ENCIKLOPEDIJA SILOVANJA I UBIJANJA BOSNE I HERCEGOVINE
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 04. Aug 2024. 10:08:18
U agresiji na Bosnu i Hercegovinu najteže je bilo početkom 1992. godine. Tada je imala samo međunarodnopravno priznanje i veliko srce. U tom teškom vremenu ima i reinkarniranu bošnjačku naciju i svoju armiju. Bosna i Hercegovina je posljednjih stotinu i nešto godina bila kao onaj tronožac, kome je treća noga bila uvijek klimava i činila tronožac nestabilnim. U toku agresije ta klimava noga tronošca postala je najstabilnija. Bošnjaci – muslimani su postali nacionalno osviješćeni i predstavljali su udarnu snagu odbrane Bosne i Hercegovine.

Nakon teške 1992. godine dolazi april 1993. godina kada enklava Srebrenica biva proglašenana zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija, a maja 1993. godine se prenosi na Sarajevo, Žepu, Goražde, Tuzlu i Bihać. Ti gradovi stavljeni su pod zaštitu Mirovnih jedinica – UNPROFOR-a.

Koliko su te enklave bile zaštićene pokazalo se u julu 1995. godine kada su na očevid cijelog demokratskog svijeta Srbo - četnici počinili genocid u zaštićenoj zoni - Srebrenici. Genocid je počinjen širom Bosne i Hercegovine, ali su sudske presude Međunarodnih sudova uzeli samo tragediju Srebrenice i Žepe. A izostavili su opsadu Sarajeva sa brojnim silovanjima, ubijanjima (č)etničkim čišćenjem, a to je bilo u svim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su živjeli Bošnjaci, a naročito u Prijedoru, Banjaluci, Foči... Sva ova događanja ne smijemo bilo kome da prećutimo, posebno ne genocidašima. Treba spominjati i ostala mjesta: Brčko, Sanski Most, Kotor Vareš, Ahmiće....
Na tom planu se rade dobre i korisne stvari, tako da je 2000. godine osnovan Memorijalni centar Potočari – Srebrenica, sa ciljem da se ustraje u borbi za istinu, kako bi pravda za sve nevino ubijene, bila zadovoljena.

U augustu 2021. godine formirana je Asocijacija „Bosna“, sa sjedištem u Danskoj, u sklopu projekta 'Genocide Roadmap'/ Mapa genocida, a 10. jula 2023. godine pokreće web platformu genocid.ba. Ovaj projekat bi mogao postati dio nastavnog programa u EU.

A onda, 23. maja 2024. godine Generalna skupština UN-a usvojila je Rezoluciju naziva Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine.

Sve ovo, a i poruka Srebrenice i drugih mjesta je, da mi moramo postati još svjesniji opasnosti koje i dan - danas prijete Bosni i Hercegovini i bošnjačkom narodu i da se ne prepuštamo milosti drugih, a znamo da su nas oni izdali kada nam je bilo najteže.

Na sve ovo naš odgovor na zlo, koje su nam učinili srpsko – crnogorski i srpsko – hrvatski agresori, a kojima su se pridružile i naše prve komšije Srbi i Hrvati širom Bosne i Hercegovine, ne treba da bude osveta i mržnja, (to su očekivali), već historijsko pamćenje.

Dakle, ne pamćenje da bi se u nekom vremenu svetili i mrzili, nego pamćenje u funkciji našeg osvješćenja i stalne opomene da nam se ovo zlo ne ponovi. Otvoreno treba da bitno doprinese i činjenica da Bošnjaci danas imaju, nakon više od pet stotina godina ponovo svoju međunarodnopravno priznatu državu u kojoj će suvereno uređivati svoje međusobne odnose.

Da bi država koja nažalos danas ne funkcioniše kako treba, mora imati svoje institucije, naučne i kulturne, jer je to od značaja za život države i njenih građana. U Bosni i Hercegovini je potreba za svenaučnim izučavanjem zle prošlosti ali i herojskog bošnjačkog naroda da u svakom zlu budu pobjednici, a ne stradalnici.

S obzirom na težinu prisutnog zla, a s druge strane na relativnost ljudskog pamćenja našu do sada pokazanu nemarnost i neorganizovanost u prikupljanju činjenica o zlu koje nam se ranije činilo, a i dan – danas čini, smatram da bi trebali osnovati i u prvi plan staviti „Enciklopediju silovanja i ubijanja Bosne i Hercegovine“. Ovo je potrebno uraditi, kako ne bismo ponovo pali u zaborav. Ljudski život je kratak i prolazan, dolaze nove generacije, i mi ne smijemo dozvoliti da naše pamćenje nanesenog nam zla nestane s našim fizičkim nestankom.

Mi budućim generacijama ne smijemo da ostavimo mitove, kao što to čine naši neprijatelji, već naučno verifikovanu istinu o izvršenim zločinima i genocidom, sa porukom da se oni ne ponove. Ovo naše historijsko pamćenje kroz „Enciklopediju silovanja i ubijanja Bosne i Hercegovine“ treba da svjedoči o našem hiljadugodišnjem postojanju i identitetu.

Kulturno blago koje imamo, a koje su agresori bjesomučno silovali i ubijali s jednakom strašću sa kojom su silovali i ubijali civile, žene i djecu, jeste djelo našeg kolektivnog duha, djelo bosansko hercegovačkog čovjeka stvarano stoljećima. Na tom bosanskohercegovačkom duhovnom biću temeljiće se ubuduće vaspitanje i obrazovanje naše omladine kao prirodnog baštinika svih naših duhovnih i materijalnih dobara.

