Bertolt Brecht je, kako navodi Norman G. Finkelstein u knjizi Industrija holokausta, jednom upitao: 'Što je pljačka banke u usporedbi s posjedovanjem neke?'. To navođenje ilustrira odnos Finkelsteina prema bankama i bankarstvu općenito. Nema razloga dakle braniti banke. Finkelstein se time i ne bavi. No tragajući za istinom i pravedno interpretiranom poviješću židovskog naroda, Finkelstein ulazi u propitivanje razloga i načina ucjenjivanja koja su predstavnici židovskog naroda provodili nad švicarskim i njemačkim bankama.
Te su ucjene, smatra Finkelstein rezultat industrije holokausta, dakle poslovanja s uspomenom na žrtve nacističkog pokušaja istrebljenja židovskog naroda, kako u Njemačkoj tako i na područjima osvojenim od strane nacionalsocijalističkog režima. No, da bismo do analize tog dijela došli potrebno je predstaviti Finkelsteinovo razumijevanje holokausta. Uz predstavljanje promisliti i o važnosti holokausta za razumijevanju fenomena isključivosti 'odabranog naroda'. U traganjima za korijenima nesporazuma ovaj se fenomen nameće kao ishodište i poveznica između vjerskih knjiga, vjerskog osjećaja, razloga neprihvaćanja od nežidova, te stavova suvremenih cionističkih vođa.

Holokaust i holokaust
Finkelstein svoju studiju započinje razlikovanjem holokausta kao povijesnog događaja i ideološke predodžbe nacističkoga holokausta. Genocid nad Židovima, katastrofa, Šoa, Holokaust, kakogod nazvali tu tragediju židovskog naroda, neupitna je povijesna činjenica. No Finkelstein smatra da je holokaust postao ideološko oružje: „Njegovom uporabom jedna od najvećih vojnih sila, sa zastrašujućom bilancom kršenja ljudskih prava, pretvorila se u državu 'žrtvu', a najuspješnija etnička skupina u SAD-u na sličan je način postigla položaj žrtve'^[1] Na djelu je uobičajen psihološki obrazac ponašanja pojedinca koji je bio izložen psihičkom i/ili fizičkom maltretiranju. Na djelu je također nužna posljedica komemorativne demokracije, onog oblika sjećanja koje prerasta u preuzimanje uloge svog tlačitelja. Objekt iskaljivanja bijesa u pravilu nije bivši tlačitelj nego netko slabiji koji se na svoju nesreću nađe u blizini. Židovi su, nažalost, vođeni pogrešnim ljudima, bježali u ulogu žrtve umjesto da bježe iz te uloge. To je još više pripomoglo oblikovanju kruga isključivosti, koji danas odlučuje o sudbini židovskog naroda.
Finkelstein govori o problemima koji prate industrijaliziranje jednog zločina: o 'lažnom predstavljanju žrtvom', o nedopuštanju kritike, moralnoj upitnosti pa čak i pokvarenosti, te problematičnosti pristupa ključnog pronositelja 'dogme holokausta' - Eliea Wiesela. Piše bez dlake na jeziku, osuđuje, ali u namjeri da skine teret prevare s leđa židovskog naroda. U najmanju ruku kao dijete roditelja koji su bili u logoru mogao je odvagnuti svaku inicijativu nositelja industrije holokausta i reagirati na nju.
Finkelstein uvodno navodi Johna Stuarta Milla koji je „shvatio da istine koje se stalno ne ispituju 'prestaju imati učinak istine jer se preuveličavaju do laži''^[] . Finkelstein je ustao protiv „korištenja genocida za opravdanje zločinačke politike izraelske države i američke potpore toj politici“^[3] Riječ je o kritički orijentiranom misliocu koji razobličava stereotipe stvorene od strane grupa ljudi i institucija koji su šansu za vlastito bogaćenje ali i za dobivanje kapitala za svoje institucije vidjeli u proizvođenju i naplaćivanju krivnje od država i banaka koje su se na bilo koji način ogriješile o Židove u holokaustu.
