Poslali su me u najzloglasniji i najčuvaniji zatvor u državi Washington. Među zatvorenicima sam primijetio jednog čovjeka, naizgled bjelca, brkajliju, koji me stalno posmatrao. Ustao je i krenuo pravo prema meni. Zauzeo sam odbrambeni stav i povikao: “E, pa, evo, tu smo da se borimo!” On reče: “Ne, ne, ne to, esselamu alejkum!” Rekoh: “Šta je to?” On reče: “Čovječe, šta misliš ako te pozovem na džumu?”
Otišao sam na džumu (u zatvorski mesdžid) i stao u prvi saf, u kojem je stajalo mnogo nabildanih i ogromnih ljudi. No, stojeći pred svojim Stvoriteljem, bili su vrlo skrušeni.
Kada mi je Allah otvorio srce? Bilo je to onog momenta kada su pali na sedždu. To je bilo to! To je bilo to! Vrhunac! Rekao sam: “Omere, ja ću postati musliman danas!”

Esselamu alejkum, brate Ali, i hvala ti za odziv na naš poziv. Sretni smo što si s nama. Započet ću sa pitanjem: ko je brat Ali? Možeš li nam reći ukratko o sebi?
Ime mi je Ali i imam 51 godinu. Rođen sam i odrastao u južnoj Kaliforniji, a sada živim u Oklahoma Sitiju. Odgojen sam kao evangelistički kršćanin do svoje 19. godine. Postao sam musliman prije 32 godine, 1991. Vozač sam kamiona. Pored toga imam svoju TikTok platformu koja se zove Maliki Clique i imam oko 372.000 ljudi koji me prate. Na ovom kanalu činim da’wu (pozivam ljude u islam).
No, glavna misija mog kanala je da pozivam muslimane da se vrate islamu, jer ima mnogo ljudi koji misle da nisu vrijedni islama jer su se od njeg mnogo udaljili. Ja im govorim da se vrate jer je Allah milostiv i oprašta (Gafurur-Rahim). Vratite se, čak i ako ne klanjate i ne živite životom kakvim treba. Vratite se islamu, uredu je!

Kakav ti je bio život po pitanju vjere?
Vjerovao sam u kršćanstvo i Isusa/Isaa kao Boga i Sina Božjega jer sam tako odgajan.

Šta te je podstaklo da počneš preispitivati ispravnost takvog vjerovanja?
Mislim da trebam početi sa svojim evangelističkim počecima. Moji roditelji su se razveli kada sam imao samo godinu dana. Bili su vrlo mladi, a ja sam živio s majkom. Jednog ljeta sam posjetio oca i on mi reče da idemo u crkvu. S majkom, pak, nisam skoro nikada išao u crkvu. Možda samo za Božić, Uskrs, dakle dvaput godišnje ili kada se nešto loše događalo u našem životu. Jedino tada bi išli u crkvu.
Ovaj put je bilo nešto drugačije. Kada sam posjetio oca, rekao mi je da je on svoj život posvetio Isusu, a to je nešto što nisam čuo nikada u životu. Šta ti to znači posvetiti život Isusu? Počeo je govoriti o Isusovoj krvi i spasenju i slično tome. A tada sam imao samo sedam godina. Kao sedmogodišnjak sam razmišljao: o čemu on govori? Rekao je da će mi pokazati o čemu govori. Tako smo otišli u crkvu.
Prije nego što smo ušli u crkvu, na vratima, čuo sam vrisku, dernjavu, muziku i plač. Pobjegao sam od crkve, rekavši da je to nešto što me prepada. Nema šanse da budem dio ovoga!
Moj otac je pokušao da me uhvati. Ne, ne, nije to ono što misliš. I skoro da me ubijedio. A ja, kao sedmogodišnjak, ipak nikada to nisam razumio.
No, otkako znam za sebe, uvijek sam vjerovao u Boga. Nikada u životu nisam sumnjao da Bog postoji. U srcu nikada nisam imao taj problem. Čitam Bibliju, čitam versu/rečenicu o Jakovu koji kaže: “Čovjek ne može vidjeti Boga i na životu ostati.” (“No man can see God and live after that.”) (Exodus/Izlazak, 33:20) Razmišljam: kako to, pa ljudi nazivaju Isusa Bog, i svi su vidjeli Isusa! Pa, niko nije umro nakon viđenja Isusa! Versa, dakle, znači: “Niko ne može vidjeti Boga i poslije toga živjeti.”
Prevrćem stranicu i nalazim versu sa drugim kazivanjem o Jakovu, koji ne samo da vidi Boga već se s njime hrve/bori! (Genesis, 32:22-31) Hrve se s Bogom i kaže mu: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!” (Postanak, 32:26) (“I will not let you go unless you bless me.”)
Okej, sačekaj malo! Maloprije ti reče da ako samo vidiš Boga, nakon toga ne možeš živjeti! Pa kako Jakov živi nakon toga? Otkud Bogu oblik da ga možeš rukama obuhvatiti? Zašto Bog, ako je Svemogući, ne može izbjeći Jakova?
Tako se priča nastavlja, a ja, kao četrnaestogodišnjak, podižem ruku a sveštenik mi prilazi i pita: “Kako ti mogu pomoći?” Pokazao sam mu te dvije verse/rečenice, a njegova reakcija je bila: “Hm, ja čak nisam ni znao da se to nalazi u Bibliji!” (“Hm, I didn’t even know that that was in the Bible!”) Rekoh: “Ali, vi ste tumač Biblije. Vi treba da nam objašnjavate Bibliju.”
Kao 14-godišnjak, pitao sam: “Kako da pomirim ove pojmove (navode)? (How do I rectify this?) Kako ovo može imati smisla/logike? (How do I make sense of this?) Kako mogu živjeti i vjerovati kao kršćanin, nakon čitanja ovih kontradikcija?”

