije popustio u učenju u školi, a bio je redovniji u džematu na namazima, a posebno u akšam i jaciju. Počeo je primati savjete od najbližnjih pa je uskoro naučio dovoljno i o financijskim vještinama. Po savjetu svog dajdže rodali su je jednog konja i jednu kravu, a od tog novca su kupili dosta halata za zidarske i stolarske poslove. Ostatak novca je ostao na čuvanje najmlađem.

Kroz nekoliko godina najmlađi brat je postao vrlo snalažljiv skoro za svaki posao, jer je njegovo razmišljanje, hvala Allahu tako otišlo daleko da je s njim na razne teme želio razgovarati svako u selu. Kao da su tu situaciju čekala oba starija brata pa su najmlađem saopštili svoju odluku, da će i oni krenuti za najstarijim bratom u daleki svijet. Rekli su mu da je to za njih najteža odluka u životu, ali i da sigurno ne bi tako odlučili da nisu uvidjeli da on, najmlađi od njih je postao tako sposoban i da mu se svako divi ko god ga pozna. Rekli su mu da je sve što imaju od imanja daruju njemu, jer da je to pošteno i da je to njihova odgovornost prema njemu i ocu.

Kad se i to desilo, njihov je amidža odlučio da olakša već ozbiljnom momčiću, pa je svog brata premjestio na brigu u svoju kuću. Već to isto večer je Enver prvi puta sanjao svoju rahmetli majku. San mu se činio vrlo lijepim pa ga je ispričao hodži, amidži i svome dajdži. I zaista, Allah ima neki plan s tobom dragi Envere... U tom pravcu su približno razmišljali hodža, dajdža i amidža. Od tog dana kao da se sve počelo dešavati po šerijatu.

ALLAH JE NAJVEĆI! Ta se misao nekako Enveru urezala u srce. Sanjao je svoju majku da baš na mjestu gdje je na nju pao crijep, da na tom istom mjestu majka jedne ruže sadi, a da druge već puštaju pupoljke.

Već je imao petnaest godina, ali prema sposobnostima i izgleda je bio spreman za gledanje lijepih djevojaka.

Poslije razgovora o Enverovom snu, kao da su san jednako razumjeli svi. I hodža i amidža i dajdža su među svojim komšijama sve češće spominjali temu, ta je mladi Enver momčić na pravom mjestu i da mu je vakat i zagledati se u neku lijepo odgojenu djevojku. Oni su pričali, a mladi Enver se upravo u svojoj tajnosti zagledao u godinu stariju od njega, hodžinu kćerku jedinicu.

Što je on bio redovniji na namazima u džematu, ali i u želji da vidi hodžinu jedinicu po imenu Mina, to je češće sanjao svoju majku da zaliva ruže, da ih ponekad bere i pravi šerbe od njihovog cvijeta.

Enver je odlučio da na mjestu majkine nesreće zasadi nekoliko različitih ruža. Neke ruže su iste godine brzo rasle i cvjetale tako lijepo, da nije bilo prolaznika koji ne bi zastao uz avliju i pomislio da su najljepše što su vidjeli. I djevojke su to primjećivale...

Hodžu, kao najvećeg autoriteta u selu je zanimalo koliko često Enver obilazi svoga babu kod amidže. Kad mu je njegov amidža rekao, da navrati svaki dan pa i po dva puta, da ga redovno kupa, da ga drži za ruku i da ponekad namjerno čini namaz pred ocem, hodža se susprezao od suza.

Tada je hodža otvorio svoju dušu i razgovarao otvoreno sa svojim dobro poznatim i časnim džematlijom, Enverovim amidžom.

Dobri moj Emine, jesi li ti za da, ako Bog da želje Envera i moje kćeri Mine, da im savjetujemo, da uz Allahovu volju i pomoć zasnuju svoju porodicu? Enver je dovoljno patio bez majčine ljubavi, a i druge okolnosti ga nisu mimoišle. On je to sve tako hrabro izdržao, a ja sad ne vidim momka na daleko kojem bi dao ruku svoje kćeri.

Amidža nije mogao biti radosniji na te hodžine riječi. Znao je dobro koliko bi ta mogućnost usrećila Envera.

Nakon par dolazaka Envera da obiđe svoga babu, amidža mu prenese razgovor njega i hodže. Enver je lijepo slušao svog amidžu, ali na njegovo iznenađenje, nije pokazao da ga je preplavila radost.
Enver se vrlo iskreno zahvalio amidži na tako lijepoj vijesti i otišao kući zaliti ruže, a onda otići do svog dajdže Ismeta. Dajdži je ispričao sve kako je čuo od svog amidže. Dajdža Ismet je bio vrlo sretan pa je rekao Enveru, "ako si ti sine imao slično razmišljanje, vjerujem da je to i Allahova milost." Tek na te riječi svog dajdže je Enverovo srce počelo lupati u prsima.
Zahvalio se dajdži puno na tim ohrabrujućim riječima.

Od tog dana pa do prvog petka i džume namaza, je Enver išao na svaki namaz u mekteb. Rašid hodža ništa nije mogao primijetiti kod Envera. Međutim, Enver je poslije razgovora sa dajdžom otišao kod amidže i prenijeo mu kako je dajdža Ismet reagirao. Amidža je već bio sretan. Znao je zašto je sad Enver došao. Došao ga je zamoliti da on i dajdža poslije džume kažu hodži da bi, ako Bog da došli kod njega u subotu na kahvu i da bi zaprosili ruku njegove Mine za Envera.
Sve je bilo kako je dragi Allah odredio.

ALLAH JE NAJVEĆI, ponavljao bi često Enver.

Enver je oženio jedinicu hodže Rašida. Na daleko se to pričalo.

Enver je vratio svoga babu u njihovu kuću i brinuo o njemu, često pored kreveta svog babe klanjao.
Ruže nisu više bile u jednom grmu. Bile su zasađene uz stazu od kapije do mjesta nesereće s njegovom majkom.

Pisao je redovno svojoj braći.

Rašid hodža je često iz Enverovog načina odrastanja i života dopunjavao hutbe, ukazujući džematlijama svih generacija da je Allahov bereket golem, a nepredvidiv.

Vrijeme je prolazilo, a Enver je još sretniji i ponizniji iz dubine svog srca još češće ponavljao, "ALLAH JE NAJVEĆI"!

Allahova milost i darovi nisu tu stali!

Enver i Mina su dobili sina.

A onda uz plač djeteta i prvog unuka, i djed je počeo zdraviti.

Enverovom ZAHVALJIVANJU DRAGOM ALLAHU NIJE BILO KRAJA. Dijelio je svoju radost često uz svog dajdžu, amidžu i hodžu.

Desilo se i to da je Mina primijetila, da kad dijete zaplače, a čim otvori prozore i miris ruža uđe u kuću, nema više plača nego osmijeh na blistavom licu Ibrahima.

ALLAH JE NAJVEĆI!
ALLAH JE NAJVEĆI!
ALLAH JE NAJVEĆI!
ALLAH JE NAJVEĆI!
ALLAH JE NAJVEĆI!
ALLAH JE NAJVEĆI!
ALLAH JE NAJVEĆI!

Autor: Esad Kopić Osmanović