Luksuzna knjiga u izdanju BANU
PROVIĐENJE ‒ DŽAMIJA ADAMIR JERKOVIĆ
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 01. Aug 2024. 08:08:44
Iz štampe je u izdanju Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) izašla knjiga „Proviđenje-Džamija Adamir Jerković u Lastvi“, koju je spisateljski obradio njen utemeljitelj akademik Adamir Jerković. Riječ je o veoma luksuznoj knjizi koja na više od 400 stranica govori o islamu na prostoru istočne Hercegovine od prapočetaka ove religije sve do naših dana. Što je zanimljivo tekstom su obuhvaćene ne samo džamija u Lastvi nego i Trebinju, Bileći, Ljubinju, govori se i o obnovi stare džamije u Kotezima itd. Knjiga bilježi porijeklo trebinjskih porodica od kojih je većina došla iz Herceg Novog, Risna i Perasta odnosno Boke kotorske. O knjizi je 31. jula u broju br. 27.670 napisao veoma sadržajan tekst (pod naslovom Džamija u Lastvi čuva historiju islama u istočnoj Hercegovini), novinar Oslobođenja Nisad Selimović.
Pred naletom Mlećana u XVII vijeku tadašnje muslimanske porodice morala su se iseliti iz svojih domova i utočište potražiti preko brda, u trebinjskom kraju. Nabrojane su sve porodice koje su došle u Trebinje počev od Bijedića, Resulbegovića, Kresa, Nukovića, Ćatovića, Jerkovića, Pirića, Ramovića, Durakovića, Ovčina, Rizvanovića i brojnih drugih koje su u knjizi spomenute a sada se zbog prostora ne mogu nabrajati. Knjiga govori o trebinjsko-dubrovčkim odnosima kroz vijekove sa konkretnim primjerima, izgradnji džamija i starog grada Kastela, džamija i mesdžida u Mostaćima, Dživaru, Pridvorcima, Zasadu, Župi, Grančarevu, Skočigrmu, Arslanagića mostu, Begovj kući, brojnim kulama, a govori i o drugim događajima vezanim za ovaj grad. Vrijednost knjige je što to nije suha priča nego je lijepo ispričana pripovijest o teškom životu muslimana koji su se morali stalno opirati da budu istjerani sa mjesta u kojima ih je njihova majka zadojila. Knjiga priča o uzurpacijama i nacionalizacijama vakufa za vrijeme socijalizma... Trebinje je tako dobilo veoma lijepu priču koja seže u prošlost a završava sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Ovo štivo je milustrirano slikama iz bogate prošlosti, sa mnogo crteža i sličica. O knjizi su veoma pohvalno pisali prof. dr. Džemal Najetović i uvaženi islamski intelektualac, autor prvog tefsira na bosanskom jeziku prof. dr. Safvet Halilović.
Glavni lik knjige je Džamija Adamir Jerković koju su ponovo napravili autor knjige i njegova supruga Almina. Ona je znak vječnog trajanja islama na ovim prostorima. Ali, ako ćemo biti sasvim precizni ova knjiga je zapravo priča o trajanju islama u ovom dijelu Hercegovine i ravnopravno su obuhvaćena sve muslimanske bogomolje. U knjizi akademik svjedoči o jednoj veoma lijepoj džamiji (u Lastvi), skromnoj ljepotici, koja se izdigla na Svatovskoj glavici u neposrednoj granici sa Crnom Gorom i u kojoj su generacije prije, pa i njegov otac Hasan, učili prve hatme. Udaljena je svega 12 kilometara od crnogorske granice i isto toliko od Trebinja. Nakon posljednje izgradnje u njoj su klanjali mnogi poznati i nepoznati ljudi, a u život ju je „uveo“ tadašnji reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić 2010. uoči 15. godišnjice srebreničkih događaja koji je između ostalog rekao:
-Rijetko mi je i pružena prilika u mom poslu i u mom životu da prisustvujem jednom ovakvom činu. Naravno, Adamir Jerković je mogao sve što je uložio u ovu džamiju uložiti na neko drugo mjesto i na drugi način sebi možda priuštiti zadovoljstvo, a on je našao da je ovo vrhovno zadovoljstvo ‒ prvo da potvrdi svoje korijene, ovdje gdje je njegov babo učio prvi šehadet, da se vrati na korijene svoga babe i ja sam uvjeren, kao da vidim, kao da osjećam, da je njegov babo sretan na drugome svijetu što ima takvoga sina.“
Tako je krenula priča o džamiji koja je našla svoj epilog u knjizi koja govori o njoj.