Kako si nakon toga živio i kako je započelo tvoje putovanje ka islamu?
Od oca sam se vratio da živim s majkom, gdje bukvalno nije bilo vjere, a život se odvijao po principu: radi šta hoćeš i kako hoćeš. Nastavio sam život vjerujući u Boga, ali ne u kršćanstvo i Trojstvo, i ne u Isusa kao Boga ili Božjeg sina. Jednostavno sam živio sa takvim ubjeđenjem.
Poslije sam se upoznao i udružio sa grupom zlih ljudi. Tumarao sam bez cilja, nisam imao moralnog kompasa jer religija, a posebno kršćanstvo, nisu mi to mogli ponuditi. Jednostavno sam se držao monoteizma, vjere u Jednog Boga, ali bez smjernica i bez kompasa. Tako sam živio i upoznao ove ljude kada sam imao 19 godina. Jedne noći smo radili ono što nismo smjeli raditi i jedan od mojih takozvanih prijatelja mi je rekao: “Znam jedno mjesto koje možemo opljačkati. Uzećemo svi pištolje i krenuti u akciju.”
Ovdje je važno istaknuti da sam imao posao i novaca na računu pa nije bilo potrebe da kradem, no nešto je nedostajalo u mome životu. Nije bilo Boga u mom životu. Bio sam dezorjentisan. Ako bi me neko pitao zašto sam učestvovao u oružanoj pljački, rekao bih zbog uzbudljivosti. Jer, bio sam prazan. Ništa nije bilo u meni. Niko me nije savjetovao. Nije bilo nikakvih posljedica. Nije bilo vjere. Jednostavno sam životario.
Tako smo izvršili pljačku i tokom 24 sata smo bili pohapšeni. Prije nisam bio hapšen i ni jedan dan ranije nisam proveo u zatvoru.
Tokom pljačke nisam imao pištolj ni pušku, nikoga nisam uzeo za taoca niti sam u nekoga uperio oružje. Sve što sam uradio je da sam prenio kompjutere, nakit i novac u auto.
Prišao mi je advokat i rekao: “Očekuj 8 do 10 godina zatvora.” O čemu govoriš? Osam do deset godina zatvora u najobezbjeđenijem zatvoru, sa onima koji krše zakon, sa životinjama, zvijerima? A i sam sam bio zvijer. Više me nije bilo briga ni za čim.
Osjećao sam potrebu za nečim što će mi ispuniti život. Poslali su me u školu za gladijatore, najzloglasniji i najobezbjeđeniji zatvor u državi Vašington. Zatvor se zvao Walla Walla. Od dana kada sam stigao u Walla Walla bio sam prestrašen. Imao sam 19 godina i nikada prije toga u zatvoru nisam bio, nisam poznavao život u zatvoru, bio sam izgubljen.
U zatvoru je bilo ekstramaksimalno obezbjeđenje za teroriste, serijske ubice i slično, gdje su i mene smjestili. Kada sam stigao u Zatvor Walla Walla, prvog dana mi je prišao predstavnik bijelog Arijevskog bratstva, zatvorske bande, i rekao mi: “Izgledaš mi kao bjelac. Jesi li u cijelosti bijel?” “Ja?”, upitah. Sa mnom su bila dvojica ili trojica bjelaca, a ostali Filipinci, crnci i Latinoamerikanci. Pitanje mi je zvučalo čudno, ali sam odgovorio: “Da, svakako, potpuno sam bjelac.” “Okej”, reče, a sa njim su bila još trojica. Uzeo je moje deke, peškire i sve odnio do moje ćelije. Idući je razglasio: “On je s nama, znate, imamo još jednog novog bjelca.”
Tako su prolazili mjeseci i pitali su me da li želim ići u crkvu. Rekao sam: ne! Želiš li Bibliju? Rekao sam: ne! Počeo sam čitati o drugim vjerama. Čitao sam o judaizmu, a čitao sam i jednu knjigu o hinduizmu oko pet minuta i rekao: ne, nema šanse, nije to to!
Nakon toga, rekao bih šest, sedam, osam mjeseci hodao sam sam po zatvorskom dvorištu, što je vrlo opasno. Tako sam nastavio šetati sedmicama. Primijetio sam čovjeka koji me stalno posmatra. Izgledao je kao bjelac sa dugačkim brkovima, ali je sjedio sa crncima. Uvijek je gledao u mene i ozbiljno sam pomislio da on sa mnom ima neki problem koji ćemo morati riješiti.
Jednog dana sam šetao dvorištem, kad ovaj bijeli brkajlija, okružen sa petericom Afroamerikanaca, usmjeri se ka meni. Pomislih, to je to, sada će se strovaliti na mene. Sigurno imaju neki problem sa mnom! Kada su stigli na desetak jardi do mene, okrenuo sam se i zauzeo odbrambeni stav, jer sam znao šta mi se sprema. Brkajlija reče: “Stani, stani, stani, ništa to! Es-selamu alejkum!” Rekoh: “Šta?”
On reče: “Znam da ovo ne izgleda dobro. Iza sebe imam nabildane ljude a obraćamo se jednom čovjeku. Želim samo nakratko da razgovaram s tobom.” Rekao sam: “Važi, ali samo s tobom.” On reče: “Izvinjavam se što smo ti prišli na pogrešan način, naša je greška!”
Nastavili smo šetnju stazom zajedno kada sam saznao da mu je ime Omer i da je iz Turske. Rekao sam mu da je on prva osoba koju sam sreo iz Turske. Pitao me je: “Šta znaš o islamu?” Apsolutno ništa nisam znao o značenju te riječi. Čak sam pitao kako se to kaže na engleskom! On reče: “Islam je religija/vjera.” Rekoh: “O, nisam to znao.”
Nakon toga smo dugo, dugo razgovarali o islamu. Potom, jednog dana, donio je Knjigu zamotanu u peškir i sa ozbiljnošću rekao: “Pazi, čovječe, dajem ti Knjigu i želim da budeš siguran da ćeš je štovati i držati čistom.
Ne stavljaj je na tle. Okej? Daješ li obećanje?” Rekao sam: “Da, Omere, kakva je to knjiga?” Otkrio je i bio je to Kur’an plave boje i zlatnih slova. Rekao je: “To ti je poklon od mene. To je sada tvoj Kur’an.” Zamotao sam ga i rekao: “Hvala ti, Omere, velika ti hvala.”
Vratio sam se u ćeliju i otvorio ovu knjigu. Prvo sam otvorio sadržaj i tražio imena Mojsije/Musa, Isus/Isa, Abraham/Ibrahim, Izak/Ishak, Josip/Jusuf, Jakov/Jakub i sl. Moja prva impresija je bila da je to isto kao i Biblija. A ako je isto kao i Biblija, onda nije istina. Sadržavat će iste one kontradikcije. Bit će priča o istim ljudima.
O, čovječe! Ono o čemu je Omer govorio bilo je tako dobro, a sada – ne znam. Otvorio sam Kur’an i počeo čitati. Prvo poglavlje koje sam otvorio i pročitao bilo je Er-Rahman. Jezik i način priopćavanja Kur’ana bio je tako unikatan da sam primijetio da je tekst ove knjige začuđujuće satkan. I tako sam čitao i čitao Kur’an.
Onda, trećeg dana, baš sam “ušao” u Kur’an. Posvetio sam se da ga čitam satima. Bio sam toliko posvećen čitanju da me cimer pitao: “Hej, čovječe, zar nećeš na večeru?” “Na večeru?”, upitah, podižući pogled sa Kur’ana. Reče: “Da, čitaš tu knjigu još od doručka! Hoćeš li jesti ili ne?” Rekoh: “Da, vjerovatno hoću.” Zatvorio sam Kur’an i otišao na večeru, opsjednut mislima da sam se dobrano unio u ovu knjigu. Zašto, zašto? Ovo nije kršćanstvo, ali na neki način govori o istim stvarima.
