SULEJMAN EFENDIJA PAČARIZ (03.11.1895 - 06.01.1946.)
Autor: Dr. Šemsudin H. Hadrović
Objavljeno: 09. Dec 2024. 04:12:24
(BOŠNJACI SU NA BALKANU, POSEBNO NAKON BERLINSKOG KONGESA 1878., ZA SVAKU NOVONASTALU DRŽAVU, ZAPRAVO UNAPRIJED BRIŽNO PLANIRANE ŽRTVE. SVI ONI (MI) KOJI SU PREŽIVJELI SU PO NEČEMU MORALI BITI „KRIVI“. I DANAS JE TAKO. MEĐUTIM, NAJVEĆA „KRIVICA“ JE NA ONIMA KOJI SU STAJALI ILI STAJU U ZAŠTITU SVOG NARODA.)
Kako je o Sulejmanu ef. Pačarizu poznato jedino ono što je dostupno u arhivima SFRJ, tj. arhivima novonastalih država nakon raspada, iste potom na zvaničnim i nezvaničnim izvorima, portalima, časopisima i člancima, to će ovdje biti izneseni podaci iz njegovog porodičnog života koji pokazuju da ova porodica vodi porijeklo od državotvornih predaka Havadže, kasnije Hodžići. To dokazuju činjenice da su Havadže, Hodžići i Pačarizi u kontinuitetu od oko 400 godina igrali značajnu ulogu u životu Bošnjaka na prostoru Sandžaka kao i činjenica da su rodbinskim vezama bili povezani sa najuglednijim porodicama ne samo Sandžaka, već i Albanije i Turske. Ponajmanje stoji konstatacija da Sulejman potiče iz nižeg sloja muslimanske vjerske inteligencije. [1] Naprotiv.
Zadatak Historičara a i svih nas je da u vremenu koje je pred nama, pored historijskih činjenica i istina zasnovanih na provjerljivim historijskim izvorima, dakle ne odstupajući od naučnog principa rade na pojašnjenju funkcionisanja tadašnje turske administracije komparirajući tadašnje institucije sa savremenim institucijama, savremenom svjetskom terminologijom, čime će istaći njenu logičnost, organozovanost i funkcionalnost, i tako doprinijeti boljem razumijevanju kod onih koji i dan danas gledaju na tursko tj. Osmansko carstvo i njihovo nasljeđe na Balkanu isključivo kao na zaostalu, ogavnu, neuređenu, mrsku, osvajačko – zločinačku imperiju. Zbog toga je potrebno i historijski a posebno lingvistički približiti znanja o značenju „omraženih“ i teških riječi, tj pojasniti jednostavnim prevodom i komparacijom značenje tih i takvih riječi koje se eto sada već više od jednog stoljeća zloupotrebljavaju protiv muslimana tj. Bošnjaka u ovom dijelu Evrope.
Primjera radi: (Paša= Guverner, Binbaša = major, Elayet, vilayet=provincija, kasaba=grad, hodža (hoca)=nastavnik, i sl.) kao i porijeklo mnogobrojnih toponima koji se i danas koriste na prostorima bivše Jugoslavije i Balkana u cjelini., kao npr: KARABURMA, DORĆOL; AVALA; TAŠMAJDAN; DURMITOR; Lever Tara i sl.akoji suu turskog porijekla.
Kada je život autora ovog teksta negdje na početku osamdesetih, a pri kraju studija medicine, zatekao negdje u svijetu, izvan zavičaja Bihora, nametnulo mu se pitanje: KO SAM JA, ODAKLE SAM?
Jedan san mu je tada pokazao put i slijedeći ga našao se nakon završetka studija, sa porodicom u Bihoru, tačnije u Petnjici. Pored mnogih pitanja, nametnulo mu se veoma snažno i pitanje: - KO SU NACIONALNI JUNACI BOŠNJAKA? IMAJU LI BOŠNJACI SVOJE HEROJE?
To je pitanje tada podijelio sa nekoliko zvaničnih autoriteta, pitajući i sebe i njih sljedeće: - Jesu li to oni čije slike još uvijek vise po školskim učionicama, prostorijama zvaničnih ustanova tada zajedničke nam države Jugoslavije i čijih su likova i imena puni školski udžbenici i mnogobrojna literatura, ili su to pak oni čija se imena krišom i sa posebnim sjajem u očima šapuću na sijelima, u domovima?