Finkelstein s pravom smatra da bi se od holokausta najviše naučilo kad bi se inzistiralo na moralnoj dimenziji katastrofe. Nažalost, kampanja industrije holokausta naglašava materijalnu dimenziju. To pak omogućuje svojevrsno postavljanje ekskluzivnosti za 'našu patnju': "...kampanja industrije holokausta da se izvuče novac od Europe u ime 'žrtava holokausta koje žive u oskudici - bilježi Finkelstein - obeščastila je njihovo mučeništvo spustivši ga na razinu kasina u Monte Karlu. “^[4] Za izvlačenje novca od Europe bila je potrebna ekskluzivnost židovske patnje. Nesumnjivoj patnji jednog naroda pridodana je uobičajena isključivost predstavnika odabranog naroda. I sve je krenulo u smjeru financijskih potraživanja za žrtve, zahtijevanje novca od kojeg najveći dio neće nikada stići do žrtava holokausta..
Ono što se radi, smatra ovaj autor, „ne predstavlja odavanje počasti židovskim patnjama, već židovskom pretjerivanju.“^[5] Već tu se vide potencijalni, a kasnije i realizirani, promašeni oblici rabljenja židovske patnje. Ekskluzivnost 'naše patnje' ponovno naglašava isključivost pozicije 'odabranog naroda'. Umjesto moralne dimenzije naglašavat će se politička. Umjesto moralne satisfakcije tražila se financijska. Umjesto odavanja počasti žrtvama, žrtve su iskorištene kao sredstvo pritiska na banke i politike. Danas smo svjedoci da je holokaust postati trajno opravdanje za zločine koji se čine i koji će se činiti. U ime holokausta, ubijanjem se želi 'preventivno zaštititi. Holokaust je postao brend u ime čije se kvalitete susjedima može prodavati bofl roba. Bila bi to politička paranoja da nije riječ o svjesnoj propagandnoj igri proizvodnje krivnje i stvaranja novoga istočnoga grijeha. Ništa nije slučajno i nije slučajno preuveličano.
O karakteru inicijative židovskih zajednica prema europskim bankama govori i vrijeme u kojemu je inicijativa započela, odnosno politički kontekst. Finkelstein smatra važnom činjenicu da godinama nakon Drugog svjetskog rata židovska zajednica nije isticala temu holokausta. O njoj se malo i pisalo. Čekala se Njemačka. Ključ je bio u želji američke administracije da se Zapadna Njemačka, uvuče u hladni rat protiv Sovjetskog Saveza, a to je pripremano od 1949. godine: "...vodeće američke židovske organizacije brzo su se pridružile službenoj američkoj potpori ponovno naoružane i jedva denacificirane Njemačke".^[6] U takvoj atmosferi teško da bi se holokaust mogao unovčiti.

Holokaust postaje identitetska odrednica Židova
Američki Židovi sve do 1967. godine nisu bili tema u Americi. Čak je i napad na Egipat i Nasera, 1956. godine izveden uz pomoć Engleske i Francuske, a ne Amerike. Prije lipnja 1967. godine, piše Finkelstein, "samo je jedan od dvadeset američkih Židova imao želju posjetiti Izrael... "^[7] , a samo su dva poznata intelektualca uspostavila vezu s Izraelom - Hannah Arendt i Noam Chomsky. Ironijom sudbine i Arendt i Chomski intelektualci su koji su i te kako kritički znali govoriti i pisati o Izraelu.
Jačanje Egipta i Sirije, smatra Finkelstein, povezalo je interese Izraela i Amerike. Izrael je postao strateškim partnerom Amerike, Američki Židovi postali su glasniji i vidljiviji u Americi (Izrael je, Finkelstein citira Podhoretza, postao 'religija američkih Židova'. Izrael je tako preuzeo ulogu američke Sparte, a židovske vođe su postali glasnogovornici (kasnije će se pokazati i kormilari) imperijalnih ambicija Amerike. Veliku ulogu u tome odigrao je protestantski pokret u Americi i Europi (o čemu drugom prilikom).