Tako su prolazile sedmice, možda i dva-tri mjeseca, prilazi mi Omer i pita: “Čovječe, šta misliš ako te pozovem na džumu?” Rekoh: “Omere, džuma? Nemam pojma o čemu govoriš?” “Da, džuma. Znaš, kako kršćani imaju molitvu nedjeljom, tako muslimani imaju petkom. Želiš li doći?” Rekao sam: “Svakako, podnijet ću zahtjev upravniku zatvora da mi se odobri prisustvovanje džumi.”
Napisao sam molbu za odobrenje da prisustvujem džumanskim obredima. Samo nekoliko sati nakon pisanja molbe, upravnik zatvora me pozvao da s njim lično porazgovaram. Zašto sada to, pitao sam se. Ušavši u ofis, vidio sam da drži moju molbu u ruci. “Jesi li ti ovaj? Jesi li ti podnio ovaj zahtjev?”, pitao me. Pogledao sam i rekao: “Da, sigurno sam ja.” “Ti želiš da ideš na džumu sa crncima?” Rekoh: “Svejedno, bili crnci, Latinoamerikanci, Azijati, da, želim da vidim šta rade, njihovu metodologiju i kako se mole. Da, želim!” Nikada u svom životu nisam smatrao čudnim otići i upoznati druge kulture i narode.
Reče on: “Pazi, čovječe, bit ću iskren prema tebi, ako želiš da ideš i budeš s ovim crnjama, ako želiš da ideš i budeš s ovim ljudima, imaj na umu jednu stvar: kada skočiju na tebe i isprebijaju te, mi te nećemo zaštititi. Ja neću poslati svoje stražare radi tebe, ako želiš da budeš s ovim crnjama.” Samo mu rekoh: “Da, bez obzira na sve, želim da idem!” Upravnik zatvora je potpisao, rekavši: “Evo, izvoli svoju sahranu/dženazu. Hajde, idi na džumu!”
Nikada se nisam plašio crnih ljudi, Latinoamerikanaca ili bilo kojih drugih ljudi, a naročito onih koji su religijski nastrojeni. Jednostavno sam htio da znam. Sada prvi put prisustvujem džumi, još uvijek kao kršćanin a ne musliman. Pa, evo me, bijeli čovjek, okružen crncima i jednim Turčinom koji mi je kazivao o islamu mjesecima.
Prvo što sam doživio na džumi bio je ezan, poziv na namaz/molitvu. Bio sam potresen čim sam čuo ezan. To je pogodilo srž mog srca. Okrenuo sam se Omeru i rekao: “Omere, kakva je ovo divna pjesma koju pjeva čovjek?” On reče: “Nije to pjesma, to je poziv na namaz/molitvu.” Zatim je preveo izgovorene riječi ezana, a ja sam dodao: divno, tako divno!
Omer reče: “Hej, da ti objasnim šta mi radimo. Prvo uzimamo abdest (obavljamo vjersko pranje). Poučio me je kako da uzmem abdest i, kao kršćanin, abdestio sam. Zašto da ne iskusim sve? Dakle, uzeo sam abdest kao kršćanin, kao mušrik. Sjeo sam pored Omera i odslušali smo hutbu/govor.
Poslije hutbe smo trebali klanjati namaz pa Omer reče: “Sjedi ovdje, sa strane, a mi ćemo klanjati.” Rekoh: “Prije nego li molitva započne, imam nešto da te pitam. Kažeš, kada klanjate, imam stoji ispred i uči Kur’an. Čita li Kur’an iz knjige i je li okrenut prema ljudima učeći Kur’an?” Reče: “Ne, imam zna cijeli Kur’an napamet.” Rekoh: “Omere, zna napamet ovu cijelu knjigu koju si mi poklonio, ovako debelu?” “Da”, reče, “i milioni muslimana je znaju napamet. (Samo u Pakistanu ima preko 10 miliona hafiza – onih koji znaju cijeli Kur’an napamet. Op.prev.) Neki sa sedam godina, drugi sa deset a neki sa dvanaest godina starosti, žene, ljudi, svi.”
Bio sam zapanjen. Svašta mi je prošlo kroz glavu. Ovi ljudi su drugačiji. Oni nas pozivaju na molitvu prekrasnim melodičnim glasom. Oprali su svoje šake, laktove, ruke, lice, stopala prije nego što se pomole Bogu. Mi to nikada nismo radili. Zašto i mi, kao kršćani, nismo radili isto? Zašto i mi nemamo nešto slično? Otkud nama gitare, bubnjevi i pjevanje u crkvi? Zašto i mi nemamo nešto poput ovoga? Ovo je prekrasno! I to mi je izgledalo prirodno, ustvari normalno.
Kao kršćanin na džumi, osjećao sam se kao kod kuće, iako nisam istovremeno bio musliman. Omer reče: “Čuj, stani ili sjedi ovdje, a mi ćemo se poredati u safove/redove da obavimo namaz/molitvu, potom ćemo pričati! Ako te bude nešto interesiralo, možeš pitati.” Rekoh: “Perfektno!”, a oni počeše klanjati namaz. Imam je počeo učiti Kur’an, a ja sam ponovo pomislio da on ne samo čita Kur’an već ga uči. Ovi ljudi vole jedni druge i pozivaju se na namaz/molitvu.
Ako neko želi da zna šta je potreslo moje srce i kada se to dogodilo, kako se to desilo i zašto, s lahkoćom ću vam reći, sa svim što sam vam do sada rekao, kao: ezan, učenje Kur’ana napamet i sve ostalo, ono što me najviše impresioniralo, ono što je preobrazilo moje srce…
Ustao sam s mjesta, a možda nisam trebao, pa mi Omer reče da ostanem gdje sam, no došao sam s namjerom da sve osjetim i istinski doživim. Stao sam u prvi saf/red i nageo se da ga osmotrim, da vidim njegovu ispravnost i harmoničnost ljudi u njemu. Kako izgledaju kada se mole Bogu? Vidio sam nabildane, ogromne ljude, no stojeći pred svojim Stvoriteljem izgledali su tako skrušeni i ponizni. Sva njihova krutoća i grubost je nestala. Bili su oborenih pogleda i totalno potčinjeni svome Stvoritelju. Posmatrao sam ih ukočenog pogleda i s divljenjem. Nevjerovatno! Zapanjujuće!
No, opet, ako neko želi saznati momenat kada je Allah otvorio moje srce, kazaću da je to onda kada su oni učinili sedždu (pali licem na tle). Au! Kada su učinili sedždu i stanje u kojem sam ih vidio je neopisivo! Prvo abdest, pa ezan, učenje Kur’ana, skrušenost a potom spuštanje lica na tle. To je bilo to! To je vrh!
To je bio momenat kada sam rekao da ovo nisu obični ljudi i nikada do tada u životu nisam vidio da se tako moli Bogu. Kao što rekoh, učinili su sve: abdest (vjersko pranje), ezan (poziv na molitvu), učenje Kur’ana, sedžda. To je vjera u Boga. To je to!
Rekoh: “Omere, želim i moram postati musliman danas! Moraš mi to omogućiti. Ne znam da li na Zemlji postoji ijedan drugi musliman bjelac, ali danas me morate učiniti iznimkom. Odavde neću otići dok me ne naučite kako da postanem musliman. Ja ću postati musliman danas!”
Zaista nisam znao da na zemaljskoj kugli postoje drugi bijeli muslimani. Vidio sam samo crne ljude, misleći da je islam za njih, i jednog Turčina. O islamu ništa nisam znao.
Omer je, oborivši svoju glavu, počeo plakati, izgovarajući riječi: Subhanallah, Subhanallah (slava Allahu)! “Naravno da možeš postati musliman”, rekao je.
I tako, na džumi, 1991. godine, izgovorio sam: Ešhedu en la ilahe illa Allah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve Resuluhu, i tako sam postao musliman.