Odgovor nije dugo čekao.
Jer, o njima se tada nigdje nije moglo skoro ni slova naći ili pročitati. A nije to bilo tako davno. U narodnom sjećanju dakle, nije prestao da živi duh tih neosporno naših nacionalnih junaka. Kolektivne dobrobiti socijalizma koji je iza nas i koji je i Bošnjacima donio izvjesni napredak nikako ne smiju biti jedina satisfakcija kojom bi se opravdavala sva ostala negiranja i potiranja Bošnjaka i njihovih nacionalnih vrijednosti. Taj stupanj prividne demokratije je Bošnjacima uglavnom neiskreno i deklarativno nuđen, što se jasno vidi iz svojatanja sa svih strana i permanentnog negiranja prava na nacionalnost. Kako namjera ovog skupa pa ni autora ovog teksta nije da budi zakašnjeli nacionalni romantizam kod Bošnjaka, (što će mu se vjerovatno pokušati imputirati) već jedino da sačuva i otrgne od zaborava one pojedince koji su u bližoj ili daljoj prošlosti bili njihovi zaštitnici, to ćemo ostati dosljedni i odlučni da tražeći istinu o nama kao narodu, o njima kao našim nacionalnim junacima i zaštitnicima istaknemo sve ono što čini jedan narod narodom, a njih, te naše junake vratimo na mjesto koje zaslužuju.
(Ambijent socijalne, političke, ekonomske pa i svake druge izolacije, uz skoro nikakvu globalnu informiranost doprinio je tome da su se Bošnjaci našli zatečeni u vremenu od preko četiri decenije (1900-1945). Tada je sa nivoa državnih politika planski pripreman i provođen „lov na viđenije Bošnjake“ naravno i na Albance, tj. sve one koji su pripadali islamu. Karakteristika ovog „lova“ je bila u tome što je to činjeno uglavnom u periodima mira, kada nije bilo ni globalnih a ni lokalnih ratova. (Strašni zločin u Šahovićima 1924. god., ubistva Galjana Kršića 1934.god., Fehim-bega Hajdarpašića 1931. god., Ibrahima Pačariza Biočaka 1922. god. i dr.)[2] Samo u periodu od 1919. do 1923. godine u Sandžaku (i Bihoru) je osuđeno 335 Bošnjaka (128 na teže kazne zatvora, 8 na smrtne kazne, 90 na kazne od 1-9 godina, 68 od 1-5 godina i 40 od 1-3 godine). [3] Sa druge strane, u istom periodu je skoro zanemarljiv broj procesuiranih ili osuđenih zločinaca pravoslavne provinijencije. Ovdje se nećemo baviti stradanjima Bošnjaka u ratnim periodima.)
Neminovno je i u krajnjoj nuždi nastajao KOMITSKI POKRET, koji su u početku činili odvažni pojedinci, koji su se povezivali te tako jačali kakvu-takvu odbranu svojih krajeva i naroda u njemu. Vremenom su nastale veće samoorganizovane formacije koje su (od drugih nazvane Muslimanska milicija). (od Italijana.prim.aut)
 Jusuf Mehonjić (1883-1926) |
Prvo: Dakle, od kraja Drugog sv. rata pa sve do raspada Titove Jugoslavije devedesetih godina, skoro da ni jedno muslimansko-bošnjačko pleme tj. prezime u Sandžaku nije moglo niti smjelo da se javno pohvali nekim svojim velikanom ili nekim velikim djelom. To su mogli činiti samo oni koji su imali nekoga ko se „istakao“ u NOP-u, NOR-u i sl. Taj novi „Kolektivni duh“ koji je snažno podupiran i promoviran kao društvena vrijednost unio je veliku smutnju i pometnju u bošnjački narod, koji je odjednom (ne i po prvi put) ostao bez svojih nacionalnih vrijednosti, bez svojih nacinalnih junaka, bez svoje nacionalne historije pa i bez značajnog djela ukupne nacionalne svijesti, konačno bez svojeg nacionalnog identiteta. Sve je kao i uvijek bilo prepušteno pobjednicima. Hrabra i junačka plemena u Sandžaku su sa svojim velikanima odjednom postala „Šugave ovce“ ili još opasnije „narodni neprijatelji“ kako za vlast tako i prije svega za lojalne saplemenike u vlasti.
