Znameniti bh pisac Nenad Veličković izdao je antinacionalističku knjigu pod nazivom Karakazandžiluk (Dram Radosti (Travnik)). Knjiga nosi podnaslov Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici djela bosanskohercegovačkih pisaca.
Za sve demokratski orijentirane čitaoce ova informacija pobuđuje interesovanje – da li je Nenad uspio naslikati pravu sliku bosansko-hercegovačkog literarnog karakazana. Sa žaljenjem odmah konstatujemo – nije!
Ozbiljan nedostatak knjige je nepostojanje razlike između literature koja je sastavni dio školske lektire i one koja to nije. Ona koja to nije manje je važna; ona ima manji uticaj na formiranje javnog mnjenja i društvenih odnosa među narodima. Veličković osim toga ni jednom jedinom riječju ne pominje Gorski vijenac – ne znamo zašto –, a morao bi. Notorna činjenica je da su nacionalistički nastrojeni pisci svoj govor mržnje prema islamu samo nadovezali na Gorski vijenac, prije svih upravo Ivo Andrić. A Ivo kao školovan čovjek i pragmatik nije svoju mržnju istresao brutalno kao Njegoš, već se koristio latentnim vještinama književnih postupaka. Svega tri rečenice iz cijelog njegovog književnog opusa, koje otkrivaju njegovu intenciju glede Bosne i Hercegovine, jesu one iz romana Na Drini ćuprija: „Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.“
Na prvi pogled se čini da je Andrić stvarno prorok – Bosni se zaista iz Srbije sprema pokolj, i to ne jedan. Ali, mi znamo da on ovdje opisuje muhadžire koji su iz Srbije protjerani krajem XIX stoljeća, dok je distopiju Na Drini ćuprija pisao u okupiranom Beogradu, mirno i u harmoničnom suživotu sa nacistima okupatorima. Tako je on svakodnevno imao informacije o pokoljima muslimana u Sandžaku, Limskoj dolini, i istočnoj Bosni, koje je u knjizi predstavio kao predskazanje.

Isto tako na prvi pogled se čini da Andrić iskazuje određenu empatiju prema protjeranim muslimanima, muhadžirima, a ta lažna empatija biva brzo raskrinkana njegovim zluradim „ali kuda ćete vi bježati zajedno s nama, kad i na ovo red dođe?“

Šta mislite, kome će na jezik Andrić položiti ove zloslutne riječi? Nije teško odgonetnuti – nekom ko je autentičan svjedok pogroma muslimana, nekom ko se identificira sa slušaocima i obratno – tuđinu takvu ludost ne bi vjerovali –, nekom ko će tim riječima narodu utjerati strah u kosti. To je ovdje Andrićeva intencija; ovdje on nastupa kao mrzitelj Bosne i time kao nečastan autor.

Častan autor bi opisao etnička čišćenja bilo koga, bilo gdje, i književnim postupkom posredno osudio takav zločin protiv čovječnosti. A, Andrić nije častan autor. On likuje nad tim zlom, jer je pogodilo – koga? Njegove drugovjerce, recimo.

Pravi značaj Andrićeve filozofije do Bosne prikazuju srpski nacionalistički autori koje Veličković u knjizi kritikuje.

Kako za „Slobodnu Bosnu“ piše Haris Imamović, “Veličković razotkriva strašne poruke velikosrpske književnosti i u njoj prepoznaje jednog od glavnih generatora zla koje se dogodilo devedesetih”, pokazujući “da je velikosrpska književnost dehumanizirala Bošnjake i da je spremala pokolj Bošnjaka od strane velikosrpske ideologije." Veličković navodi Vojislava Lubardu (Voznesenije, 1989), Vladimira Kecmanovića (Top je bio vreo, 2018), kao tipične predstavnike književnika srpskih nacionalista.