U agresiji na Bosnu i Hercegovinu namjera agresora bila je silovati i ubiti sve što je bosanskohercegovačko. Da bosanske Srbe koji više ne žele biti bosanski učine srbijanskim, a bosanskohercegovačke Hrvate, hrvatskim podanicima, a bosanskohercegovačke Bošnjake – muslimane definitivno unište kao narod. Agresori su htjeli da u Bosni i Hercegovini ubiju žilu zajedničkog života, sruše kule kulture, sakralne objekte, gradove, sela, privredu, škole, bolnice, biblioteke. U tome, su nažalost, u velikoj mjeri uspjeli, ali narod se nije dao pobijediti, jer je pravda i istina bila na njihovoj strani.

Dakle, nije svejedno kako je dolazilo do umiranja i smrti ljudi i uništavanja objekata. Umiranje, odnosno smrt je prirodna pojava, nešto što čovjek i druga živa bića ne mogu izbjeći. Otuda pod pojmom „ubijanja“ treba razumjeti da je riječ o nasilnoj smrti izazvanoj radnjom drugog nečovjeka nad čovjekom.

U agresiji na Bosnu i Hercegovinu agresori su prije ubijanja ili tokom ubijanja koristili isprobanu ratnu strategiju. Oni su činili i masovna silovanja, kako bi djevojčicama, djevojkama dječacima, majkama, ubijali dostojanstvo i ponos, a to je bilo gore i surovije od preke smrti.

Međutim, u ovoj agresiji i ratu kome je cilj bio „silovanje i ubijanje Bosne i Hercegovine“ različitim sredstvima: propagandom, blokadom, oružjem, oruđem, avijacijom i bojnim otrovima, pored silovanja i ubijanja naroda i njegove države, ubijana su i groblja, i grobovi, građevine i stvari, kao i lični „dragi“ predmeti. Silovan je i ubijan ljudski rod. Silovan je i ubijan njihov jezik, njihova vjera.

Otuda potreba da se u okviru edicije „Enciklopedija silovanja i ubijanja Bosne i Hercegovine“ prikupe podaci i napišu pojedinačne naučne studije za sve ono što je silovano, ubijeno, pod jedinstvenim naslovom: „Bosanskohercegovačka knjiga silovanih i ubijenih“. Ali ta „Enciklopedija“ ne bi bila potpuna bez „Bosanskohercegovačke knjige ratnih zločinaca“. Uz knjige silovanih i ubijenih treba i knjiga onih koji su naređivali, silovali, i ubijali. Pored svih sudova, neka i buduće generacije budu u prilici da sude o njima.

Ovakav pristup našeg odgovora na zlo koje nam je naneseno neophodan je da bi se egzaktno, činjenicama utvrdila i vidjela dubina i širina zla koju je pretrpio miroljubivi bošnjački čovjek. „Enciklopedija silovanja i ubijanja Bosne i Hercegovine“ treba da bude rađena tako što će u njoj biti prikupljena istina o Bosni i Hercegovini od aprila 1992. godine do decembra 1995. godine.
Na toj istini treba da se nadahnjuju filozofi, naučnici, literati, slikari, muzičari, i profesori u školama, sadašnje i buduće generacije, da svi, zavisno od svog znanja i imaginacije, tu stvar ljudske bijede i nečovještva, pretoče u djela kojim će se nama i svijetu svjedočiti da, pored svih tih silnih silovanja i ubijanja, nije bilo moguće ubiti duh bošnjačkog naroda, nije bilo moguće ubiti život. Ta djela treba da budu naše svjedočanstvo o životu, naše pamćenje. Omladina koja bude odgajana na tim djelima biće najbolja generacija da ispoljena mržnja agresora prema našem životu i zlo koje nam je učinjeno neće biti zaboravljeni, ne da bi se njihovim učesnicima svetili, nego da bude u funkciji duhovnog osvješćivanja i opominjenja da se ova ubijanja bošnjačkog naroda nikada više ne ponove.

Zlo se nad ovim narodom ponavljalo upravo zato što dosadašnja zla silovanja, ubijanja, i genocidi, bošnjački narod nije dovoljno ili nikako kao svoje iskustvo, kao pamćenje, pretakao u filozofske, sociološke, socijalnopatološke, pedagoške i druge naučne studije koje su trebale da posluže generacijama koje nadolaze kao opomena da se silovanje i ubijanje i stradanje njihovih predaka ne ponovi nad njima samima. Taj propust je skupo plaćen stotinama hiljada ubijenih, milionima izbjeglica, stradanjem svega što je čovjek stvarao nekoliko stoljeća i kataklizmičnim razmjerama. „Enciklopedijom silovanja i ubijanja Bosne i Hercegovine“ dali bismo podsticaj samoodbrambenim nagonima i našem razumu da se bolje pripremimo za budućnost.

Treba znati da nam na putu u budućnost stoje prošli, sadašnji i budući agresori, oni koji žele da mi nikada tamo ne stignemo. U agresiji nisu uspjeli ostvariti svoj maksimalni cilj, zato su otvorili unutrašnji front u Bosni i Hercegovini, kako bi je iznutra razorili. Oni više i ne kriju da su se infiltrirali u sve bosanskohercegovačke sisteme i da imaju još veću podršku kod svojih pomagača i pristalica nego što su imali devedesetih.

Kako se boriti protiv toga?

Postoji samo jedno temeljno pitanje političkog razgraničenja između postojeći političkih stranaka i njihovih sljedbenika: ko je za suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, a ko nije? U Bosni i Hercegovini postojali su i još postoje ljudi koji se bore za dobrobit Bosne i Hercegovine i ljudi koji su je izdali, i koji bi je opet izdali. Bosni i Hercegovini nisu dovoljne verbalne izjave da je neko za suverenu državu, nego je primarno da se i praktično u okviru svojih sposobnosti i znanja bori za to.