Poslije lipanjskog rata 1967. krenula je svjetska kampanja poistovjećivanja izraelske situacije sa holokaustom. Sličnosti su bile izvanjskog karaktera: Opet je malo Židova bilo u okruženju velikog broja neprijatelja. Pronađene su slabe i uglavnom lažne poveznice između nacista i Arapa. Izraelci su snažno zaigrali na ulogu žrtve. Tu ulogu će igrati i u igri s europskim bankama.
Suđenje Eichmanu, 1961. Godine, bilo je također jedna od prekretnica. Bio je ti čin za koji je Erich Fromm izjavio: "Eichmannova otmica djelo je bezakonja upravo istoga onoga tipa koji su nacisti sami...prakticirali"^[8]. Naime povrijeđen je suverenitet jedne samostalne i neovisne države. Eichmann je uhapšen u Argentini i prokrijumčaren od strane Mosada u Izrael. Bila je to najava budućih, pa i aktualnih zadiranja u suverenitet zemalja koje pruže utočište borcima otpora protiv izraelskog apartheida. Lista je impresivna. Osim Argentine na različite načine Mossad je djelovao u Libanonu, Francuskoj, Iranu, Siriji, Njemačkoj, Ujedinjenim Arapskim emiratima, Sudanu, Grčkoj, na Cipru, u Jordanu, a za vjerovati je i u mnogim zemljama za koje se ne zna.
Pravo na opstanak, potencirano žrtvama holokausta, stvorilo je isključivost politike koja je sebi davala prava koja nije imala nijedna suvremena država. Američke intervencije bit će i slične i snažnije, no dok su Amerikanci opravdavali svoje intervencije uvođenjem demokracije ili geostrateškim interesima – u temeljima Mossadovih intervencija bilo je uništavanje neprijatelja doseljeničkog entiteta – Izraela. "Ideološki prekrojen. - piše Finkelstein - holokaust se pokazao savršenim oružjem za onemogućavanje kritike Izraela."^[9]
Izrael i holokaust postaju tako argumenti za igru moći američke židovske elite. "Židovi su, zaključuje Finkelstein, potražili identitet u holokaustu".^[10] Sve podsjeća na Bibliju uživo i kreiranje neke vrste novog političkog istočnog grijeha. Zato što je svijet dopustio holokaust – Židovi imaju pravo kazniti sve one koji su protiv Izraela, pa ako treba poslati ih i u pakao. Holokaust je tako postao identitetskim simbolom, fenomenom koji simbolizira ali s kojim se može i operirati. Postao je simbol novog, političkog Istočnog grijeha.
Naknade za žrtve holokausta trebale su ići siromašnim preživjelim žrtvama holokausta. Finkelstein primjećuje: "Zapravo politika identiteta i holokaust nisu uhvatili korijena među Židovima zbog položaja žrtve, nego zato jer nisu žrtve"^[11]. U Americi, od kuda je krenula inicijativa Židovi su živjeli solidno. Posebno oni koji će odlučivati o raspodjeli novca koji će se dobiti od Europe. Za industriju holokausta bilo je još samo potrebno detektirati neprijatelje židovstva koji prijete novim holokaustom
Identitet u holokaustu tražio je dakle nove neprijatelje židovstva. Američki Židovi našli su ih u Arapima. U najmanju ruku Arapa je bilo mnogo više nego židovskih doseljenika. Bili su i ljuti na židovske doseljenike, pa se ta ljutnja dala preuveličati kao sistemsko napadanje Arapa na Židove. Kao novi nacisti, Arapi su u vremenu koje dolazi bili osuđeni na rušenja vlada, američke napade, promjene režima, kolorirane revolucije... A u temeljima bio je identitet holokausta kao opravdanje Židovima za mržnju prema Arapima. Sama briga Amerikanaca za Židove naplaćena je od uništenih ili ovisnih arapskih režima prodajom oružja, jeftinom ili ukradenom naftom, odnosno marionetskom poslušnošću.