Veličković također navodi primjer tobožnje pogrešne percepcije Andrićeve misli u govoru Vojislava Maksimovića, visokog ratnog dužnosnika Republike Srpske, iz 1993.:
„Sjećamo se Ive Andrića u ovom trenutku, sjećamo se njegovih vrlo lucidnih opservacija o strašnim porivima otpadnika naše vjere i naše nacije. Pamtimo rafinirane analize njihove poremećene i perverzne psihe i njihove neumoljive mržnje prema srpskom pravoslavnom narodu. Niko nije bolje od Andrića upozorio na lukavost, obmanu i izopačenost ove hibridne 'muslimanske' grupe, koja je za vjeru i u ime Allahovog Poslanika počinila nemjerljive zločine nad srpskim narodom.“
Veličković je jednostavno u zabludi: Maksimović tumači Andrića sasvim korektno, i to je opšte tumačenje tog pisca. Tu se ne radi ni o kakvoj nacionalističkoj percepciji Ive Andrića – već o istinskoj. To je pak Andrić. Nastranu to što se on štedro i lukavo ruga književnoj etici, čineći uslugu srpskim nacionalistima.

Najveći nedostatak Veličkovićevog Karakazandžiluka je njegovo patetično tumačenje opisa nabijanja na kolac diverzanta Radisava. Navodimo njegove navode u priredbi M. Iličića:

„…Pritom Veličković navodi da nije sva srpska književnost velikosrpska. Konkretno, Ivo Andrić u svojim knjigama nije širio mržnju prema Bosancima, već su mu to pripisivali srpski, pa i bosanski nacionalistički tumači.

U romanu “Na Drini ćuprija” čuvena slika nabijenog težaka Radisava, prema Veličkoviću, nije prikaz srpskog stradanja pod Turcima. Za Veličkovića Andrićev roman nije “svjedočanstvo o stradanju srpskog naroda”, kako je tvrdio Nikola Koljević. Veličković, također, odbacuje kao nacionalističku interpretaciju Vuka Milatovića da Radisav "predstavlja narod – srpski narod i da je to slika mučenja i uništenja tog naroda".

Radisavova sudbina ne može se izjednačiti sa sudbinom cijelog srpskog naroda. „Ako se pisac bavi traumom“, piše Veličković, „onda to može biti samo trauma pojedinca, izazvana nasiljem grupe (ili članova grupe) čije su vrijednosti etički niske.” Činjenica da je korumpirani osmanski upravitelj (Abidaga) naredio takvo brutalno kažnjavanje ne može biti odraz same osmanske vlade, budući da je nakon njegove smjene postavljen upravitelj koji ne radi tako nešto.

Kako ističe Veličković, „namjera osmanske uprave nije bila uništenje“ srpskog naroda, većina Srba ne dijeli sudbinu seljaka Radisava, a u knjizi Dušana Popovića „O hajducima“, od koje Andrić polazi sa scene nabijanja na kolac, o ovoj upravi govorimo uravnoteženo, zaključuje Veličković.“

Veličkovićevi navodi su kako rekosmo totalno patetični i netačni – Andrić nije (!) širio mržnju prema Bosancima … nabijanje na kolac seljaka nije prikaz srpskog stradanja … Radisav ne predstavlja srpski narod … naredbu nabijanja nije donijela osmanska vlada nego korumpirani upravitelj Abidaga … nakon njegove smjene pošteni upravitelj ne bi uradio takvo nešto …

Veličković zaboravlja da Andrić nimalo naivno nije iskonstruisao slučaj Radisava, već perfektno uravnoteženo: država gradi most izuzetne važnosti, diverzant uspješno krišom opstruira gradnju, biva uhvaćen i priveden pred prijeki sud, osuđuje se na najvišu zakonsku kaznu koja se i izvršava.
Andrić bi mogao umjesto Radisava postaviti bilo kojeg turskog bundžiju – ista kazna bi ga sustigla. Zašto onda Andrić insistira na seljaku Radisavu?

Pretpostavimo da se slučaj događa u savremenom svijetu – pri gradnji Pelješkog mosta pojavila se grozna diverzija koja je Kineze o jadu crnom zabavila. Šta oni preko dana zašaluju i zaliju betonom, ludak ponoći rašaluje i beton prolije u more. I tako danima … Nakon upornog lova policija jedne kišne noći zločinca hvata … Sva Evropa nestrpljivo čeka da sazna koja budala je to činila … I nagađa se – ko? Pa Srbin, naravno, misli većina. Pa onda neka bude. I – suđenje. Kazna? Najviša, dabome.
Sada treba pronaći književnika Srbina koji će od svog sunarodnjaka-diverzanta napraviti žrtvu hrvatske mržnje prema Srbima. Ali da to bude ubjedljivo, bar približno kao u Andrića.

Profesor Nenad Veličković jeste pokušao napisati antinacionalističku knjigu, ali ostalo je samo na pokušaju, nažalost.