Adamir Jerković kaže da je prirodno da se džamija bila zbog blizine granice uvijek na udarima stranih zavojevača. Jer, kada god bi zatrubile ratne trube ovaj narod je morao bježati u unutrašnjost Bosne i Hercegovine da bi spasio žive glave. Džamija je utemeljena 1816. godine i u svojih preko 200 godina je mnogo propatila. Sa narodom je dijelila sudbinu. Najčešće je bila rušena, spaljivanja ili devastirana. Zna se da je najmanje tri puta rušena za vrijeme ratova od Nevesinjske puške 1875., preko Balkanskih ratova, I i II svjetskog rata do posljednje agresije na našu državu kada je do temelja srušena 1992. godine. Džamija je u trenutku rušenja bila toliko „žilava“ da su je „morali“ minirati više puta, kazuje akademik i navodi da je ona i svojevrsna opomena onim ljudima koji su se usudili dizati ruku na Stvoritelja i rušiti vjerske svetinje, „kao što danas čine Jevreji (Izraelci) u napaćenoj Gazi“. Deset godina od izgradnje džamije vakifi su 2020. napravili i munaru. To se dogodilo nakon 205 godine od postanka ove bogomolje. Zajedno sa munarom bračni par Jerkovića je izgradio i jedno turbe sa namjerom da se oko njih okupljaju muslimani koji su danas raseljeni širom Evrope. Ovaj dobrotvorni islamski kompleks treba da vrati ovom kraju duhovnost koju je imao u prošlosti i da pokaže odlučnost muslimana ovog kraja, koji su tu nekada živjeli i bili u većini, da svoje ne daju a da tuđe ne žele i neće.
-To je premisa oko koje se trebaju okupljati muslimani i platforma sa kojom će graditi nove odnose sa svojim komšijama pravoslavnim Srbima. Pri tome muslimani moraju stalno imati na umu riječi iz svete knjige, Kur'ana, koji kaže da za zločine prema Allahu dž.š. i njegovim bogomoljama rušitelje čeka kazna golema. 114 ajet iz sure Bekare napisan je iznad vrata Turbeta u Lastvi – napominje akademik Jerković.
U knjizi autor kaže da je džamija jedna iskra oko koje bi se trebali okupljati muslimani. Sada je povratak slab, jer su se ljudi dugim prognaničkim odsustvovanjem skrasili u zemljama Evrope. Pošto je to njihova rodna gruda, mišljenje autora je, da stalno treba apelovati na njih da se vraćaju na svoja ognjišta, a novopodignuta džamija treba da ih ohrabruje u tom naumu. Trebinje ima dugu islamsku tradiciju koja se nije mogla eliminirati ratnim rušenjem džamija i protjerivanjem muslimana sa vjekovnih ognjišta“ ‒ dodaje autor koji je u ovu knjigu unio sve detalje izgradnje, nacrte, projekte konstrukcije, tehničke detalje, predmjere i predračune, statički proračun, specifikaciju armature, baš sve.
Ovo je stoga jedinstvena i poučna knjiga o Trebinju, Lastvi, ali i okolnim mjestima Bileći i Ljubinju, sa akcenatom na životu muslimana. Ona duboko zalazi u sve pore prošlosti i zaustavlja se na aktuelnom trenutku, a uz sve to je izvanredno dizajnirana za što se pobrinuo Narcis Pozderac.