I, kako si se osjećao kada si prihvatio i izgovorio Kelimei Šehadet? Možeš li nam to predočiti?
Bilo je nestvarno. Nije to bilo samo bratstvo. Bilo je to kao da sam s Bogom po prvi put u životu. Baš kao istinski s Bogom. Kao da sam istinski pred Bogom. Pred nečim zbilja stvarnim, a to je obožavanje i vjerovanje u Boga. Baš tu, tog trenutka, shvatio sam zašto sam rođen. To je razlog zašto treba da živim, da budem musliman.

Kako si saopštio svojim roditeljima da si prihvatio islam? Kakva je bila njihova reakcija?
Nije bilo dobro. Nazvao sam oca, kao što sam ga uvijek zvao iz zatvora, i rekao mu da sam postao musliman. Moj otac, sjećaš se, kao posve odani i strogi kršćanin, upitao je: “Postao si šta?!” Rekao sam: “Postao sam musliman.” “Obožavaš boga Mjeseca?” “Ne, ne obožavam boga Mjeseca niti Mjesec. Vjerujem u Jednog Boga, Boga Isusova/Isaova, Musaova i Ibrahimova Boga.” On reče: “Ne, ne vjeruješ!”
Rekao je eksplicitno: “Pazi, ti kao musliman ćeš izgubiti nasljedstvo od šest cifara (nekoliko stotina hiljada dolara). Poslije mene nećeš ništa naslijediti. Ostat ćeš bez ičega.” Moja porodica je u industriji nafte i bogata je. Rekoh: “Ti ćeš me se odreći i lišiti nasljedstva?” Reče: “Nakon današnjeg dana i ako insistiraš da budeš musliman, ti si za mene mrtav i gubiš svo nasljedstvo!”
Potom je rekao: “Sine, ne dovodi me u iskušenje, sutra ću otići kod mog advokata i zatražiti da izmijeni oporuku i ti ćeš ostati bez ijednog penija/centa. Nećeš imati nikakvih prihoda. Ništa od mene. Za mene ćeš biti mrtav! Mrtav za svoju braću i sestru. Završio si! Zato, riječi koje izgovaraš, vrlo pažljivo biraj! E, pa, sada, hoćeš li napustiti islam ili ćeš ostati u ovoj lažnoj vjeri?”
Rekoh: “Prije nego što odgovorim na to, dozvoli da ti nešto kažem. U svemu ću ti biti poslušan, osim u ovoj stvari.” On reče: “Zašto? Prije nego što postaneš mrtav za mene, objasni mi, zašto?” Rekoh: “Oče, moram sam donositi odluke za sebe. Postoji nešto što je veće i važnije od nasljedstva sa šest cifara. Ima nešto što je iznad nasljedstva imovine. Ima nešto više i važnije, nakon ovog života. I nije me briga za ovim životom.
Pa, kada se radi o spasenju, možeš zadržati svoj novac, daj ga mojoj braći i sestri. Daj ga u humanitarne svrhe, nije me briga. Insistiram da budem musliman i ostanem musliman.”
I, evo me, i nakon 32 godine ja sam musliman. El-hamdu lillah!
Nakon što sam odlučio da postanem i ostanem musliman, primio sam pismo nakon otprilike dvije sedmice, koje potvrđuje da je otac otišao kod svog advokata i lišio me nasljedstva od 600.000 dolara (više od 1 miliona KM). Bilo je to početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. (Novac je tada mnogo više vrijedio. Op. prev.) Dakle, bila je to pozamašna suma novca. No, ja ne žalim, čak i da se radilo o 600 miliona dolara. Pazi, ti i ja ćemo biti spušteni u mezar/grob i stat ćemo pred Allaha Uzvišenoga, Jedinog i Sveznajućeg. I bit ćemo pitani za sve što smo radili u životu.

