Sve u svoje vrijeme, kako bi govorili naši stari, evo me upravo u ovome trenutku, dok sam na internetu uspio doći i pročitati ovu aktuelnu ovih dana VELIKOSRPSKU DEKLERACIJU.

Na zajednčikoj sjednici vlada Republike srpske i Srbije usvojena je Dekalaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava srpskog naroda.

Okupljanje nazvano 'svesrpski sabor', priličnije je zvati 'velikosprski sabor', jer poruke s ovog skupa jasno ukazuju na ciljeve koji koresopndiraju s projektom 'velike Srbije', danas poznatiji kao 'srpski svet'.

Deklaracija je usvojena jedoglasno.
Pored vlada, premijera i ministara Republike Srbije i Republike srpske, prisustvo su i učešće u dikusiji imali su i neki prestavnici Srba iz insitucija vlasti Crne Gore i Sjeverne Makedonije, dok su glavni ideolozi i pokretača ovoga „velikosrpskog kiča „upravo i bili Aleksandar Vučić i Milorad Dodik!

Dakle, gledajući i slušajući cjelovitu pozorišnu prestavu „klovnova srpskoga roda“ sa Vučkom i vučićima, kao i guslara Milorada Dodika i njegovih istomišljenika, bio sam strpljiv da sačekam neposrednu objavu sadržaja ove dekleracije u cjelosti, kako bi je pročitao od „A“ do „Š“, kako bi to naši stari govorili, lično i neposredno upoznati se sa sadržajem Dekleracije i njenim zaključcima od „!“ do „49“, kako bi našoj javnosti, istinski i meritorno mogao prenijeti moje zapažanje i neposredno stručno pojašnjanje, što i činim.

Kao vremešni čovjek od 86 ljeta, rođen od majke Stane i oca Neđe, pravoslavnih kršćana, koji su istina rano preselili na onaj kako govore stari bolji svijet, ali ne svojim htijenjem, činjenice ukazuju da sam odgajan i obrazovan bez njih, pod okriljem rođene i voljene naše tetke, sestre od oca, inače vešarice hotela „Beograd“ u rodnome Sarajevu.

Kako je odgajala i vaspitavala i svoju rođenu djecu, isto tako sa ljubavlju i velikim požrtvovanjem, u lošem vremenu drugoga svjetskog rata, posjećivala je svu pažnju i prema nama djeci svoga brata.
Bili smo uzorita srpska porodica u svome gardu sa svojim komšijama i susjedima, upražnjavajući i poštujući sve narodne običaje, od vjere do kulture, nošnje i drugih različitosti, sa posebnim poštovanjem drugoga i različitoga.

Niko nas nije sprečavao da se i svome Bogu molimo i upražnajavamo sve njegove divne zapovjesti iz Jevanđelja, kao hrišćaskog religijskog spisa, koji opisuje život i učenje Isusa Hrista.

Da čuvamo svoju vjeru i kulturne običaje, kao i sve druge navike, od škole do crkve i društva, kao i zajedničkim odnosima sa svim svojim bližnjim, sa svojim komšijama i susjedima da slavimo i sve vjrske praznike u zajedničkoj atmosferi, uz međusobno poštovanje i uvažavanje.

Pobjedom nad fašizmom i usvajanjem jedno partijskog političkog sistema upravljanja sa državom i međusobnim odnosima u tzv. komunističkom sistemu, stvarao se i konkretni politički društveni ambijent, koji je prije svega podrazumijevao da se ne može „sjediti na dvije stolice“ ili u partiju ili nastaviti normalno svoje vjerske običaje u sopstvenim institucijama, crkvama, džamijama, katedralama, sinagogama ili se slobodno i individualno odreći tih navika i pristupiti jednoj ili jedinoj partiji sistema SKJ-u.

Pitanje je bilo ličnog izbora i opredjeljenja, bez bilo kakvih zabrana ili uticaja i pritisaka, pa „bujrum“ druže moj!

Međutim, sve se desilo i bilo što je bilo, većini veoma dobro znano, doživljeno i preživljeno, sa konkretnim sadržajima i posljedicama o kojima n želim posebno pisati, ali nam ostaje činjenica da smo poslije silne sgresije i neprijateljskih napada i htijenja sa istoka i zapada, poslije raspada nam lijepe naše zajedničke domovine Jugoslavije, ostali i postali građani „nametnute crne Dejtonske košulje“, bar kada je u pitanju naša jedina domovina Bosna i Hercegovina.