Prema riječima autora sada slijede promocije a prva tačka sa koje će početi predstavljanje je Trebinje. „Zasada još nemam knjige iako sam njen autor.“ Kaže da je ubijeđen da će uskoro, kada prođu godišnji odmori, dobiti određeni broj knjiga sa kojima će moći organizirati predstavljanje muslimanske prošlosti Trebinja i okolnih mjesta, o čemu se svakako ima šta reći. Ovo posebno zbog mlađih naraštaja koji moraju voditi brigu o svojim korijenima, porijeklu i prošlosti, tim prije što vlada ogromno interesovanje.
Pred naletom Mlećana u XVII vijeku tadašnje muslimanske porodice morala su se iseliti iz svojih domova i utočište potražiti preko brda, u trebinjskom kraju. Nabrojane su sve porodice koje su došle u Trebinje počev od Bijedića, Resulbegovića, Kresa, Nukovića, Ćatovića, Jerkovića, Pirića, Ramovića, Durakovića, Ovčina, Rizvanovića i brojnih drugih koje su u knjizi spomenute a sada se zbog prostora ne mogu nabrajati. Knjiga govori o trebinjsko-dubrovčkim odnosima kroz vijekove sa konkretnim primjerima, izgradnji džamija i starog grada Kastela, džamija i mesdžida u Mostaćima, Dživaru, Pridvorcima, Zasadu, Župi, Grančarevu, Skočigrmu, Arslanagića mostu, Begovj kući, brojnim kulama, a govori i o drugim događajima vezanim za ovaj grad. Vrijednost knjige je što to nije suha priča nego je lijepo ispričana pripovijest o teškom životu muslimana koji su se morali stalno opirati da budu istjerani sa mjesta u kojima ih je njihova majka zadojila. Knjiga priča o uzurpacijama i nacionalizacijama vakufa za vrijeme socijalizma... Trebinje je tako dobilo veoma lijepu priču koja seže u prošlost a završava sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Ovo štivo je milustrirano slikama iz bogate prošlosti, sa mnogo crteža i sličica. O knjizi su veoma pohvalno pisali prof. dr. Džemal Najetović i uvaženi islamski intelektualac, autor prvog tefsira na bosanskom jeziku prof. dr. Safvet Halilović.
Glavni lik knjige je Džamija Adamir Jerković koju su ponovo napravili autor knjige i njegova supruga Almina. Ona je znak vječnog trajanja islama na ovim prostorima. Ali, ako ćemo biti sasvim precizni ova knjiga je zapravo priča o trajanju islama u ovom dijelu Hercegovine i ravnopravno su obuhvaćena sve muslimanske bogomolje. U knjizi akademik svjedoči o jednoj veoma lijepoj džamiji (u Lastvi), skromnoj ljepotici, koja se izdigla na Svatovskoj glavici u neposrednoj granici sa Crnom Gorom i u kojoj su generacije prije, pa i njegov otac Hasan, učili prve hatme. Udaljena je svega 12 kilometara od crnogorske granice i isto toliko od Trebinja. Nakon posljednje izgradnje u njoj su klanjali mnogi poznati i nepoznati ljudi, a u život ju je „uveo“ tadašnji reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić 2010. uoči 15. godišnjice srebreničkih događaja koji je između ostalog rekao:
-Rijetko mi je i pružena prilika u mom poslu i u mom životu da prisustvujem jednom ovakvom činu. Naravno, Adamir Jerković je mogao sve što je uložio u ovu džamiju uložiti na neko drugo mjesto i na drugi način sebi možda priuštiti zadovoljstvo, a on je našao da je ovo vrhovno zadovoljstvo ‒ prvo da potvrdi svoje korijene, ovdje gdje je njegov babo učio prvi šehadet, da se vrati na korijene svoga babe i ja sam uvjeren, kao da vidim, kao da osjećam, da je njegov babo sretan na drugome svijetu što ima takvoga sina.“
Tako je krenula priča o džamiji koja je našla svoj epilog u knjizi koja govori o njoj.