Drugo: - Svi bošnjački NACIONALNI JUNACI koji su imali snage, svijesti i hrabrosti da na ovaj ili onaj način stanu u zaštitu svog naroda, bilo na užem ili širem prostoru Sandžaka proglašeni su za neprijatelje države, i ratne zločince. Oni koji nisu likvidirani po kratkom postupku ili osuđeni na smrt bili su procesuirani i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Sve do jednog. O tome nam najbolje svjedoče BIJELE KNJIGE SANDŽAKA.[3] Možemo pretpostaviti u kakvom su ambijentu svekolike odmazde preživjeli nastavljali živjeti ostatak svog života. Bez građanskih prava, bez prava glasa, bez sebe. Možemo zamisliti u kakvim su okolnostima rasli njihovi potomci. Kakva je hipoteka pratila tu generaciju odvažnih i hrabrih. Neke i do današnjih dana. Neke od tih tih preživjelih JUNAKA (Đule Agović, Abdurahman Hodžić, Hamdija Kriještorac, Džeko Hodžić, Selmo Hadrović) je autor na svu sreću imao prilike da upozna još u ranim gimnazijskim, kasnije studentskim danima. Nakon niza godina autora je život doveo (ne slučajno) među sinove i kćeri jednog od tih VELIKANA koji nije imao sreće da mu bude suđeno, već je “likvidiran“ istog momenta kada se pojavio pred „vladarima života i smrti“, toga vakta.
  Sa satanka u Zagrebu sa ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem, 1943. god. |
Do nedavno, preciznije do prije dvadesetak godina (osim rijetkim pojedincima), pominjanje prezimena Pačariz, skoro da i nije izazivalo nikakve posebne asocijacije. Mnogi o njima osim iz svakodnevnog života tadašnjice, nisu ništa znali, oni koji su nešto znali, ćutali su zbog straha od odmazde i pratećih neugodnosti.
Međutim, Pačarize prati nevjerovatna, skoro fascinantna životna sudbina koja ih je kroz istaknute pojedince vodila i pratila od Bihora ka Beranama, Prizrenu, Skadru, Bioči, Bijelom Polju, Gostunu, Brodarevu, Prijepolju, Sarajevu, Kozarcu, Zagrebu, Solunu, te centralnoj Srbiji i Turskoj.
Pačarizi su porijeklom Havadže (arap.) - Hodža, Učen, učitelj) tj. današnji bihorski Hodzići, kojih ima u Godijevu, Trpezima, Paljuhu kod Petnjice, te u okolnim gradovima, Beranama, Bijelom Polju, Rožaju i dalje kako je već navedeno.
 |  |
Zbog jednog nedopustivog nedjela (zločina), jednog od istaknutih Havadža, posebnom fetvom, od strane tada moćnog turskog carstva a preko Tahir paše (zet Havadža) iz Skadra počinioci su izopćeni iz plemena Havadže, sa naredbom da se ubuduće počinioc i njemu bliski srodnici imaju odreći dosadašnjeg prezimena Havadže (Hodžići) i prezivati se Pačarizi (Pacariz ,PacarizlIk (tur.): sinonim za zlodjelo, zločin, nered, raskid, prekid).
Do tada su Havadže živjeli u Godijevu a jedan dio Hodžića u Paljuhu, u blizini Petnjice. Nakog tog dešavanja su bili prinuđeni da se rasele, tako da su se prvo zaustavili u Bioči gdje su izgradili džamiju u kojoj je bio mekteb i han. Neposredno iza džamije teče rijeka Lim, koji je na tom mjestu najširi, i za koji se vezuje legenda o mezaru jednog momka Pačariza sa prekolimskom pravoslavkom( Štitari), čija ljubav nije odobravana ni sa jedne strane, te su njih dvoje svoju sudbinu okončali u talasima Lima. I danas se na tom mjestu u sredini rječnog korita nalazi ostrvo.
