S obzirom da nisam upoznat sa konkretnim planovima Konvencije Asocijacije nezavisnih intelektualaca „Kruga 99“, naziva „Bosna je naša-bosanska“, ne mogu donijeti sud o tome kolika je njena vrijednost, a popsebno upotrebna vrijednost Međutim, ono što pouzdano znam, a šta je dosadašnja praksa pokazala, jeste činjenica da od Deklaracija koje nemaju konkretizaciju na životne prilike običnih ljudi u BiH nema neke pposebne koristi. Volio bih da griješim pri ovakvoj kvalifikaciji, ali to naglašavam iz prostog razloga da ona ne bude još jedna teorijska priča bez konkretnih efekata. Stoga sebi dajem za pravo da se ova i svaka druga Deklaracija treba fokusirati i na goruće probleme (i teme) finansijskog karaktera, koje državu BiH čine jačom i otpornijom na politike koje ju nastoje rasturiti ili neprestano materijalno slabiti. Stoga, krenimo redom, fokusirajući se na aktuelne teme finansijskog karaktera.

Budući da su sankcije koje je OFAC nametnuo komercijalnim bankama povezanim sa sankcionisanim pojedincima i favorizovanim firmama Dodika i njegove družine u entitetu RS aktuelne, prvo ću se osvrnuti na njih. Vlasti RS-a ovaj problem nastoje riješiti pretvaranjem Investiciono razvojne banke RS (IRBRS) u komercijalnu banku, odnosno da ona može primati depozite privatnih i pravnih lica i obavljati platni promet. U toj namjeri ne treba im pomagati, već inzistirati na striktnom poštivanje Zakona o bankama. Njihova tvrdnja da za korisnike ove Banke neće biti rizika, netačna je jer će i ona doći pod sankcije OFACA-a ako bude pružala usluge favorizovanim firmama zbog kojih su sankcije i uvedene. Licencu za rad ovoj Banci bez problema daće Agencija za bankarstvo RS. Međutim, za zvanično učešće ove Banke u obavljanju platnog prometa i njenog uključivanja u sistem SWIFT-a, moraće ispuniti kriterije propisane Operativnim pravilima platnih sistema Centralne banke (CB) BiH. Guvernerka CB BiH (J. Selimović)) ne smije im gledati kroz prste. Ovo potenciram stoga jer je BiH jedina država u Evropi koja ima dvije Agencije za bankarstvo (za licenciranje i kontrolu komercijalnih banaka), a jednu Agenciju za osiguranje depozita, koja je na nivou BiH. Stoga protagoniste Dodikove politike nije suviše zabrinuo svojevremeni odlazak u basnkrot tri komercijalne banke, budući da po Statutu ove Agencije 2/3 osiguranih depozita pokriva Federacija, a 1/3 RS. Logično pitanje: zašto su Bošnjaci dopustili ovakav ustroj? Kako bez saglasnosti Centralne banke BiH, odnosno bez striktnih ispunjenja Operativnih pravila platnog prometa, Investiciono-razvojna banka RS (IRBRS) ne može pristupiti ovom sistemu, sada je pogodan trenutak da se ustroji jedna Agencija za bankarstvo (za licenciranje i kontolu poslovanja), ako već postoji i jedna Agencija za osiguranje depozita. Znam da će mnogi s pravom reći da je to teško učiniti, ali se svojevremena beduinska politika Bošnjaka u domenu finansija mora ispravljati i postavljati na standarde koji postoje svugdje u svijetu. Jer, da postoji jedna Agencija za bankarstvo BiH, onda Dodikova družina ne bi mogla manipulisati oko sankcija OFAC-a. To da li će i eventualno registrovana ova Banka (IBRDRS) doći pod udar sankcija OFAC-a, ne bih nagađao, premda nema nikakvog razloga da se to ne desi ako ona bude u funkciji favorizovanih firmi Dodika i njegove družine.

Drugi problem koji treba javno potencirati je izmjena kriterija raspodjele prihoda ostvarenih preko indirektnih poreza Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH. Jer, koeficijenti utvrđeni još 2006. godine moraju se mijenjati. Naime, tada je učešće u potrošnji RS na nivou BiH iznosilo oko 36%, čemu je doprinijela i potrošnja opljačkane i otete imovine Bošnka. 2023. godine učešće RS u ukupnim prihodima po osnovu indirektnih poreza iznosilo je svega 18,18% (zvaničan podatak UIO BiH), ali i dalje on (RS) povlači više nego što mu pripada (po kriteriju uplate) za 17,82% (2023.), odnosno sa 30.06.2024. više za 16,48%. Dokle?!

