Danas je posebno emotivno bilo na platou iznad Blagaja, a gdje se 11.11.1994. godine izvodila Operacija “Jesen ’94.” Posebno emotivno za sve one koji su bili prisutni, a u svojim porodicama imaju šehide ili su i sami bili branioci naše dobre zemlje Bosne i Hercegovine.

Trideset godina poslije bez svojih najdražih žive porodice, očevi, majke, braća, sestre, sinovi, kćeri, unuci, najbliži članovi porodica… Trideset godina poslije sve je teži uzdah, bol, tegoba, otisnuta suza.

Nanizalo se programa i programa, manifestacija i manifestacija na kojima sam bio moderator, ali je uvijek bolno i najteže stati pred porodice šehida, pred njihove očeve i majke i kazati bilo koju riječ. Uvijek je pitanje jeste li izgovorili pravu riječ, riječ kazanu za čovjeka, riječ koja će leći na njegovo srce, a ne, ne daj Bože, uznemiriti ga ili riječ zbog koje će vam nešto zamjeriti…
Stojeći pred mikrofnom, na početku i pri kraju programa, uočio sam dvije slike.

Slika sa početka programa: U prvom redu sjedi Majka. Pod starom bosanskom šamijom. U krilu čvrsto drži cvijeće i pomno prati svaku riječ, svaki naš pokret na prostoru gdje se odvija program. Gledam i mislim se: Govorim li išta pravo, Majko?!

Slika sa kraja programa: Dok sam najavljivao delegacije da polože cvijeće na spomen-obilježje, između mnogobrojnog naroda na kapiju je stupila Majka. Ona Majka pod šamijom. Nosila je cvijeće u rukama. Krenula je da to cvijeće, u znak sjećanja na plemenite šehide, postavi na spomen-obilježje. Uz Fatihu koju je učila, bio je to njen gest i doprinos sjećanju na plemenite šehide. Bila je, u tom trenutku, Majka - Svijet! Bila je delegacija nad delegacijama. Najponosnija i najiskrenija delegacija koja je na trenutak zaustavila vrijeme i sve nas navela da se zapitamo znamo li ko su naši šehidi, ko su njihove majke i očevi i koliko je snage potrebno da dokoračate do spomen-obilježja na kojem je ispisano i ime vašeg sina?! Koliko je sabura utkano u to srce Majke koja već trideset godina nosi svoju bol i tugu, pod bosanskom šamijom i po hercegovačkom tlu?! Koliko smo svjesni da, kada izgubimo i njih, možemo izgubiti i naše sjećanje, jer ćemo se rasparčati po nekim ličnim i drugim interesima i neće nam biti važna kultura sjećanja?!

Ako sjećanje ostavimo, hoće li nam halaliti naši šehidi i hoće li nam halaliti njihove majke i očevi koji su se uzdali da će bar u određenom danu u toku godine neko spomenuti i prizvati sjećanje na njihov evlad koji je branio ovu zemlju?!

A ovu zemlju je životom branio i sin Majke šehida, Suad Šahović, koji je nestao u akciji. On je, uz sve naše šehide, vječni čuvar Bosne! On je ponos Majke pod šamijom!

Neka je rahmet plemenitim dušama naših šehida i najljepša džennetska nagrada od Gospodara svjetova!