Šta možeš reći o svojoj majci, braći i sestri?
Moja majka nije razumjela, ali me podržavala kada me se cijela familija odrekla. A odrekli su me se 15 godina. Petnaest godina niko sa mnom nije razgovarao, osim majke. Ustvari, nakon izlaska iz zatvora, s majkom sam živio nekoliko mjeseci.
Kada sam izašao iz zatvora, po prvi put sam otišao u džamiju. Pravu džamiju a ne onu u zatvoru. Prva osoba koja je došla u džamiju je bio imam. Ispričao sam mu o mojoj porodici, u vezi nasljedstva i o svemu drugom. Nisam znao da su iza nas stajala dvojica braće iz Saudijske Arabije i da slušaju cijelu priču.
Život mi je bio malo zbrkan. Nisam znao kakav je moj status kao američkog bijelog muslimana, jer prije 11.09.2001. godine (napad na The World Trade Center) u Americi je bilo malo bijelih muslimana. Jedan od ove dvojice braće se zvao Halid a drugi Abdurahman. Obojica su mi prišli i rekli: “Bit će nam čast ako uzmeš svoje stvari i preneseš u sobu za tebe, u našoj kući. Bit ćeš naš gost. Ni dotaći nećeš svog novčanika. Sve tvoje troškove ćemo mi platiti. Brinut ćemo o tebi, poučavati te islamu i ostalo.
Rekoh: “Svakako, okej.” Tako sam se preselio kod Halida i Abdurahmana. Poučavali su me islamu, živio sam kod njih i nakon godinu dana sam stao na svoje noge i rentovao apartman za sebe.
Halid i Abdurahman su se vratili u Saudijsku Arabiju i tada me neko upita: “Znaš li ti ko su bila ona dvojica?” Rekoh: “Da, Halid i Abdurahman.” Reče: “A znaš li ti ko su oni?” “O čemu pričaš?”, rekoh. “Ova dvojica ljudi sa kojima si živio godinu dana su od Poslanikove, s.a.v.s., porodice. Faktički, ti si bio gost Ehli Bejta (Poslanikove porodice).
Sa njima si živio i od njih učio o islamu. Nisam imao pojma da sam s takvim osobama živio, a oni su bili najljubazniji, najpažljiviji i najosjećajniji ljudi koje sam ikada sreo u životu, sve do danas. Život s njima je za mene bio dar od Allaha. No, sve to sam saznao kasnije.

