Koliko su širom svijeta slične sve majke!
I u svakoj majci i srce i duša su jednake!
U Palestini kroz saharsku pustinju potraži je,
u Bosni to provjeri, u Srebrenici pronađi je!

Između zvijeri i Boga, majke Palestine i Bosne uspravno stoje,
ispod stopala protiču im krvava stoljeća koja više i ne broje,
a djeca im putuju bez povratnih karti u mračne odaje,
masovne grobnice posljednje su stanice, kraj putovanja tu je.

U Palestini ne padaju samo saharske pješčane kiše,
koje sa lica može palestinski šal da obriše,
u Palestini decenijama padaju i granatne kiše,
a jedna kap te kiše gradove i sela sa zemlje izbriše.

Ko zna zašto baš nikada na svijetu ovom
čudnom i ludom, zarobljenom nepravdom,
niko ne štiti majke koje hodaju Palestinom i Bosnom,
umjesto toga oni mimoilaze majke na putu krvavom.

Majke Palestine i Bosne tako duge ruke imaju,
one mogu da ih oko cijelog svijeta svijaju –
da kroz stijene njima tunele slobode probiju,
i more i pustinje, razdvajaju da djecu sačuvaju.

Sve oblake crne daleko rastjeraju,
da sunce svuda i svaki dom zagriju,
a djeci širom svijeta bajke pričaju,
brižna i tužna lica im nasmijavaju.

Imale majke, imale ćeri i sinove – lijepi su bili,
rasli su bezbrižno i lijepe snove snili,
za bolje sutra staze su trasirali,
da će čudan vakat stići nisu slutili,

Kako u Palestini tako i u Bosni genocidaši jurnuše,
na kućnim pragovima čitave familije likvidiraše,
ni djecu, ni žene, ni starce, ni bolesne ne poštediše,
raskomadana tijela i krvave tragove iza sebe ostaviše.

U Palestini, u Bosni, sela su k'o luč gorjela
sjena tog ognja okolinu je obasjavala,
a horde genocidaša u oganj i žive je bacala,
na mjestu pitomih sela zgarišta su nastala.

Misle majke na svoje sinove i ćeri potresene burama –
dok im pogledi stalno lete ka mezarju u daljinama
u kojim njihova djeca počivaju sa svojim rođacima.
njihovi mezari označeni su bijelim nišanima.

Za majke su prošla i lahka i teška vremena,
nisu došla bolja nego gora i tvrđa od kamena
i planina je iz polja povukla svoja njedra zelena,
kao kada genocidaš iz majčinog krila povuče joj sina.

Ponekad su se preživjeli vraćali na zgarišta krišom
da razgrnu pepeo i zemlju spaljenu golom rukom,
mnogi nikad više se ne vratiše, sve je pokriveno pepelom,
niko više neće ove avlije nagizdati česmom i ibrikom.

Opet majke Palestine i Bosne
kad bi noću sa visina na nebu zasijale zvijezde sjajne,
one bi uzela u krilo svoj sinove i ćeri pospane,
i zapjevale im uspavanke vesele i razdragane:

„Ne slušajte, ne gledajte,
poglede krvlju ne napajajte,
kada porastete i sve svoje imate,
ne budete.kao izdajice, hrabri budite!“

Sinovi i ćeri izdajice im ne postaše,
mržnju i osvetu ne koristiše,
sinovi i ćeri svoje majke poslušaše,
okolinom se glas širio, u dobre insane izrastoše.