Dogma holokausta
Da je kroz sve protkano to osjećanje posebnosti 'odabranog naroda' vidljivo je i po riječima američkog književnika židovskog podrijetla kojega citira i Finkelstein: "Ono što američko židovsko dijete nasljeđuje, prema romanopiscu Philipu Rothu, nije ni pravo, ni učenost a mi jezik, niti naposljetku Bog... nego neka vrsta mentaliteta; a taj mentalitet može se preoblikovati u tri riječi: Židovi su bolji"^[12].
Izgovara li Roth na drugi način ideju 'odabranog naroda'. Koliko se ta ideja razlikuje od nacističkog übermenscha. Je li religijska isključivost i isključiva vjera u zakone Tore i Talmuda rezultirala osjećajem nadmoći koji je kroz povijest rastao onako kako je rastao kapital naroda osuđenog na bogaćenje? Pitanja su to na koja se mora odgovoriti. Stoljeća stereotipa danas traže novu optiku oslobođenu straha. Zločini koji su na djelu u Gazi, kao i opasnost od uvlačenja čovječanstva u Treći svjetski rat, tjeraju kritičku misao na propitivanje svakog fenomena koji se pojavi na obzoru kao potencijalni uzrok zla.
Jedan od takvih fenomena je i ideja straha od drugog holokausta. Ideja je rođena kao logična posljedica zaposjedanja tuđeg teritorija. No da bi bila snažna trebalo ju je osvježavati. Ni to nije bio problem jer su provokacije židovskih doseljenika prema Palestincima bile svakodnevne. Provokacije su inicirale odgovor. Svaki odgovor bio je izgovor za napad. Svaki je napad bio tragičan za Palestince. Stvoren je kotač zla koji je bilo nemoguće zaustaviti jer je i oblikovan da bi bio razlogom za istrebljenje nežidovske populacije u Izraelu.
Holokaust je postao izgovor za sve. Opravdanje i reklamni slogan osvajanja novih teritorija. Rečenica koji je Norman Podhoretz rekao poslije lipnja 1967. mantra je koja se ponavlja i danas: Riječ je o odlučnosti Židova "da se odupru bilo komu tko bi nam na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri i zbog bilo kojega razloga pokušao naškoditi... Odsad ćemo biti svoji na svome"^[13]
Dovoljno je posumnjati na nekoga. Dovoljno je misliti da se narod koji se želi istrijebiti neće pristati na to istrebljenje - i odmah je riječ o novim nacistima, sljedbenicima drugog holokausta, teroristima koji prijete civiliziranoj demokratskoj državi... Danas je, nakon ubojstava vođa otpora po susjednim neovisnim državama, aktualno prodiranje u Libanon navodno zbog prijetnje za izraelski narod, a zapravo zbog bolesne ideje stvaranja Velikog Izraela (čija se mapa mogla vidjeti na rukavima prvih doseljeničkih izraelskih terorističkih organizacija).
Ključne riječi o holokaustu izrekao je poznati Izraelaki pisac Boas Evron. Rekao je: "Svijest o holokaustu je službena promidžbena indoktrinacija, mješavina parola i pogrešnoga pogleda na povijest, čiji stvarni cilj nije nipošto shvaćanje prošlosti, nego manipulacija sadašnjošću... Spomen na nacističko istrebljenje poslužio je kao moćno oruđe u rukama izraelskoga vodstva i Židova u dijaspori"^[14]
Finkelsteinova analiza upotrebe holokausta u poslovne svrhe je indikativna za razumijevanje cjelokupne židovske pozicije u povijesti. Finkelstein bira teoretičare koji traže korijene inzistiranja na izuzetnosti holokausta u odnosu na sve druge slične katastrofe u povijesti. Tako među ostalim navodi povjesničara Davida Standarda i njegov stav o „'maloj industriji hagiografa o holokaustu' koji energijom teološkog fanatizma dokazuje jedinstvenost holokausta u cjelokupnoj ljudskoj povijesti“ .^[15]
Ponovno se dakle pojavljuje isključivost, posebnost, jedinstvenost židovske pozicije u povijesti. "Univerzalnost holokausta leži u njegovoj jedinstvenosti", reći će tako Wiesel. ^[16] Edward Alexander u jedinstvenosti holokausta vidi 'moralni kapital'. Wiesel ide do kraja svojom tvrdnjom: "Sve u vezi s nama je jedinstveno". Židovi su dakle, primjećuje Finkelstein 'ontološki' iznimni^[17].
