Današnji svijet, ponekad otvori bar po jedno oko, da bi provirio šta se dešava u okruženju. Da, svijet i njena udruženja, kasne čak i po nekoliko stoljeća da bi obznanili šta se čini, odnosno šta se činilo nad malim narodima. Jest, dešava se, ali ne baš često jer čovjek je uvijek od njegovog postojanja, najviše žmirio ili pak spavao. Sve što se dešava nadaleko od njega, prihvatao je olako, izuzev ako je to nešto nevaljalo i neprihvatljivo za njega, i u blizini njegovog doma.

Da ne bi okolišavali, moramo napomenut da u te organizacije svijeta spada i UN, koji je stvoren 1946. godine da bi branili čovjeka i njegova prava na život i opstanak na ovom svijetu. Da bi branili i zaustavili mentalno poramećene pojedince i grupe koji u ime naroda to čine, odnosno da ih zaustave da ne čine zijana mirnim narodima, kojima je jedini cilj živjeti u miru. Tako iste godine taj provjenac tobožnje svjetske miroljubive organizacije izglasa i povelju genocida koja kaže: „Da će branit miroljubive narode od sledećih zlodjela, koja budu bila počinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa“. Lijepo smišljeno i rečeno ali od svog osnivanja, koliko je ta organizacija ustvari uradila za svoje članove, da na samom početku spriječi nasrtaje na članice organizacije UN-a. Jest, ta svjetska organizacija je donosila rezolucije, čak da se jedan napadnuti narod ne smije branit, nametnuvši enbargo na oružje i pravo na samoodbranu. Jest i to se dešavalo i to nedavno.

Danas u dvadeset i prvom vijeku ta ista organizacija ne čini ništa da spriječi masakre i genocid kroz koji prolazi palestinski narod. Umjesto da se zaustavi uništenje jednog naroda, zemlja koja sebe naziva demogratskom, potpomaže genocid koji je u toku, na sve moguće načine, i to u doturi oružja i ljudstva. Jer napadnuti narod većinski pripada islamu kojem su oduzeli pravo da živi pa i da se brani.

Tako desi se, da se je svjetska organizacija iznenada i probudila iz dubokog sna, mada sa zakašnjenjem, ali narod kaže bolje ikad nego nikad.

Prije nekoliko dana Generalna skupština UN-a izglasala je rezoluciju o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, a nešto preko tridesetak godina ranije taj isti UN izglasao je „rezoluciju“ kojim stavi embargo na oružje Republici Bosni i Hercegovini, koja je napadnuta od susjedne države Srbije, organizujući i naoružavaju svoju braću pravoslavace u RBiH, huškajući ih na rat protivu dojučerašnjih komšija i sugrađana.

Kad se pogleda sve potanko, ispada da UN ima duple aršine, i da se nekim državama i počiniocima genocida gleda kroz prste, što je slučaj danas sa Izraelom.

Bili smo svjedoci posljednjih mjeseci, a to je pred izglasavanje rezolucije za genocidu u Srebrenici, iako je genocid počinjen na čitavoj teritoriji RBiH. Danas poslije trideset godina srpski lideri, i to oni koji su učestvovali u genocidu, dolaze u sjedištu UN-a u nadi da će spriječit izglasavanje ove rezolucije, pa čak podmićuju neke članice UN-na, da ne glasaju ili bar budu suzdržani.

Što se tiče UN-a imali bi mnogo toga reći, tako da nam bi trebalo vremena i prostora da bi sve izbacili na vidjelo, ali jedan dan će i tome doći kraj, možda.

Ono što treba da vrijeđa svakojeg građanina RBiH je izjava i saopštenje SGV koje u svom izvješćaju kaže: „Da Srbi nisu genocidni narod, bez obzira kako ko tumačio i isčitavao Rezoluciju o Srebrenici što ju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda.“ Dalje kažu: „Mi, Srbi iz Federacije, dakle, nismo za pozive Milorada Dodika za odcjepljenje Rs i smatramo da većina Srba iz Rs nisu za to“, navodi se u reakciji SGV-a PR u BiH.

Daj malo da pogledamo u sve što se dešavalo posljednjih godina, i kavih li izjava postoji od istog SGV. Do sad su javno a neki tajno podržavali Dodika-Duduka, govorim o većini bosanskih pravoslavaca i utrkivali se ko će da bude žešći na vrijeđanju žrtve, odnosno Bošnjaka muslimana. Da ga nije većina podržavala, da li bi Duduk bio tu gdje je ovolike godine, ma da ima u tome i međunarodna zajednica dosta udjela.