Nakon što si postao musliman, kakve još kontradikcije si pronašao u kršćanstvu?
Najveća kontradikcija je sama Biblija, kompletna. Zašto? Kršćansko vjerovanje (‘aqida) je da moraš jezikom potvrditi da je Isus Krist umro zbog tvojih grijeha, te će tebi biti oprošteno! A u Bibliji Isus kaže: “Niko neće unići u Raj ili Božije kraljevstvo osim preko mene (Isusa).” (John/Ivan, 14:6) Ovdje ima jedan problem. Mnogi Božji poslanici, njih 99,9 posto je živjelo prije Isusa. Oni ne mogu znati o čemu je Isus govorio. ‘Aqida je, dakle, da moraš izjaviti i potvrditi da ćeš za nekoga umrijeti radi njegovih grijeha.
Razmišljam, kao musliman i bivši kršćanin, ljudi moji, kako možete vjerovati u to u što vjerujete? Iskreno, zašto ne date priliku islamu? Kao ljudska bića, kao sinovi Ademovi, kao neko koga interesuje istina, ne morate praktikovati islam, ne morate biti muslimani, ali zar ne želite znati ko smo mi, zar ne želite znati šta je islam? Zašto nas ne saslušate? Odgovor je, uglavnom: ne! Kao što rekoh, ne žele znati.