Kao multietnička zajednica, veoma izražene i značajna kao takva u Evropskim i svjetskim okvirima, vjerovatno je pretrpjela i najveća ubojita dejstva i razaranja sa genocidom i urbicidom, uz ispomoć i “prijateljske međunarodne zejednice“ koja je kako se govori važno da je zaustavila krvavi rat, ali je našoj domovini Bosni i Hercegovini, istinski navukla crnu luđačku košulju koju još uvijek nismo u stanju sopstvenim htijenjima i snagama otkloniti.

Na scenu su iznikle i razvile se već postojeće nacionalističke klice, koje su metastazirale i njcrnji oblik društveno- političkog karcinoma, kojem nažalost još uvijek nismo ostvarili najpovoljniju terapiju.

U vlasti su utemeljene takve nacionalističke stranke, sa svojim kadrovima, čiji su rezultati djelovanja na našem putu za Evropu usporene i onemogućene, pored stavova i njihovih nakaradenih ideologija, koje datiraju jasno i glasno evo od Gazimestana i Slobodana Miloševića, a njegovu ideologiju sa „balvan revolucijom“ su prihvatili i Franjo Tuđman sa svojim HDZ-om, kao i velikosrpski despoti i diktatori sa ovdašnjim mladalačkim kadrovima Miloradom Dodikom i njegovim SNSD—omi kadrovima, u koaliciji sa Draganom Čovićem i HDZ-om.

Zato, šte novo reći o tekstu i zeključcim dekleracije, kada postojeća velikosrpska ideološka elita, kao sljedbenici Slobodana Miloševića iz 90-tih godina, nastavlja istim stazama njegove razorne osvajačke i nacionalističke politike, te tumače Dejton prema svojim željama i htijenjima, koje nisu uspjeli i ratnim pohodima da ostvare?

Dekleracija je zato, čisti meni sa ovoga Dejtonskog stola, što bi stari govorili za njih je „ponuđeni švedski stol“ pa bujrum da se uzima što njima samo odgovara.

Znači, prije svega da je antidejtonska i kao takva sa njihovim velikosrpskim lažima i obmanama, ništa pozitivno nema u svome sadržaju, kao da ju je pisao pok. Dobrica Ćosić sa svojim saradnicima.
Ona je i direktni istinski dokaz, da svi ovi velikosrpski elementi, zaista, još uvijek nisu izrodili velikog svoga državnika, koji je trebao i morao da shvati značaj i vrijednosti nedavno usvojene DEKLERACIJE O SREBRENICI u UN-u, koja bi vodila ka istini, kajanju, povjerenju i pomirenju, uz priznavanje genocida.

Meni je lično, kao bivšem prlamentarcu Savezne Skupštine SFRJ u Vijeću Republika i pokrajina, u Beogradu, kada sam se i neposredno 90-tih godina susreo sa Slobodanom Miloševićem i rekao mu da će za sve ovo, misleći na početak njegove „balvan revolucije“ vremenom morati odgovarati, odgovorio mi je „da to njegov narod hoće“.

Vjerujući da i ovaj većinski zatucani i mnacionalistički obojeni velikosrpski narod, isto ili slično posmatra i odobrava i Vučiću i Dodiku, da ih i sa ovom DEKLERACIJOM vodi u propast, a nikako u neku svijetliju budućnost.

Poslije ove DEKLERACIJE i detaljne analize svih 49 zaključaka, a poslije intervjua Dodika na njegovoj RTRS televiziji, do krajnosti i detaljnih sospstvenih rezonskih razmišljanja, shvatio sam, da se iza svega krije neostvaren i luda ideja Dodika i njegovih istomišljenika o stvaranju neke državice Republike srpske.

Na kraju bi se još mnogo toga moglo istinski napisati za našu razumnu javnost, ali je i ovoliko dovoljno, na moj ponos i prkos, da sam garađanin moje jedine domovine Bosne i Hercegovine, tzv. Bosanski Srbin ili još bolje i primjerenije Bosanac, visoko obrazovan i svjetski čovjek sa brojnim svjetskim jezicima i graditelj velikih šest giganata industrijske firme u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

U porodici su mi snahe, Muslimanka i Hrvatica, a zet Musliman, a moji divni i ponosni visokoobrazovani unuci, svoga dede Milana, danas su Švicarci i Kanađani, zahvaljujući upravo našim genocidašima i bojovnicima UZP-a iz redova velikohrvatskoga nacionalističkoga roda, te su danas samo turisti u svome rodnome Mostaru.