 Ibrahim ef. Pačariz-Biočak (1851-1922) Džamiju su gradili čuveni majstori toga doba makedonski Dibrani, iz mjesta Dibar, a izgradnju je finansirao otac Ibrahima ef. Pačariza Biočaka. (Foto arhiva: Prof. dr. Šerbo Rastoder)  Džamija u Bioči, 2012. god. (Foto: Š. Hadrović)  Bioča 2000. god., prije obnove džamije (Foto: Š. Hadrović)  Današnji izgled džamije u Bioči: U pozadini brdo gdje se nalazila tvrđava Bihor Š.Hadrović: Bioča 2000 god. prije obnove džamije Bioča - mezar (2012. god.) |
 Đakovica 1900.godine i Mala medresa  Peć - Mala čaršija oko 1900.god |
Sulejman je sin ništa manje poznatog IBRAHIMA PAČARIZA BIOČAKA, Imama i pisca Alhamijado kjiževnosti, (poznata Kasida Ibrahima Biočaka-Pačariza).
Ibrahim ef. Pačariz - Biočak je prvi put bio oženjen sestrom Ćamila Sijarića. Nije poznato da li su imali poroda.
Nakon toga se oženio Elmazom Ćorović iz Lozne. Kasnije se za vrijeme službovanja u Brodarevu priženio Zejnom Hodžibulić. Sestra mu je bila udata na Skadru za čuvenog Tahir Pašu (1848-1913), tadašnjeg guvernera, za vladavine posljednjeg sultana Abdul Hamida u Istanbulu.
 Pačarizi sa rođacima Cafa-beogovima sa Skadra kod rodbine poznatih Cukovića na Ostrosu. (1941). (Slijeva stoje: ?,?, Cafa beg,?, Smailov brat, Mehmet, Smail, Mehmet S lijeva sjede: Sul. sin Džoni, Sulejman (sin Zaim u krilu), Habiba, Nafija Cuković, Malića (Sul. supruga. Nafija u krilu), Nona Bećiri, Zemka, Bećir beg, ?, Nona e plake.)  Pačarizi: Sulejman drugi s lijeva  Sulejman sa sinom Hakijom, 1943. Dio operativnog odreda Sulejmanovih jedinca  Sa dženaze Džemailu Koničaninu, koju je predvodio Ismail ef. Filibalić (Koniče, 1944.) Sulejman ef. Pačariz na svadbi; harmonakaš Rešo Klepeš (1944. god.) Zaton Prijepolje, Hisardžik |
| Sulejman je najstariji sin Ibrahima ef. Pačariza-BIOČAKA. Rođen je u Beranama- Hareme. Majka mu je bila Elmaza (Ćorović) iz Lozne. Halima (sestra)> Turska ima kćer Remziju udata za Ekrem Bega OZKUK-a ( bio ministar zdravstva i socijalne skrbi u Kayseriju. Zema > Zemka Hajra> Tima> Brat Sulejmanov- Ešref ef. > Prijepolje Brat-Ramo- živio i umro u Skoplju Bat-Ćazim-živio i umro u Skoplju > sin Edib umro u Sarajevu (mezarje kovači). Sulejman je oženjen prvom ženom Zadom Kadribašić iz Gostuna i sa njom imao petoro djece: Sulejmanovi sinovi Hakija i Ibro ( poginuli pri bombardovanju Prijepolja 1943. godine). Druga ženidba sa Malićom Malagić, imao petoro djece: Zemka – udata Mrzić, živjela u Sokolović Koloniji Ilidža , Sarajevo umrla 2013 .godine. Džemal- Živio u Sarajevu.... Zaim- Živio u Sarajevu Nafija- živi u Sarajevu, radila u Energopetrolu Minka- rođena 1943 godine, živi u Sarajevu. U mjestu Gojeviće iznad Bioče i danas postoje posjedi koji su pripadali Pačarizima. |
 Ustaška propaganda |
1922. godine, u Brodarevu, na mjestu Podjasen, žandarmi- zlikovci Koste Pećanca kao redovna formacija vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca su optužili Ibrahima, Biočaka Pačariza da je jatak Jusufu Mehoniću i ostalim komitama toga kraja. Nakon Džume u tamošnjoj Čauš Malkoč džamiji uhapsili su mulla Ibrahima i još četvoricu drugih prvaka te ih vezane proveli kroz čaršiju i likvidirali na mjestu Podjasen udaljenom nekoliko stotina metara od Brodarevske čaršije. Na posebno svirep način su ubili Ibrahima ef. Pačariza, koji je vidjevši da nema izlaza, uzeo tespih koji mu je bio u ruci i počeo učiti šehadet podigavši ruke ka nebu. To je navelo zločince na ideju koju su i proveli. Tako mu je jedan od četnika probo grabov kolac kroz usta i prikovao ga za zemlju. Punih pet dana je mulla Ibrahim ostao u tom položaju a da mu niko nije smio prići.
