Kako sam i predvidio u mojoj nedjeljnoj kolumni „Ubistvo Nasrallaha uvod u totalni rat“, ovo se i dogodilo. Rat na Bliskom istoku je poprimio zabrinjavajuće konotacije i sada su otvorene sve opcije, od regionalnog do svjetskog rata. Izrael sada ratuje sa Hamasom, Hezbolahom, Jemenom, a od večeras je uključen i Iran. Više niko ne pominje jevrejske zatočenike niti odgovornost tajnih službi za događaje od 7. oktobra, demonstracije na ulicama Tel Aviva kojima se traži odlazak Netanyahua... U postojećoj situaciji rat najviše odgovara upravo Benjaminu Netanyahuu, koji više ne treba da brine za posljedice korupcionaških afera sa kojima je suočen. Njemu treba dugotrajan rat. Netanyahu multiplicira rat do maksimuma, a prije iranskog raketnog napada izraelska vojska je kopneno napala Liban. Netanyahu je dobro procijenio da sada treba zaoštriti odnosa u cijelom regionu. Za to je prethodno stvorio preduslove sofisticiranim napadima unutar Libana gdje je desetkovao Hezbolah ubivši niz komandanata na čelu sa Hasanom Nasrallahom i jednim iranskim generalom, a prije toga je ranio više od 3000 ljudi u eksploziji pejdžora i voki-toki aparata. Prije invazije na Liban ubio je nekoliko vojnih rukovodilaca Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, a prije toga vođu Hamasa Ismaila Haniyeha na iranskom tlu u Teheranu. Pokazalo se da u obavještajnom ratu protivnici Izraela daleko zaostaju za njim. Cijelo vrijeme izraelski premijer je zaokupljen da napadima na iranske proxye (Hezbolah, Hamas) uvuče Iran u ratni sukob. Pri tome, on računa na uvlačenje Amerikanaca u ovaj potencijalno opasan vojni sukob. Amerikanci u ovom dijelu svijeta imaju 40.000 vojnika i uskoro će im se pridružiti još tri do četiri hiljada svježih snaga, imaju dva nosača aviona, podmornice i drugu ratnu opreme koju svakodnevno isporučuju Izrelskim odbrambenim snagama. Provocirajući Hezbolah i upadom u južni Liban, Netanyahu je imao za cilj da navede Irance da upotrijebe svoje rakete želeći na taj način da odgovornost prebaci na Teheran. Iran je odlučio da reagira nakon katastrofalnih gubitaka kojima su bili izloženi njegovi saveznici u Libanu. Za Netanyahua američki predsjednički izbori su bili posljednja prilika za realizaciju ovog bez sumnje podmuklog plana. On će sada pokušati da iskoristi Bidenovu administraciju, iako navija za Donalda Trumpa, kojem mora biti zahvalan jer je ovaj presudno uticao na promjenu kursa nekih arapskih zemalja, prije svega UAE i Bahreina, neutrališući ih posredstvom „Abrahamskom sporazuma“. Iako se ovom „sporazumu“ formalno još nije priključila Saudijska Arabija, politika Kraljevine je neizravno u službi Izraela i SAD. Ovdje je za „palestinsku stvar“ odavno izgubljen Egipat i Kraljevina Jordan, koji je već dva puta gađao iranske rakete na njihovom preletu preko jordanske teritorije. Jasno je da u ovom slučaju Amerikanci ne mogu biti suzdržani, iako se Washington najradije ne bi upuštao u ratna djejstva. Ali, demokrati koji sjede u Bijeloj kući ovim su direktno izazvani i oni će morati eksplicitnije dokazati da su na strani Tel Aviva. U protivnom se mogu suočiti sa prijetnjom gubitka predsjedničkih izbora s obzirom na jak jevrejski lobi u Americi, ali i Bijeloj kući. Ipak, sadašnja administracija morat će da bude odmjerena pred izbore koji su praktično na pragu, jer i najmanja greška može presudno uticati na konačan ishod.

Očekuje se izraelski odgovor na Iran
Na pitanje hoće li Izrael odgovoriti na iranski napad, odgovor je da nema nikakve sumnje u to. Za nekoliko sati treba očekivati izraelske udare po ciljevima u Iranu. Ovo svakako znaju Iranci. U postojećoj situaciji Izrael, zapravo, mora odgovoriti jer se ovdje radi o povrijeđenom nacionalnom ponosu. Osim toga Izrael je navikao da bude žandarm na Bliskom istoku, da njega slušaju a nikako da bude ponižen. Ako ne bi uzvratio, mogao bi se izvući takav zaključak. Sasvim je sigurno da obavještajna služba Mossad računa na svoje špijune u Iranu, a ubistvo Ismaila Haniyeha je rezultat njihovog djelovanja pa je razumljivo preventivno sklanjanje istaknutih lidera Irana na sigurne pozicije. Ko pažljivije prati platformu Bošnjaka sjetit će se da sam 17. aprila u kolumni „Kocka je bačena“ napisao „da će se Izrael usredsrediti na atentate na rukovodioce Islamske revolucionarne garde“ (nakon toga je ubijen Ismail Haniyeh u Teheranu) i da će „nastaviti napade po iranskim proxy-ima uz stalne sajber napade“ (Hezbolah, Hamas, Siriju, Jemen), što se sve pokazalo tačnim. Osim što je sasvim izvjestan odgovor Izraelaca koji su nedavno napali Jemen, državu koja se nalazi hiljadu kilometara daleko (koji je na strani Irana), nejasno je koliko su duboki porivi Netannyahua da ovaj sukob pretvori u regionalni, pa možda i u svjetski. Izraelski premijer se nije oslobodio svog sna o napadu na iranska nuklearna postrojenja (Natans), u koji namjerava uvući Washington. Ko zna kakve posljedice mogu proisteći iz ove situacije, jer ne treba zaboraviti da Izrael posjeduje atomsku bombu, a ako saslušamo njihovog rabina da im sveta knjiga Tora nalaže „da nikog ne ostavljamo u životu tokom rata... da ne treba pokazivati milost čak ni prema djetetu... jer je ideologija s kojom će dijete odrasti veća od ideologije njegovog oca, da bi zaključio stihom 19 25. poglavlja Tore koja kaže da „muškarci, žene i djeca nemaju pravo na život“. Ovo su svakako zlokobne riječi od kojih se mora naježiti svaki normalan čovjekt. Davidova zemlja se pokazuje kao opasnost ne samo za Bliski istok, a što je najtragičnije pod njen uticaj padaju neke arapske islamske zemlje (koje sam pomenuo) čime se razvodnjava i dotad krhak front protiv Izraela. Zasada je jedino Turska među islamskim svijetom shvatila razmjere pogubne politike Benjanima Netanyahua. Postavlja se pitanje hoće li sutra biti kasno za svjetski mir ugrožen terorizmom Države Izrael koji vlada Bijelom kućom i prijestonicama Evrope.