Ponavljanje iznimnosti holokausta postalo je neka vrsta 'intelektualnog terorizma (Chaumont). Finkelstein to ponavljanje smatra moralno nečasnim. Razlog tog ponavljanja vidi u činjenici da "jedinstvena patnja daje jedinstvena prava"^[18]
Jedinstvenost dakle postaje moralni kapital koji služi kao alibi za sve što je ili što će Izrael učiniti. Posebno pravo tako se uzdiže na razinu prava prema drugima: "Posebnost židovske patnje" - citira Finkelstein Petera Baldwina - pridonosi mogućim moralnim i emocionalnim zahtjevima Izraela...prema drugim državama"^[19].
Nerazumijevanje nečije isključivosti samu isključivost vodi do ideje o mržnji. Svi nas mrze. Mrze nas kroz cijelu povijest. Isključivost tako proizvodi mržnju i njome se hrani. Isključivost proizvodi dogmu o mržnji.
"Ta je dogma - piše Finkelstein - pribavila Izraelu punu slobodu djelovanja; budući da nežidovi stalno namjeravaju ubijati Židove, Židovi imaju puno pravo štititi se, kakogod im se čini pogodno. Štogod proračunati Židovi poduzeli, čak agresiju i mučenje, predstavlja legitimnu samoobranu. "^[20]
Holokaust pruža platformu i za kritičare Izraela, izraelske vlasti, cionizma, neokolonijalizma, kao i zločina učinjenih 'u ime obrane'. Naime, budući da je nacistički čin ubijanja Židova nešto uistinu iracionalno, holokaust je dao prividno opravdanje isključivosti da svaku kritiku proglasi antisemitizmom a samim tim i nečim iracionalnim: "Antisemitizam je, prema Nathanu i Ruth Ann Perlmutter proizašao iz 'nežidovske ljubomore i mržnje prema Židovima koji su nadmašili kršćane na tržištu...mnoštvo neuspješnih nežidova mrze mali broj uspješnih Židova' Premda na negativan način, holokaust je tako potvrdio izabranost Židova. Budući da su Židovi bili bolji, ili uspješniji, trpjeli su bijes nežidova koji su ih ubijali'"^[21].
Veliku prevaru kakve je fabricirala industrija holokausta Finkerstein je vidio već u knjizi poljskog emigranta Jerzyja Kosinskog – Obojena ptica. Uz roman se vežu različite afere, od one o autorstvu, preko ocjena kako je riječ o 'pornografiji nasilja' i 'proizvodu uma opsjedniutog sadomazohističkim nasiljem' , do opisivanja poljskih seljaka kao antižidova (premda su ti isti Poljaci među ostalim sačuvali i njegove roditelje). Problemi zapravo započinju kada je Elie Wiesel ovaj roman ocijenio kao 'jednu od najboljih', optužnica protiv nacističkog doba, 'napisanu s dubokom iskrenošću i osjetljivošću'. Slijedile su ocjene Kosinskoga kao Židova koji je preživio holokaust, dobivanje niza nagrada a knjiga je postala 'osnovni tekst holokausta'^[22] Prije samoubojstva Kosinski je ipak rekao i svoje prave stavove o židovstvu i holokaustu: „Mnogi sjevernoamerički Židovi skloni su ga participirati kao Shou, kao isključivo židovsku katastrofu… no barem polovina svjetskih Roma (nepravedno nazvanih ciganima) nekih 2,5 milijuna poljskih katolika, milijuni sovjetskih državljana i stanovnika drugih država bili su također žrtve tog genocida…odao je počast 'junaštvu Poljaka' koji su ga 'skrivali…tijekom holokausta' unatoč njegovu tzv 'semitskom' izgledu“ ^[23]
Druga knjiga koju Finkelstein također smatra prevarom Fragmenti >/i>su Benjamina Wilkomirskog, koji je, kakoko Finkelstein kaže „besramno reproducirao neke elemente kiča holokausta“^[24] . Osim toga knjiga je predstavljena kao memoarsko djelo, a autor je cijeli rat proveo u Švicarskoj.