Sulejman je tada bio vojni imam u Skoplju. Nakon primljene vijesti o pogibiji oca Ibrahima treći dan je stigao do Bijelog Polja. Kako je putovao autobusom, na izlazu iz klisure, pri ulasku u Brodarevo autobus su zaustavili žandarmi koji su znali da će se Sulejman odnekuda pojaviti. Vidjevši o čemu se radi, i znajući da traže njega, Sulejman je uspio da se baci kroz prozor autobusa, i da se izbjegavši kišu metaka, koju su četnici sasuli za njim, dočepa Lima, i tako im umakne. Sutradan se pojavio u Prijepolju. Istog je dana noću stigao u Brodarevo i sa ljudima od povjerenja ukopao oca na ivici livade, na istom mjestu gdje je i pogubljen. O tome se šturo pisalo, a detalje pogibije Ibrahimove i još četvorice drugih, je opisao jedini preživjeli Jejina...?, koji se otrgao od četnika i uspio da pobjegne kroz obližnji šumarak, te da se sakrije iza stijene koja se i danas nalazi na oko 300 metara udaljenosti poznata kao „stap“, gdje se sklonio preživjeli Jejina.
 Džamija u Brodarevu, 2011. god. (Foto: Š. Hadrović) Brodarevo, Podjasen: Mjesto gdje je ubijen Ibrahim ef. Biočak Pačariz (Detalji o stanju tijela ubijenog Ibrahima, su na ovom mjestu izostavljeni). |
Nakon što je sahranio oca, Sulejman se vratio u Prijepolje, te je tih dana radio na organizovanju ljudi za otpor zločinačkom režimu.
Godine 1943., Njemci bombarduju Prijepolje, pri čemu ginu dva Sulejmanova sina, Hakija i Bido.
| Tada biva ranjen u nogu i ruku i četnički vođa Vuk Kalait. Kako se nije mogao kretati i transportovati nazad za Beograd, to su vlasti iz Beograda odlučile poslati avionom noću ljekare, koji će ga operisati u Prijepolju. U nevjerovatnoj korespondenciji sa Njemcima procijenili su i dogovorili da se operacija izvede upravo u kući Sulejmana Pačariza, u Hisardžiku. Kuću su opsadirali i tražili od porodice da se predaju uz obećanje da nikom neće ništa faliti. Kako su u kući bile prisutne samo žene tražili su od njih da spreme dosta vrele vode i čistih čaršafa. Operacija je izvedena noću pri slabom osvijetljenju i u najvećoj tajnosti. Kako je tada pri bobardovanju bila ranjena i Sulejmanova dvogodišnja kćerka Nafa, kojoj su geleri povrijedili glavu, te nije mogla govoriti niti se mogla kretati, ljekari su predložili da je pregledaju što je i učinjeno. Nakon toga su je operisali. Kao znak zahvalnosti njena majka Malića je spremila za svakog po jedan boščaluk i po jedan šorvan i ponudila ljekarima, koji su se zahvalili. Jedan od njih je rekao: Hvala vam, ja sam doktor kralja Aleksandra, neka ovo ostane kao poklon djevojčicama kada se budu udavale. Nafa danas živi u Sarajevu. Kasnije su sve to oduzeli partizani!!! Kroz dva dana su Vuka Kalaita odveli nekud. Saznalo se nakon izvjesnog vremena da se krio u zemunici negdje na Zlataru i da ga je (1949) nehotice izdala sestra, koja je bila učiteljica, i koja mu je s vremena na vrijeme nosila hranu, koju je kupovala u prodavnici. (pratili su je). (Podatke daje kćer Zemka Mrzić 01.sept. 2012.god.). Godine 1943. su Englezi u Štavlju trebali noću da dostave četnicima sanduke sa zlatom. Dogovoreno je da se kao signal na mjestu gdje je trebalo izbaciti sanduke zapali