BOŠNJAKINJA SA OČIMA SUZNIM
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 17. Jul 2024. 15:07:10
Zaluta poljem, ne oranim,
ne sijanim, ne košenim,
preko čistine k'o pogled,
do brda što šlajer biva
da bi sunce zašlo bez sjaja.

Sjeknu me sjaj, i obeznani
krajolik šume, u studeni,
a nema ni toplih ognjišta,
u razorenim domovima,
crne sjene na bijelom zidu.

Svaki povratak suviše košta,
sa njim tuga je tu,
a postojao je dom,
čardak, pun čarnih stvari,
koš, hambar i tavan stari.

Dole je zemlja, gore nebo tvrdo,
na rubu tužnog dana Bošnjakinja hoda,
ispred nje crni trag, koji bistrom suzom bijeli,
koja sve dublje roni, a zemlja kobnu žeđ ima,
u daljini sive se mahale i bol za njima.

Bošnjakinja sa očima suznimi i uplakanim,
sirotica što dom i kosti svojih najmilijih traži,
gledam Bošnjakinju, gledam sivilo kuća i avlija,
oplaćkanih, opustošenih, srušenih, spaljenih,
u svakom kamenu uklesan je dječiji san.

Pribrah snage, pa je oprezno upitah:
Halali ženo junakinjo, na ruševinama otetog života,
godine su prošle, odnijele cvijetno doba,
bezumlja pusta su tragovi genocida,
da li je zla sudbina i tvoje ovdje zadesila?!

Bošnjakinja sa očima suznim, k'o kamen šuti,
a pogled joj okolinom kruži k'o da nekog čeka,
iznad nje jato golubova okolinu nadlijeću,
s njihovih krila stresa se sunčana prašina,
a onda na ruševine slete, da guču i tuguju.

Orunjen, čađav, kamen i cigla, breme je na njenoj duši,
Bošnjakinja plače k'o dijete, a golubovi guču,
i kamen i cigla tiho plaču, da čuju ako neko pita:
Gdje su oni koji kuće i česme zidaše,
gdje su oni koji ovdje živješe, vodu na česmi točiše?!

Zakotrlja joj se suza vrela iz plavih očiju
i k'o biser pade na crni trag, na čađavi kamen i ciglu.
Oči plave u rasutom kamenu i cigli –
rasuti kamen, rasuta cigla, u očima plavim,
tihe riječi koje nemaju snagu plača koristi.

Proklet da je dušmanin, koji nas zavi u crno,
koji od ovog pitomog mjesta napravi tužnu avet!
Puno zla u Bosni se: nakotilo i prekotilo,
razuzdalo, raspojasalo, namjerilo, razjarilo,
utvrdilo, zazidalo, na pragove naše došlo.

Da otimaju, kuće, blago, zemlju,
na kojoj gumna prave da bi vrhli zlo,
u svakom koraku čuo se jauk
iza kojih ostaše zgarišta
u kojima izgoriše sela i sreća.

Čudna ova Bosna, čudni dušmani u njoj,
koji druge i drugačije progone, sakate, ubijaju,
ljudima živote k'o da su kamata uzimaju,
sve im je naše smetalo, ime, vjera, jezik, pjesma...,
a od historije Bosne napraviše točak za naše mučenje.

O Bosno, grobnico nevino ubijanih,
kud iz tebe, kud iz ove kože?
Nek naši mrtvi ustanu iz jama u kojima truhnu,
da ih brže pronađemo, da uzalud ne pitamo,
gdje su im kosti skrivene, gdje su tajne grobnice?

I moji najmiliji u grobu plaču, sa zemljom se dodiruju,
pomoći nema ni njima ni nama, u nepoznato ih otjeraše,
na nekoj strani svijata oni silom muhadžiri postaše,
a gle i ovog zuluma, sve popališe, mjestu našem ime promijeniše,
da se nikad više ne vratimo, da ne čuju naš plač, tugu, molitvu, pjesmu.

Zato vi pjesnici, pjevajte..., - pišite...,
razgrnite pepeo sna perom svojim.
Trasirajte put istini,
od sna do jave, od jave do sna,
uvijajte istinu u čudesnu mrežu riječi.

Ovo je bilo naše mjesto, to čudo drago,
znamo ga pod noktima ga osjećamo,
a pluća nam dišu vrtovima i baštama,
a sada kada ovo gledamo i udišemo,
vidik se sužava, a disanje otežava.

Znam, ljubav k'o smrt je jaka, naš život postaao je velik, neuništiv,
vjera i ljubav idu kroz sva vremena, žar je njen, žar ognjen, plamen Božiji.
O Bože, evo ja Ti se obraćam i molim, da dušmanima daruješ ljubav,
a mržnju im oduzmeš, da ratovima i genocidima dođe vječiti kraj,
da ne lutamo kroz život kao kroz pustinju, žednog srca i bez oaza sočnih.