Kada smo došli u tvoju kuću, vidjeli smo u uglu vrlo staru Bibliju. Možeš li nam reći zašto si je kupio?
Ovu Bibliju sam kupio u antikvarnici i ona je aproksimatno iz perioda između 1825. i 1836. godine. Prva stvar koju sam zapazio u ovoj Bibliji je prva strana na kojoj je mapa Palestine a ne Izraela, što je vrlo, vrlo zanimljivo.
Druga važna stvar je da sam prostudirao biblijske verse. Jedna od najomiljenijih versi je u Mateju 7:21-23 (Matthew 7:21-23). Neke verse/rečenice su nestale, jednostavno ih nema! Tražio sam ih, ali ih jednostavno nema.

O čemu govore te verse?
“Neće svako onaj ko me bude zvao ‘Gospodine, Gospodine’ ući u Kraljevstvo nebesko, nego samo oni koji budu radili ono što želi moj Otac koji je na nebu. Mnogi će mi reći u posljednji dan: ‘Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime proricali? I u tvoje ime zle duhove izgonili? Nismo li u ime tvoje mnoga silna djela učinili?’ Tada ću im otvoreno reći: ‘Nikada vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori/bezakonici!’” (Evandelje po Mateju, 7:21-23, Hrvatski Novi Zavjet, Rijeka 2001)
Ovo govori Isus lično i to je pitanje ogromne važnosti o kršćanstvu: “Mnogi će mi reći u posljednji dan: ‘Gospodine, Gospodine (Isus govori da su ga nazivali bogom), u tvoje ime smo se molili (u ime Isusa), u tvoje ime smo činili čuda, duhove izgonili (u ime Isusa a ne u ime Boga). I, šta Isus kaže? “Tada ću im otvoreno reći: ‘Nikada vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori/bezakonici!’” (“Then I will tell them plainly: ‘I never knew you. Go away from me, you evildoers!’” (Matthew, 7:23)
Tako će govoriti Isus na Sudnjem danu. Odreći će se “svog” naroda. Zašto? Zato što se nisu molili Bogu, nisu vjerovali u Boga. Sve su radili u ime Isusa. Kršćani imaju odgovor na to pa kažu: Samo trenutak, ovdje se govori o lažnim poslanicima/prorocima. Mislite na Pola, onoga koji je inventirao/izmislio kršćanstvo? Mislite na Pola, zar ne, kada kažete lažni kršćani? Ali, interesantno je da Isus kaže: “You workers of lawlessness.” “Vi koji činite bezakonje, zlo.”
Ako se molite Isusu, i činite čuda u ime Isusa, i izgonite duhove u ime Isusa i Isus opet uvijek kaže “You are lawless” “Vi ste bezakonici”, znači prekršili ste moj zakon. “Kako me nazivate Bogom? Zašto se molite u moje ime? Bog nema sudruga. Čujte Izraelćani, Gospodar/Gospodin, vaš Bog je Jedan Bog, a ne tri u jednom i jedan u troje. Ne Otac, Sin i Sveti Duh.
(Prema učenju o Trojstvu, Otac je Bog, Sin je Bog i Sveti Duh je Bog, ali ipak postoji samo jedan Bog. Riječ “Trojstvo” uopće se ne pojavljuje u Bibliji i mnogi koji vjeruju u Trojstvo priznaju da ga ne mogu objasniti.)
Zašto kršćanstvo mora biti tako misteriozno i toliko konfuzno? Jevreji kažu: “Čuj, o Izraele! Naš Gospodin Bog jest jedini Bog. Voli svoga Gospodina Boga svim srcem svojim.” (Marko, 12:29, Knjiga o Kristu) Muslimani kažu: La ilahe ille Allah (Nema drugog boga osim Allaha), a kršćani kažu: Isus kaže: “Ja jesam to što sam!” (“I am that I am.”) Zašto Isus u Bibliji ne kaže: Ja sam Bog, obožavajte me. Ja sam Jedan. Ja sam Isus, obožavajte me? Nikada se to nije dogodilo!
Ali, kao što sam vam rekao prije ovog intervjua, što više čitate ovu knjigu (Bibliju), to će biti sve više nemoguće da budete kršćanin i da se zovete sljedbenikom Isusa/Isaa, a.s. Nemoguće!