vatra. Međutim u Ćatovića mahali u Prijepolju se slučajno zapalilo sijeno, tako da su Englezi iz aviona izbacili vreće sa zlatnicima. Tada se narod preko noći „obogatio“, a Sulejman ef. Pačariz je za italijanske pare otkupio dosta tog novca, koji mu je kasnije služio za snabdijevanje i opremanje vojske. Konačno je kasnije (1945.) dijelom tog zlata platio (potplativši mašinovođu) transport svojih vojnika vozom iz Zagreba do Soluna i dalje do Turske. Slobodan Penezić Krcun, narodni heroj, je bio tih godina zarobljen od strane četnika i trebao je biti likvidiran. Međutim na izričit zahtjev Sulejmana ef. Pačariza do strijeljanja nije došlo. Kasnije će nakon oslobođenja general Boško Škrbović, pomoći djeci Sulejmana Pačariza (da se upišu u škole, završe i zaposle). Pored ostalih je Sulejmanova kćer, Zemka angažovana u državnoj službi. Upućena je u Rusiju na edukaciju. Kroz proces obuke je obišla Odesu, Alma Atu, Taškent. U Novosibirsku je provela 3 godine. Nakon povratka u Jugoslaviju radila je kao vezista, stručnjak za radio veze i šifrovane poruke. Kako je bila izuzetno uspješna u svom poslu, prilikom jedne smotre u Kasarni Pančevo (Komandant je bio Eso Čekić), kada je kasarnu posjetio Maršal Tito, vršeći smotru prišao je Zemki i rekao joj: - Drugarice, ljepa ti fruzura (pletenice) samo ti se petokraka ne vidi baš dobro“, što ja ova zbunjeno odmah popravila, i obratila mu se: - Druže Tito, ja nemam oca, pa bih htjela da te zagrlim i poljubim kao oca, što je i učinila. Bilo je to u prisustvu Koče Popovića, Aleksandra, Rankovića i Peka Dapčevića). |
U aprilu mjesecu 1945. godine se Sulejman Pačariz našao sa svom svojom vojskom (oko 1000 vojnika) u Zagrebu. Dr Sulejman Mašović iz Zagreba, je krio efendiju Pačariza kod sebe. Savjetovao mu je da sa vojskom nastavi prema zapadu, ka Bleiburgu i Austriji jer će ih tamo dočekati Savezničke trupe i da se njima predaju. Međutim, Sulejmanu je dojavljeno da se sprema zavjera u Bleiburgu, te se sa pola puta sa svojim vojnicima vratio nazad u Zagreb i uspjevši da obezbijedi (potplati) čitavu jednu kompoziciju, vozom prebacio vojsku, (njih oko 500 ) prvo do Augsburga u Njemačkoj, potom do Soluna, a odatle dalje do Istanbula. Sulejmanova kćerka Zemka je tokom posjete Turskoj u Istanbulu 1964. godine srela mnoge od pripadnika Sulejmanove vojske, od kojih, zaslugom Sulejmana ef. Pačariza niko nije stradao, kao što su stradali oni koji su nastavili put ka Bleiburgu tj. Klagenfurtu. (Austrija).
Sulejman je ostao u Zagrebu, vjerujući da će se uspjeti ponovo organizovati otpor protiv komunista. Ponovo ga je štitio i sklanjao od UDBE Dr Sulejman Mašović, koji je preko izvjesnog Muja Redžića Pačarizu obezbijedio dvojni identitet i dokumenta na ime Selim Ibrahimović. Na taj način je postavljen za imama u Kozarcu, u blizini Prijedora u BiH, gdje je i ubijen 06.01.1946. godine od strane pripadnika UDBA-e, o čemu se uglavnom zna.
 Prijedor, Kozaruša, džamija i Ulica u Sarajevu |
(Avdija ef. Šećeravdić, iz Sarajeva, na adresi Alifakovac br. 1, je bio baza Sulejmanu Pačarizu za sve što mu je bilo potrebno tokom ratnih i poratnih godina Drugog svjetskog rata...)