Treći problem je prepuštanje Ministarstva finansija od rata na ovamo na entitetskom nivou i na nivou Vijeća ministsara BiH, Ministarstva pravde i Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa (sa jednim izuzetkom). Stoga se s pravom pitam: da li su „kreatori“ finansijske politike Bošnjaka čuli za dokazanu tvrdnju oca savremenih javnih (državnih) finansija (A. Wagnera), izrečenu prije 158 godina „da svaka politika koja se ne zasniva na novcu, biva isprazna priča“. Budući da logičnog odgovora nema, onda se nameće zaključak da je u igri zagrljaj u vlasti sa Dodikom i Čovićem glavni razlog za ovakvu sramnu kadrovsku politiku. Stoga „Platforma“ Asocijacije „Kruga 99“ u fokusu mora imati i kadrovsku politiku, posebno njen finansijski segment. Ako toga ne bude, bojim se da će se ova Platforma pretvoriti u teorijsko targetiranje tema opšteg karaktera, a bez značajnije upotrebne vrijednosti.

Četvrti problem je kadrovsko popunjavanje Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Naime, prema članu 29. ovoga Odbora, sistematizirano je mjesta za člana Ekspertnog tima iz RS, koji punopravno odlučuje, iako RS u punjenju sredstava po osnovu indirektnih poreza učestvuje sa 18,18%, ali ne i za člana Ekspertnog tima iz Federacije. Usto, namjerno se ne popunjava mjesto člana Ekspertnog tima ispred Vijeća ministara, koje, po prirodi stvari, pripada Bošnjacima Zašto?! Dakle, i u ovom domenu vodimo beduinsku politiku!

Peti problem je u činjenici da je po osnovu uplata indirektnih poreza među 15 gradova samo Banja Luka (na šestom mjestu sa 4,3 milijarde KM), a nema jedne Bijeljine, Doboja, Prijedora, Trebinja: Zašto? Zar je stvarno silnim savjetnicima i ministrima iz reda Bošnjaka teško doći do podatka koliki su ukupni prihodi privrede i inače ovih mjesta i te iznose pomnožiti sa 17% (stope PDV-a) i doći do podatka koliko je sakriveno prihoda po osnovu PDV-a?

Šesti problem je izbjegavanje davanja fiskalnih računa u cijeloj Državi. Onda ne čudi tvrdnja MMF-a da se u BiH tokom godine po osnovu indirektnih poreza ukrade oko 3,5 milijardi KM. To što ove radnje čine podobne „patriote“ i favorizovane firme, izgleda da nikoga od zvaničnika nije briga. O mešetarenjima kod direktnih poreza, posebno kod isplata plata, da se i ne govori. Stoga priča o demografiji, zaustavljanju odlaska mladih u inostranstvo, o stabilnosti penzionih, zdravstvenih, obrazovnih i drugih socijalnih fondova, postaje i suviše otrcana, jer na duži rok ovi fondovi doživjeće kolaps. To što ćemo pameti doći onda kada nam ona više neće biti od koristi, zvaničnike, akademsku zajednicu i omladinu, ne interesuje. Nažalost!

Sedmi problem su tzv. negativne eksternalije, koje se najbolje očituju u besplatnom obrazovanju različitih profila diplomanata na javnim visokoškolskim ustanovama i nihovom odlasku u inostranstvo, a da ne nadoknađuju troškove koje su prouzrokovali tokom školovanja.

