JEZIČKA (Z)BIVANJA
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 29. Jul 2024. 20:07:16
Nikada nije bilo toliko pjesama, priča,
članaka, eseja, tekstova...,
toliko rasprava o jeziku bosanskom,
koje ga srbo-jezičari želi preimenovati u „bošnjački“.

Istina je da je bosanski jezik bitisanje,
a istina kod srbo-jezičara rađa mržnju
zato na sav glas iz dana u dan apeluju:
Srbi, naučite da mrzite bosanski, a volite srpski!

Toliko pristupa (ne)stvarnom smislu i toliko mučnih situacija
kad otvaraš internet, knjige, časopise, listove za književnost,
umjetnost, kulturu, društvena pitanja i kada slušamo srbo-jezičare,
koji k'o psi na bosanski jezik nasrću i laju.

Kada shvatimo da su:
Bašagić, Musa, Humo, Mak, Kulenović, Sarajlić..., „umrli“
da se više ne mogu usprotiviti nadošlim književnim snagama.
ovi današnji pojedinci pišu i govore kako vjetar puše.

Pojedinci – oni imućniji pjesnici, podižu sebi hramove
na trgovima glavnih gradova
i na važnijim „književnim susretima“, konferencijama
sjede u prvim redovima pojavljuju se obavezno u prazničnim novinama.

Interesantno, bave se Vukom, Njegošom, Andrićem, Mešom...,
sve više doktoriraju, a pojma nemaju,
a njihov narodni jezik bosanski u dubokoj ilegali šuti,
na gusle pala debela jezička prašina.

Nikada ni smrti nisu bile tako poremećene,
jer sve manje i sve sporije umiru loši pjesnici,
sve više od Boga oprost traže,
vesele se književnom uspjehu bez mjere.

A dobri Musa umre mlad,
Maka ubiše zbog jezika bosanskog,
on se kao ustanik diže zbog slova.
da ne raste korov i pjesnici zajedno.

Danas srbo-jezičari misle da je najbolje
sa svojih ognjišta priču raspaliti,
na tuđu svojom gramatikom nasrnuti
i kletvu i zmiju imati u jednoj ruci.

Da ne fali ako zatreba
kada se lome noge i tikve pucaju,
kad jedni ostaju, a drugima kako bude,
Bošnjake ne priznaju, a jezik „bošnjački“ im nude?

Kada bi na to Bošnjaci pristali
i Bosne i bosanskog jezika bi se odrekli
puno je u agresiji, ratu, genocidu bilo takvih ljudi,
tako zlih, koji htjedoše u Bosnu svesrpsko uvesti.

Bošnjak to mora izdržati ne smije i rep i jezik podvući
kojim bih oblizan i označen za sva vremena,
a to pijesnik Bošnjak zatvori u malu seharu sreće
nekad od „Kamena spavača“, nekada od „Modre rijeke“.

Nikada život nije bio u većoj brzini
od ove svakodnevne kada srbo-jezičari
navlače šajkače sa kokardom preko očiju
kada se daljina, daljini podmeće.

Izgleda da su svi demoni na poslu,
da je počela velika opšta inspekcija,
gdje je latinica, a gdje ćirilica
pretražuju se i stari rječnici.

Vade se vize za prelazak iz jednog u drugi glagol
sve je u pokretu, sve se okreće u suprotnom smjeru
i muhe podrepuše bježe na jug
ne žele da umru na tom mjestu.

Samo oni koji se za jezik bosanski bore
sve manje pozicije imaju,
u gluhoj magli nastanjeni upustvo za opstanak čitaju,
i glavom klimaju, dok jezik bosanski još putuje.

Nikad nije bilo više nevolja
niti toliko putnika sa paklenim biografijama
sa opekotinama boje višnje i rebara izlomljenih
od kada se za otadžbinu Bosnu i jezik bosanski opredijeliše.

Nikada nije bilo toliko ubijenih u jednom danu
u prostoru pod srcem gdje slatko voće raste,
nikada toliko nisu ni umne kiseline bile poremećene
izmješane mesom, krvlju ubijenih.

Za njih ipak mnogi kažu oni su sasvim normalan narod.