_sa_suprugom.jpg) Zemka Pačariz - Mrzić (1934-2013) sa suprugom  Ostros: Zemka kod familije Cuković, 1975. Zemka, tokom 1992-1995. i sa gen. Dudakovićem i Dž. Najetovićem U Zirihu, 1993.god. u ambasadi BiH sa gen. S. Šiberom |
 Kopije vjerskih knjiga Sulejmana ef. Pačariza |
Cilj studije:
1. Da približi novim generacijama pojedinosti iz prošlosti i života istaknutih Bošnjaka koji su branili svoj narod, prostor na kojem su ževjeli, dostojanstvo i ugled.
2. Da rasvijetli bitne karakterne odlike tih pojedinaca, koji nisu samo „imena iz arhiva“, već sasvim normalne osobe, sa svim životnim problemima, dilemama, izazovima koje su rješavali na njima svojstven i jedino moguć način.
3. Da u slučaju porodice Pačariz pokaže da to nisu tek slučajni „branioci svog vatana“ već pojedinci iz porodica sa viševjekovnom i veoma značajnom državničkom tradicijom.
4. Da ukaže i podsjeti na kontinuitet „Zla“ koje i dan danas ne prestaje da prijeti.
5. Da „skorojevićki“ mentalitet, otrijezni od svekolikih zabluda.
6. Da postavi otvoreno pitanje: Šta bismo učinili ili šta bi trebalo učiniti ukoliko bi se opasnost „Zla“ ponovo pojavila?
7. Da otvori temu i postavi pitanje: Da li su sjećanja na zločine, bolje sačuvale naše majke, sestre, žene nego što su to činili naši djedovi, očevi, braća. (Razlozi)?
8. Da definitivno skine „stigmu“ sa bošnjačkih prvaka i Bošnjaka uopšte, da su oni jedino i samo zločinci, državni neprijatelji, izdajice, kvislinzi i slično, jer da se nisu „snalazili“ kako su znali i umjeli prvo bi oni a posljedično i svi Bošnjaci bili „Zbrisani“ sa prostora na kojima oduvijek žive.
Literatura:
1. Alija Bejtić, Kasida Ibrahima Biočaka, Spomenik Ajhamijado literature Sandžačkim Muslimana, Sarajevo
2. Šerbo Rastoder: Bijela knjiga Sandžaka, Almanah, 2021 -2023. PG
3. Pobjeda, PG, 27.januar 2002.god. Pohvale državnog vrha, IVZ u CG 1947-1953. 6.
4. Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori, ALMANAH, PG, 2022.god.
5. Fahrija Hodžić, Porodične Loze i Biografija Hodžića, London, 1998.god.
6. Rašid Sinančević, Brodarevo, 2011.god. – Kazivanje-
7. Zemka Mrzić, 2002-2011, Kazivanja.
8. Dr. sc. Željko Karaula, Bjelovar, Hrvatska, 2023.god.
9. Glasnik Vrhovnig Starješinstva Islamske vjerske zajednuce Kraljevine Jugoslavije, Sarajevo, br.11, 1938.god.
10. Jahić Adnan, Neka zapažanja među Bošnjacima za vrijeme monarhističke Jugoslavije, Zagreb,2012,.god.
11. Živković Milutin, Stara Raška pod italijanskm okupacijom, 1941-1943.god. Institut za savremenu istoriju BG, 2020.
WEB: poveznice
Wikipedia: https://sh.wikipedia.org>wiki>S...Sulejman Pačariz
Scribd: https://www.scribd.com.>doc.>sul... SULEJMAN HODŽA PAČARIZ/PDF
FACEBOOK, Https.m. facebook.com.>photo. Balkan Heritage, Sulejman ef. Pačariz (1900-1945) branitelj Prijepolja.
Reddit: https.//www.reddit.com>kewvik: Muslim militia (Bosniak defense army) lead by Selejman ef. Pačariz.
Fussnote:
1] Raif Hajdarpašić, Bihor i Bošnjaci Bihora, Sarajevo 2002.GOD
2] Šerbo Rastoder, Bijela knjiga Sandžaka, Almanah, Pg, 2021.
1] Šerbo Rastoder, Bijela knjiga sandžaka, Almanah, Podgorica, 2023.g.