Tako su ključna književna djela o holokaustu, djela koja su bila okosnica za razvijanje teza o holokaustu zapravo prevare. No te prevare nisu ključne za razumijevanje holokausta kao ideje koja opravdava isključivost odabranog naroda. Te su elemente tim djelima donijele interpretacije industrijalaca holokausta.
Bilo bi logično vjerovati onima koji su širili istinu o holokaustu. Patnja židovskog naroda uistinu treba biti zabilježena i biti upozorenjem da se to nikome ne smije dogoditi. Ljudi koji govore o toj patnji i koji upozoravaju - trebali bi biti moralni i intelektualni autoriteti. Posebno bi takvim trebao biti najistaknutiji od njih - Eli Wiesel. No tu se rađaju sumnje.
Ne samo da je orkestrirao uspjeh romana Kosinskog Obojena ptica kao romana o holokaustu, te Fragmente kao osobno iskustvo holokausta, Eli Wiesel se proslavio i nekim izjavama koje pokazuju slabost sjećanja čovjeka koji se posvetio sjećanju. Finkelstein naime navodi kako je Wiesel tvrdio da je čitao Kritiku čistog uma i to na jidišu u vrijeme kada nije ni poznavao gramatiku jidiša. Kantova kritika osim toga do izlaska Finkelsteinove knjige uopće nije bila prevedena na jidiš.

Mi smo i sudac, i porota, i krvnik…
Probleme s industrijalcima holokausta Finkelstein vidi i u broju ljudi koji su preživjeli holokaust. Bilo ih je, pred kraj rata, oko 100.000. Ako se uzmu u obzir godine i stanja logoraša, taj broj je, uslijed prirodnih smrti, relativno brzo prepolovljen ili čak pao na četvrtinu. No ured izraelskog premijera objavio je broj od milijun preživjelih.
Njemačka je vlada na temelju reparacija isplatila Konferenciji za židovska potraživanja od Njemačke oko šezdeset milijardi dolara. I premda su ta sredstva bila namijenjena preživjelima u logorima, do njih je stiglo najmanje novca. Gotovo sav novac usmjeren je za rad židovskih zajednica i njihovih projekata. Jedan od najvećih projekata bio je iseljavanje Židova iz istočne Europe i njihovo useljavanje u Palestinu.