Adamir Jerković kaže da je prirodno da se džamija bila zbog blizine granice uvijek na udarima stranih zavojevača. Jer, kada god bi zatrubile ratne trube ovaj narod je morao bježati u unutrašnjost Bosne i Hercegovine da bi spasio žive glave. Džamija je utemeljena 1816. godine i u svojih preko 200 godina je mnogo propatila. Sa narodom je dijelila sudbinu. Najčešće je bila rušena, spaljivanja ili devastirana. Zna se da je najmanje tri puta rušena za vrijeme ratova od Nevesinjske puške 1875., preko Balkanskih ratova, I i II svjetskog rata do posljednje agresije na našu državu kada je do temelja srušena 1992. godine. Džamija je u trenutku rušenja bila toliko „žilava“ da su je „morali“ minirati više puta, kazuje akademik i navodi da je ona i svojevrsna opomena onim ljudima koji su se usudili dizati ruku na Stvoritelja i rušiti vjerske svetinje, „kao što danas čine Jevreji (Izraelci) u napaćenoj Gazi“. Deset godina od izgradnje džamije vakifi su 2020. napravili i munaru. To se dogodilo nakon 205 godine od postanka ove bogomolje. Zajedno sa munarom bračni par Jerkovića je izgradio i jedno turbe sa namjerom da se oko njih okupljaju muslimani koji su danas raseljeni širom Evrope. Ovaj dobrotvorni islamski kompleks treba da vrati ovom kraju duhovnost koju je imao u prošlosti i da pokaže odlučnost muslimana ovog kraja, koji su tu nekada živjeli i bili u većini, da svoje ne daju a da tuđe ne žele i neće.
-To je premisa oko koje se trebaju okupljati muslimani i platforma sa kojom će graditi nove odnose sa svojim komšijama pravoslavnim Srbima. Pri tome muslimani moraju stalno imati na umu riječi iz svete knjige, Kur'ana, koji kaže da za zločine prema Allahu dž.š. i njegovim bogomoljama rušitelje čeka kazna golema. 114 ajet iz sure Bekare napisan je iznad vrata Turbeta u Lastvi – napominje akademik Jerković.
U knjizi autor kaže da je džamija jedna iskra oko koje bi se trebali okupljati muslimani. Sada je povratak slab, jer su se ljudi dugim prognaničkim odsustvovanjem skrasili u zemljama Evrope. Pošto je to njihova rodna gruda, mišljenje autora je, da stalno treba apelovati na njih da se vraćaju na svoja ognjišta, a novopodignuta džamija treba da ih ohrabruje u tom naumu. Trebinje ima dugu islamsku tradiciju koja se nije mogla eliminirati ratnim rušenjem džamija i protjerivanjem muslimana sa vjekovnih ognjišta“ ‒ dodaje autor koji je u ovu knjigu unio sve detalje izgradnje, nacrte, projekte konstrukcije, tehničke detalje, predmjere i predračune, statički proračun, specifikaciju armature, baš sve.
Ovo je stoga jedinstvena i poučna knjiga o Trebinju, Lastvi, ali i okolnim mjestima Bileći i Ljubinju, sa akcenatom na životu muslimana. Ona duboko zalazi u sve pore prošlosti i zaustavlja se na aktuelnom trenutku, a uz sve to je izvanredno dizajnirana za što se pobrinuo Narcis Pozderac.
Prema riječima autora sada slijede promocije a prva tačka sa koje će početi predstavljanje je Trebinje. „Zasada još nemam knjige iako sam njen autor.“ Kaže da je ubijeđen da će uskoro, kada prođu godišnji odmori, dobiti određeni broj knjiga sa kojima će moći organizirati predstavljanje muslimanske prošlosti Trebinja i okolnih mjesta, o čemu se svakako ima šta reći. Ovo posebno zbog mlađih naraštaja koji moraju voditi brigu o svojim korijenima, porijeklu i prošlosti, tim prije što vlada ogromno interesovanje.
 |