OKVIR BOŠNJAČKOG POSTOJANJA
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 22. May 2024. 19:05:11
Egzistencija Bošnjaka u našim krajevima uvijek je bila povezana sa islamom, bosanskim jezikom i domovinom Bosnom i Hercegovinom. Tokom stoljetnog postojanja islam je predstavljao osnovni faktor u našem razvoju, upravo pod njegovim utjecajem mi muslimani – Bošnjaci smo historijski formirali te integrisali na raznim poljima ljudske aktivnosti. Sve glavne i specifične oznake našeg individualiteta je obilježje islama, jer su pod njegovim uticajem i nastale kao takve. Međutim mi nismo nikakav izuzetak u ovome, ima još mnogo islamskih zajednica koje su se formirale na istom principu, jedna od takvih zajednica formirana tim putem jeste današnji Pakistan, Indonezija, Malezija. Gotovo isto bi se moglo reći i za čitav muslimanski svijet.

Međutim, u eri dekadencije, koju je islamski svijet preživljavao i koja ga još uvijek pritišće, u shvaćanju islama uvuklo se mnogo stranog – nemuslimanskog. U svijesti kasnijih generacija cjelokupno učenje islama, koje je nekada, kako je već rečeno prožimalo sve manifestacije života i društva svedeno je na vrlo uski krug obrednih i dogmatskih propisa. U tome je najvažniju ulogu odigrao utjecaj evropske misli, kao i neka derviška učenja koja su svojim stavovima islamu nanijeli samo štetu.

Uz ova dva utjecaja (po)javio se i treći još opasniji, a to je vehabizam u Bosni i Hercegovini za koji se kaže da je između prijetnje, šutnje i interesa. Bosanskohercegovački muslimani – Bošnjaci su dio okcidentalne evropske kulture i to treba da ostanu.

Evropska savremena misao koja je nastala procesom borbe za oslobođenje ispod crkvenog zagrljaja i koja je potisla religiju iz javnog života te joj dala status privatnog. Takav utjecaj uveliko se odrazio i imao upliva i na našim balkanskim prostorima. Tako je potiskivanje islama sa javne scene kao i iskrivljavanje njegovog ortodoksnog učenja otvoren proces sužavanja okvira vjerskog vida postojanja muslimana. Tako se islam u svijesti muslimana sve više svodio samo na par vjerskih propisa.

Ovaj vakum su iskoristile „vehabije“ u Bosni i Hercegovini koji napraviše pravu zbrku kod Bošnjaka oko toga ko se smatra dobrim muslimanom, da li onaj koji klanja, posti, daje zekat, obavlja hadž, i da li je bitno njegovo ispoljavanje i afirmacija na kulturnom, intelektualnom, ekonomskom te društvenom polju.

Nije se radila neka statistika, da bi se moglo utvrditi da su u agresiji na Bosnu i Hercegovinu brojčano više stradali oni ljudi koji su išli u džamije od onih koji nisu, jer neprijatelji nisu Bošnjake tako dijelili, kao što se oni međusobno dijele, njima je bilo dovoljno da čovjek nosi muslimansko ime (makar on osim imena nije imao nošta „muslimansko“ u ponašanju) pa da ga ubiju i zlostavljaju. U svim religijama pa i u islamu ima ateista, agnostika, deista i oni su stradali jer su imali ime koje je motivisalo agresore da ih likvidiraju.

Na osnovu tih različitih shvaćanja islam je zadobio udarac i to nažalost upravo od onih koji su bili njegovi nosioci, upravo su oni zapostavili onu stranu islama koja ga čini vjerom intelektualnog i duhovnog. Ovdje posebno treba spomenuti neka tesavvufska shvatanja koja svode islam samo na duhovnu stranu što ni u kom slučaju nije bilo dobro.

Što se tiče našeg postojanja ovdje, na prostorima Balkana ono je povezano sa zbivanjima u muslimanskom svijetu. Sva krupnija zbivanja, (agresije, ratovi, genocidi) i preživljavanja u tom svijetu reflektuju se na naš vjerski život.

Imajući u vidu globalno stanje muslimanskog svijeta, odnosa među muslimanima te njihovog odnosa prema zapadnom svijetu sa kršćanstvom kao ideološkom podlogom, neminovno nam se mora nametnuti pitanje gdje je mjesto muslimanskog svijeta? U tom svijetu, u kome i sami muslimani međusobno ratuju, pa ne vide kako nestaje jedan muslimanski palestinski nevini narod, kojeg uništavaju Izraelci. Isto tako su stradali bosanski muslimani – Bošnjaci loji su bili najistureniji prema Evrepi.

Ako je muslimanskom svijetu Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u njoj bila daleko od njih da bi pomogli, zašto ne pomažu braću u Palestini koja im je u komšiluku?

Bošnjacima kao i Palestincima otimaju ono što je uvijek njihovo bilo - državu. Izgleda da za Bošnjake i Palestince ne prestaje ona poznata pobjednička „Bitka na Bedru“.
Surov plan i program uništenje i eliminacija Bosne i Hercegovini i Bošnjaka bio je izvođen od komšija kršćana, hršćana uz nijemo posmatranje demokratskog zapadnog svijeta. Palestincima je još gore, njih napadaju i uništavaju također komšije Iraelci, a zapadni demokratski svijet to ne posmara kao u Bosni i Hercegovini nego direktno podržavaju i naoružavaju Izrael koji čini genocid nad Palestincima.

Šta je muslimanima – Palestincima preostalo?
Izdržati ili umrijeti, podnijeti sva stradanja, patnje i boli, ali ne pokleknuti i ne biti svjedokom vlastitog nestanka u genocidu. Da se vrijedi boriti pokazali su Bošnjaci u Bosni i Hercegovini. I njima je bila namjenjena surova sudbina, sa jedne strane od Srbo - četnika, a sa druge Hrvato – ustaša, što u figurativnom smislu predstavlja kameni žrvanj ili još bolje metalnu krckalicu, u kojoj su kao orah trebali biti zdrobljeni. Izgleda da se taj koštunavi orah pokazao čudotvorno tvrdim. Opstala je Bosna i Hercegovina, a opstali su i Bošnjaci u njoj i pored genocida.
To isto želimo i Palestincima da istraju u borbi i da budu pobjednici!

„Muslimani su u međusobnoj ljubavi, milosrđu isaosjećaju, kao jedno nedjeljivo tijelo i kada mu oboli jedan organ i ostali organi truhnu od nesanice i groznice“.
To je jedno od Poslanikovih a.s. upozorenja.

U zabludi je svako onaj ko smatra da može nekim (gandijevskim i sličnim) metodama opstati on i njegova zajednica. Čini se da je po srijedi sudbina (iskušenje) pripadnika islama.

„Ni Jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu...“ (El – Bekare, 120).

Odnos nemuslimana prema nama Bošnjacima ovisi prvenstveno od našeg odnosa prema okviru našeg postojanja. Imamo čvrst okvir, imamo svoju vjeru – islam, imamo svoju državu – Bosnu i Hercegovinu,, imamo i svoj jezik - bosanski.