"Posljednjih godina - piše Finkelstein - industrija holokausta otvoreno se bavi ucjenama. Predstavljajući se kao zastupnica svih Židova svijeta , živih i mrtvih, polaže pravo na židovsku imovinu iz doba holokausta diljem Europe." ^[25]
Švicarske banke su krajem 1995. pretragom pronašle 775 mirujućih bankovnih računa sa 32 milijuna dolara. Svjetski židovski kongres tražio je puno više. Kad nije dobio angažirao je američku politiku, odnosno svoje sponzore te politike: „Koristeći odbora za bankarstvo oba doma Kongresa kao ishodišnu točku, industrija holokausta je orkestrirala bestidnu kampanju demonizacije. Uz pomoć uvijek poslušnih i lakovjernih medija koji su bili spremni pružiti najveću moguću pozornost svakoj vijesti vezanoj uz holokauste, koliko god ona bila besmislena, kampanja se pokazala nezaustavivom. Gregg Rickman, glavni DAmatov pomoćnik za zakonodavstvo hvali se u svom opisu događaja da su švicarski bankari bili prisiljeni 'izaći pred sud javnog mnijenja gdje smo mi vodili glavnu riječ. Bankari su došli na naš teren te smo mi prikladno bili sudac, porota i krvnik'“^[26]
To javno mnijenje o kojemu se govori je mišljenje javnosti oblikovano medijima. Mediji su u vlasništvu vlasnika kapitala. Nimalo lakovjerni, mediji su zapravo usmjeravani. To i nije bilo teško budući je bila riječ o napadu na banke. Svjetska židovska organizacija dobro je znala gdje su banke ranjive, kako posluju i što ih može uplašiti. Ali priznanje da je javno mnijenje prostor gdje će Svjetski židovski kongres biti istovremeno i sudac i porota i krvnik – oslikava doba sprege kapitala, medija, sudstva i politike. Židovski svjetski kongres u ovom je slučaju pokazao još jednu dimenziju isključivosti odabranih. Ucjenom se traže određeni iznosi, a ako se ne dobiju na scenu stupa ideja žrtava holokausta, jedinog i najvećeg svjetskog pogroma i to baš naroda koji je od Boga odabran. Popuštanje švicarskih banaka bio je pucanje brane koja će u svijet propustiti mulj. Rezultate te 'najveće pljačke u povijesti čovječanstva' osjetimo i danas.
Švicarske banke krajem 1998 godine, da bi spriječile daljnje napade, a i odnose s američkim fondovima, odlučuju isplatiti 1,25 milijardi dolara. U zahvali onima koji su istovremeno bili i sudac, i porota, i krvnik, Benjamin Netanyahu je rekao: „Rezultat nije samo postignuće u materijalnom smislu, nego i moralna pobjeda i trijumf duha… - Finkelstan je pridodao kratak ali ubojit komentar – Šteta što nije rekao volje“ ^[27]
Ono što se događalo švicarskim bankama ponovilo se i njemačkim.
Za kraj ovog dijela interpretacije cionizma nije na odmet ponoviti neke Finkelsteinove misli u sažetom obliku: Knjigu je pisao kao Židov koji se osjeća odgovornim za izraelsku politiku koja se nametnula ulogom glasnogovornika židovstva. Smatra da takvu knjigu ne bi mogao objaviti nežidov. Pisao je otvoreno o ključnim ljudima industrije holokausta. Zbog knjige je izgubio profesorsko mjesto. I dalje smatra da je industrija holokausta varala na mrtvim Židovima i bavila se ucjenama. Za Centar Simon Wiesental smatra da je to „banda bezdušnih i nemoralnih propalica čije je glavno obilježje to da bi sve učinili za novac“ ^[28] Veliki postotak Židova koji su došli iz Rusije nisu Židovi, a prihvaćeni su jer „izraelski establišment voli plavooke, plavokose arijske tipove kao rasnu skupinu. Rusi izgledaju ispravno čak i ako nisu Židovi, čime se čuva dominacija aškenaske elite“ ^[29] SAD je po definiciji glavna teroristička vlada na svijetu.

Fussnote:
^1] Norman G Finkelstein, Industrija holokausta, Razmišljanje o izrabljivanju židovske patnje, Hasanbegović, Zagreb, 2006., str. 19
^2] Isto str. 23
^3] Isto str. 24
^4] Isto str. 24
^5] Isto str. 24
^6] Isto str. 28
^7] Isto str. 33
^8] Isto str. 34
^9] Isto str. 45
^10] Isto str. 47
^11] Isto str. 47
^12] Isto str. 49
^13] Isto str. 53
^14] Isto str. 55
^15] Isto str. 56
^16] Isto str. 60
^17] Isto str. 62
^18] Isto str. 61
^19] Isto str. 62
^20] Isto str. 64
^21] Isto str. 68
^22] Isto str. 70
^23] Isto str 71
^24] Isto str. 71
^25] Isto str 101
^26] Isto str 104
^27] Isto str 116/117
^28] Isto str 171
^29] Isto str 175