Također bih da napomenem neke važne genocide koje su pričinili Srbi poslednjih dvesto i nešto godina ato je: U oči badnje večeri 1711. godine, pa na prostoru današnje Srbije između 1804. i 1820. godine. Također između 1830. i 1867. godine pošto je Srbija stekla autonomiju unutar Osmanskog carstva. U vremenu od 1830. do 1867. godine i u periodu od 16 godina Srbi su uništili i sa lica zemlje zbrisali na stotine džamija, sahat kula, hanova, biblioteka i bezistana. Ovakvo ophođenje sa muslimanima dešavalo se u Beogradu, Šapcu, Nišu, Užicu, Prokuplju, Pirotu, Kuršumljiji i Vranju gdje je protjerano i ubijeno na desetine hiljada muslimana – Bošnjaka.

Grad Nikšić je 1876. bio naseljen sa 98 % muslimana Bošnjaka tako da je tri godine kasnije očišćen od Bošnjaka muslimana. U balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine u Gusinju i Plavu nasilno je pokršteno 12.500, strijeljano samo na Previji oko jedne hiljade a protjerano i raseljeno preko petnaest hiljada (15000) za Albaniju i Tursku gdje se nastavilo sa iseljavanjem sve do 1962. godine. Da ne zaboravimo genocid 1912. godine kojeg počiniše borci crnogorskog srbovanja u Krasnići na domak Đakovice i srpska vojska koja dokrajči jedno veliko područje u sjevernoj Albaniji, a to je Ljuma. Dimitrije Tucović o ovome kaže sljedeće: „Tako je sada sravnjeno sa zemljom i potamanjeno celo pleme Krasnića, koje je spadalo u oblast operacija crnogorske vojske. Crnogorska varvarstva u Krasnićima mogu dostojno stati pored varvarstva srpske vojske u Ljumi: isti metodi, ista bezobzirnost, ista krvožednost“.

Dr. Mijo Milas, kaže: „Ideja o čišćenju Srbije od “Turaka” (pogrdan naziv za muslimane) aktuelna je u srpskoj političkoj kulturi devetnaestog stoljeća pa do danas. Kroz cijelo 19. stoljeće pa i jedan dio dvadesetog stoljeća, odnosno do 1962. gidine protjerivani su muslimani iz njihovih domova u Srbiji, plijenjena im je imovina, sve to i prije stjecanja nezavisnosti 1878. godine. Progonima i masakrima iščezao je velik broj muslimana iz Srbije. Uoči balkanskih ratova Srbija je bila gotovo “očišćena” od muslimanskog življa. Od 217 džamija koje su postojale u Beogradu ostala je samo jedna – Bajrakli-džamija“.

Također i ovo junaštvo srpskog kralja Petra dr. Mijo Milas ne zaboravlja napomenut: “Dobri kralj Pera” (Petar Karađorđević) jaše konja u Skoplju. Prolaze srpski vojnici s vezanim Albancima. Pita Petar gdje ih vode, na što mu oni odgovoriše: Na strijeljanje. “Dobri Pera” reče da ne troše municije, nego neka ih kolcem tuknu po glavi i bace u Vardar“.

Edit Durhan opisuje kako su srpski vojnici mučili civile sporom smrću, radi vlastite zabave.
„Sljedeća epizoda dogodila se u selu Arzi. Kada su krajem prošle godine, tj. 1912., srpski vojnici prolazili kroz selo razoružali su seljane, iako im ovi nisu pružali otpor. Kad su se vojnici vratili početkom 1913. zabavljali su se puštajući im krv, ali tako da brzo ne iskrvare. Napravili bi svezanim Albancima – civilima malen rez na ručnom zglobu, laktu i vratu, kao stoci, da bi umiranje duže trajalo, tj. da bi ovi čim duže bili pri svijesti i u silnom strahu čekali smrt. Srbi bi plesali oko umirućih žrtava i oponašali njihove zadnje trzaje pred smrt. Sami se Srbi nisu nikada postidjeli svojih čina, piše Durhan“.

Da ne bih ulazili u sve detaljima srpske zločinjačke mašte, jer sve je to historiji poznato, ali da samo napomenem posljednji genocid u RBiH od 1992. do 1995. godine i to na čitavoj njenoj teritorij, ma da najmasovniji su napravili Srbi u jednom mjestu, a to je u Srebrenicu, ma da malo ili nimalo izostaju ostali gradovi i RBiH.

Možemo sa sigurnošću reći; genocid je napravnjen od Srba od 1992. -1995. na čitavoj teritoriji RBiH.
Kaza, ili srez Gusinje brojio je 1906. godine 27000 stanovnika a četnajest gonina kasnije i prvim popisom kraljevine Jugoslavije 1920. Gusinje i Plav imaju samo 6400 stanovnika. Zar ovaj podatak ne govori dovoljno šta se izdešavalo samo na jenom teritoriju gdje žive muslimani, i to od crnogorskog srbovanja.

Sve nesreće na tim prostorima koje su, a i nisu ovdje obihvatćene, ne napraviše Kinezi nego uvijek Srbi i to u ime srpskog naroda. Pitamo se šta i koga SGV podrazumijeva Srbima, odnosno da daju definiciju ko su Srbi, oni miroljubivi i dat im pravo ime, jer pod imenom Srbin idu svi gore navedeni zločini pa i genocid.