Osmi problem je inflatorno osnivanje i zadržavanje silnih univerziteta, jer svi kantoni (osim Posavskog) imaju javne i/ ili privatne univerzitete, koji služe za štancanje diploma i zapošljavanje stranačkih „kadrova“, koji od svih atributa imaju samo atribut poslušnosti. Stoga ne čudi da se javni dug i javna potrošnja u BiH kreću u istom procentu u odnosu na BDP. Dakle, javna potrošnja finansira se javnim dugom. Prema egzatnim proračunima, koje sam izvršio obrađujući udžbenik „Javni dug, poluga savremenih finansija“, došao sam do ovoga podatka i činjenice da je neproduktivnu (ličnu) javnu potrošnju neophodno redukovati za 20% u naredne dvije godine, odnosno svesti ju na nivo ishodišta njenih kvaliteta, što sam utvrdio obrađujući udžbenik „Efekti javne potrošnje na privredu BiH“. Bilo bi zanimljivo utvrditi da li su silni univerziteti sposobni da formiraju Ekspertne timove za izradu i evaluaciju investicionih projekata za povlačenje sredstava iz evropskih fodova, namijenjenih zemlji sa kandidatskim statsoom EU, odnosno da bar 1/3 sredstava ostvare na tržištu, prodajući znanje, konkretizovano preko izrade različitih projekatsa. Ne, to se neće desiti, iako na mnogim smjerovina na različitim fakultetima ima više predavača nego studenata. Uostalom, to i nije važno, budući da su se tamo ugnijezdili stranački profesori, koji se finansiraju na teret budžeta, a jednini projekt koji kontinuirano njegiju i naplaćuju je projekt zvani ŠUTNJA, odnosno povlađivanje strankama na vlasti. Iako se ovo događa u Bosni, ipak je previše i nedopustivo.

Deveti problem je ustanovljenje međusektorske analize odnosa između trgovine i poljoprivrede. Naime, bilo bi neophodno objektivno utvrditi koliko bh poljoprivreda može ponuditi trgovini u BiH svojih proizvoda, a ova ih otkupiti. Primjer za ovo postoji na relaciji TL „Bingo“- Bos. Dubica, gdje se „Bingo“ obavezao da avansira sjetvu, a otkupi urod po tržišnim cijenama i u tu svrhu izgradio je dvije hladnjače za skladištenje voća, povrća i žitarica u ovom mjestu. Nadalje, BiH treba da koristi prelevmane i da dodatno oporezuje iznad prosječno subvencionirane inostrane proizvode, s obzirom da nam to CEFTA sporazum omogućuje. Obradivo, a neobrađeno poljoprivredno zemljište, treba oporezovati i time natjerati njegove vlasnike da ga obrađuju ili daju onima koji će ga obraditi i zasijati.

Deseti problem su inostrana ulaganja u BiH. Naime, raspoloživa domaća akumulacija nije dovoljna da obezbijedi neophodnu godišnju stopu rasta od 5% i stoga su potrebna inostrana ulaganja po osnovu različitih modaliteta priliva. Međutim, nulti uslovi za ovo su politička stabilnost (koje nema), pravna sigurnost (koja je upitna), fiskalna detaksacija u domenu direktnih poreza (na plate), koja nije konkurentna i korupcija, koja je endemskog karaktera. Sve ovo su limitirajući faktori priliva inostranog kapitala, koje sam ustanovio obrađujući udžbenik „Inostrani kapital i privredni razvoj BiH“.

Jedanaesti problem su javna preduzeća. Ona su najveća rak-rana privrede BiH, budući da su mahom postala utočište stranaka na vlasti i njihove blagajne. Usto, njihove obaveze se zvanično ne evidentiraju kao javni dug Države. Tako, prema Izvještaju MMF-a ova preduzeća duguju ravno četiri milijarde eura, za čije obaveze su garanti bili odgovarajući nivoi javno-pravnih kolektiviteta, ali one nisu pridodate zvanično objavljenom iznosu javnog duga Države, koji je naveden u iznosu 13,5 milijardi KM. S obzirom da je sve ovo poznato našim inostranim partnerima, onda ne čudi da smo u regionu zadnji po inostranim ulaganjima. Recept za uspješno poslovanje i kontrolu javnih preduzeća postoji. Najpoznatiji je tzv. „Finski model“ , gdje je pri upravljanju ovim preduzećima nedopustivo stranačko miješanje i mešetarenje, jer na godišnjim skupštinama pravo učešća imaju i građani, kao korisnici njihovih usluga. Ako se Izvještaj menadžerskih struktura, koje su nestranačke, prihvati, oni nastavljaju i dalje voditi dato preduzeće. Uprotivnom, slijede ostavke ili smjene odmah i izbor novih, nestranačkih menadžera. Stoga su ova preduzeća u Finskoj profitabilnija od privatnih. Pa, naučimo nešto od drugih prije nego što rasprodamo još ovo malo preostralih javnih resursa i dobara. U protivnom, bićemo goli proleteri u Zemlji kojom će gospodariti stranci.