MOJ OMAŽ
HAFIZU HADŽI ISMETU EFENDIJI SPAHIĆU
NAIBU – REISU U BOŠNJAKA


Jutros u subotu džumada-l-awwala 07., 1446 hidžretske/novembra 09, 2024. miladske u 84. godini života preselio je iz Nasuta u Melekut Hafiz Hadži Ismet efendija Spahić, naibu-reis u Bošnjaka.

(Molim medije i sve druge da ne govore i ne pišu „bivši zamjenik reisu-l-uleme“. Njega će i meleki u Melekutu zvati časnim imenom naibu-reis, jer to mu priliči uvijek i na svakom mjestu ovdje u Nasutu i tamo u Melekutu).

Vijest mi je saopćio njegov dobri i lijepi sin Muhsin. Znao sam da je moj naibu-reis bio oslabio fizički, ali duhovno i mentalni bio je jak. Nisam želio, ali tu vijest sam očekivao. Sinoć sam sanjao lik insana okrenut licem prema meni, nasmijan, mašući rukom je odlazio bezglasno. Znam sada bio je to Hafizov lik i bezglasni, čisti i smireni duh, koji se vratio svom Gospodaru zadovoljan s njim i on zadovoljan s Njim.

Muhsinov glas u suzama objasnio mi je moj sinoćnji san. Ne znam objasniti, ali znam da sam u trenutku osjetio da mi je otkinuto ono moje „Ti“ što sam ga imao u njegovom i ono njegovo „Ti“ što sam ga ja imao u mojoj duši. Na um su mi pale riječi hazreti Abu Bakra, koji je rekao za hazreti Omera: „On je on, ali on je i Ja“ („Huwa, illā annahū ana“).

Da, to hoću da vam kažem – naše dvije duše su bile i ostale spojene u jedan unutarnji duh i u jedan vanjski stožer, kojeg Bošnjaci – muslimani iz milja ili iz straha zovu Reizululema. Uvjetovale su taj spoj okolnosti rata i mira u Bosnu, ali mnogo više je bilo do onoga što su naše duše imale i nosile u sebi – imale su podudarni karakter, koji je kod mog naibu-reis bio mnogo izrazitiji od moga, a ogledao se na uzoru velikih duhovnih ličnosti u povijesti, ličnosti od kojih su neke bilo pojedinačno ummet.

To je karakteristika onih nacija, čiji pojedinci mogu biti ummet, ali njihova nacija „ne umije“ biti nacija u punom smislu te riječi. Jedna od takvih nacija pod ovim nebom je nacija Bošnjaka; a jedan pojedinac u Bošnjaka, koji je bio i ostao ummet – poput Ibrahima Alajhisselama – bio je i ostao naibu-reis Hafiz Hadži Ismet ef. Spahić.

Hafiz Ismet Spahić nije bio izravni Allahov vjerovjesnik, već je bio čovjek sa poli-karakterom – višeznačnim duhovnim osobinama hiero-povijesnih osoba, Allahovih miljenika. Imao je Ademovu poniznost u traženju oprosta od grijeha; imao je Nuhovu nadarenost i odvažnost da gradi lađu spasa za svoj narod makar su mu se smijali maloumnici u vrijeme popularnog ateizma; imao je Ibrahimovu radoznalost da mu Svevišnji Stvoritelj pokaže kako mrtve oživljava ne zato što nije vjerovao u Njegovu moć, već zato što je želio da poveća snagu svoga imana; imao je moj naibu-reis Hafiz Hadži Ismet ef. Spahić mudrost Hidra u što su se mogli uvjeriti svi oni koji su kretali s njim na daleki i trnoviti put do cilja, jer su spoznali da je Hafiz Ismet poput Hidra tražio od suputnika da ga ništa ne pitaju dok ne stignu do željenog cilja, gdje će im sve objasnite; imao je Hafiz Ismet prepoznatljivi karakter Musaove hrabrosti, jer su u njegovim očima faraoni njegova vrjemena bili manji od makova zrna kada im je rušio mit o njihovom najvišem lažnom bogu; imao je Hafiz Ismet onu Isaovu ljubav, koja je brisala svaku mržnju i odbacivala svaku osvetu osim onima, koji su genocidom vršili osvetu prema njegovom nevinom narodu; imao je junak junaka bosanskih Hafiz Ismet Spahić Ejubov sabur i hazreti Husejnovu srce da izdrži bol i da preživi bosansku Kerbelu, gdje su mu krvnici ubili dragu suprugu, voljene kćeri i neprežaljenu unuku; Imao je naibu-reis Hafiz Hadži Hafiz Ismet ef. Spahić Muhamedovu Alejhisselam karizmu, koja nije nikoga ostavljala ravnodušnim dok je sa minbera Gazi Husrevbegove džamije dizao svoj gromoglasni glas protiv zuluma domaćeg i stranog; dok se borio za slobodu vjere, morala i ljudske savjesti u svako vrijeme nevjere, nemorala i lažne savjesti; dok je upozoravao na pogubnost popularnog ateizma, kao i na popularnost lažnog teizma bez iskrene vjere i dosljednog morala.

Zato, dragi moji Bošnjaci ma gdje bili, kad vas budu pitali koja je to osoba, koja vam je uzor i dika u vjeri i moralu, kažite im slobodno i ponosno – to je naš naibu-reis Hafiz Hadži Ismet ef Spahić, iz Puhovca kod Zenice, svjetlo duše naše Bosne ponosne, dika naše nacije prkosne i stožer naše slobodne, nezavisne i suverene države bosanske.

A ako vas budu pitali, a ko je taj Hafiz hadži Hafiz Ismet ef. Spahić, kažite im glasno i jasno – to je bosanski insan. On je bosanski duhovni vitez, koji je u svojoj duši nosio Ademovu skrušenost, Nuhovo odvažnost, Ibrahimovu radoznalost, Hidrovu mudrost, Musaovu hrabrost, Isaovu ljubav, Ejubovu strpljivost, hazreti Husejnovu izdržljivost, Muhammedovu Alajhisselamovu vizionarsku providnost i svjetsku civilizacijsku prodornost, i k tome još baštinio je duhovni miraz Gazi Husrevbega veličanstvenog, Hasan Kafijinu učenost, Husejn Đozinu dosjetljivost, Alije Izetbegovića državotvornost te krv šehidsku onih što na Kovačima svjedoče cijelome svijetu da je Bosna bila i bit će zauvijek onih koji su dali i koji su spremni uvijek dati svoju krv za njenu slobodu i suverenost do Sudnjega dana.

Hafize moj, nedostajat ćeš mi, ali sretan sam što je moj život bio dio tvoga „Ti“ i što si mi dopustio da i tvoj život bude dio moga „Ti“, jer ne znam da li će se ikad više ponoviti u našoj Bosni da se u dva tijela spoje u jednu dušu, koja je jednako disala za vjeru - islam i jedno srce, koje je jednako voljelo jednu zemlju – Bosnu, ali znam da dok ispraćamo tvoju dušu iz Nasuta u Melekut pred Tvoga Gospodara, duše Bošnjaka ma gdje bile i dalje će osjećati to duhovno jedinstvo, kojem si ih ti učio.

Neka su ti oprošteni svi grijesi od Milostivog Allaha, kojem se ti vraćaš s imanom i islamom! Amin!

A našem dragom Muhsin, sinu tvome i našoj dragoj Amini kćerci tvojoj, tvom zetu, snahi i unučadima Davudu, Harunu i Ishaku neka Milostivi Allah podari sabur i silwan – utjehu što su imali takvog oca, djeda, punca i svekra. Amin!