Šta nam možeš reći o odnosu s vašim ocem? Kako je počeo razgovarati s vama nakon 15 godina?
Moj otac… ne znam baš da li još uvijek i razgovaramo. Teško je odgovoriti na ovo pitanje, koje mi ljudi često postavljaju. Mi razgovaramo, ali ništa nema u tome. Moja porodica jednostavno ne želi da me vidi. El-hamdulillah! Allahu/Bogu hvala. Ashabi (Poslanikovi drugovi) su prošli i doživjeli isto. Uredu je. To je surovo, to je teško. Bilo bi bolje i ljepše da sam s porodicom, naročito onda kada sam imao finansijskih poteškoća. Bilo bi ljepše. No, također je lijepo i ljepše da se pouzdaš i oslanjaš na Allaha Uzvišenoga i dvije milijarde ljudi koje zovem svojom braćom i sestrama u islamu.

Nakon viđenja tvoje storije i objava na TikToku, da li je iko bio inspirisan i postao musliman?
Mnogi ljudi na TikToku su inspirisani. Pa, ja sam musliman već 32 godine. Na TikToku sam doveo šest ljudi u islam, a jedan od te šesterice je doveo u islam 125 osoba. Zove se Rob (Robert) i o njemu mogu kazati nešto vrlo zanimljivo. Naime, bio sam na TikToku i sa mnom je stupio u kontakt uživo, kao kršćanin, i reče mi: “Znaš, ja tebe pratim i već dugo posmatram”, a možete to vidjeti i na mom You Tube kanalu. Dakle, prve riječi koje je izgovorio bile su: “Znaš, ja tebe pratim i već dugo posmatram.”
Braćo i sestre, svi vas posmatraju, pa je vrlo važno kako se ponašamo. Ono što nisam znao je da je moj brat Rob, koji se pojavio slučajno, ili bolje reći Allah Uzvišeni je tako htio, imao namjeru da te noći počini samoubistvo, kako je kazao. Čak je sačinio i video o svom samoubistvu.
Poslije je Rob (Robert) otišao u misiju da’ve (objašnjavanja i pozivanja) i doveo je u islam 125 osoba za samo šest mjeseci.

Ako bi imao priliku da se moliš i ako bi znao da bi ti se molitva uslišala, za koga bi se molio?
Molitva koju upućujem skoro svakog dana je: O Allahu, podari pobjedu palestinskom narodu; O Allahu, podari nam korisno znanje (‘ilmen nafi’an); Ali najviše učim dove/molitve za narod Palestine, Ujgure i sve potlačene muslimane diljem svijeta. Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da ih rastereti, i ne samo da ih rastereti, već da im podari pobjedu nad njihovim tlačiteljima i tiranima. To je ono što želim i za što se molim.

Jesi li vidio Poslanika Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem (neka je Allahov blagoslov i mir na njega), u svom snu?
Dva puta, el-hamdu lillah (Allahu hvala). U snu sam hodao po pijesku, krivudavim putem, sa stijenom iznad mene. Pogledao sam ispred sebe i ugledao otisak stopala te pomislio: kako čudno, trag stopala u kamenu! U snu sam naglas povikao: Ko je ovo ugravirao? Čijih stopala je ovo otisak? Tada sam čuo glas iza mene: “Ovo je trag stopala tvog oca Ibrahima/Abrahama.” Ja rekoh: “Ime mog oca nije Ibrahim.” On reče: “Poslanika, Ibrahima.” Okrenuo sam se i, subhanallah, bio je to on, Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem (neka je Allahov blagoslov i mir na njega). I, prije nego što sam mu prišao, zaželio sam da se spustim na koljena i zagrlim ga, ali san se završio.
Probudio sam se i poželio da ga ponovo usnijem. I, mnogo godina kasnije, ponovo sam ga usnio. Bio sam u pustinji i vidio kako me uzima za ruku i kaže: “Želim da sretneš druge ljude.” Sjeo je, a i ja sam sjeo tik do njega. On reče: “Gle, ovo je Ebu Bekr Es-Siddik, tamo je Omer ibn El-Hattab, ovo je Osman ibn‘Affan, a ovo je Ali ibn Ebi Talib. Oni te svi vole.” Pitao sam se u snu: zašto me vole? Ja sam nitko. Zašto me vole? No, el-hamdu lillah, bio je to jedan od najljepših snova koje sam imao u životu. Volim te, o Allahov Poslaniče! Volim te!

Brate Ali, hvala ti velika što si s nama podijelio svoju priču. Od tebe smo mnogo naučili i ti si nas mnogo inspirisao. Neka te Uzvišeni Allah velikodušno nagradi za sve što činiš za ovu vjeru.
Amin, i tebe! Hvala vam što ste me primili. Bila mi je čast.

Sa engleskog preveo,
Abdullah Hodžić
U Gračanici, 21.11.2024. godine