KLJUČ ZA BOSANSKU BRAVU JE U RUKAMA TROJKE
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 19. May 2024. 03:05:09
Sve je to isto. Beograd i Zagreb su protiv Sarajeva, ma šta pričali. Istina, Srbija je potpuno direktna, ne može se sakriti iza flosukla da vole Rs i da Srbija podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države. Aleksandar Vučić veli da Srbija nikada nije dovodila u pitanje integritet Bosne i Hercegovine kao što nikada nije dovodila u pitanje ni integritet entiteta Republike srpske u okviru Bosne i Hercegovine.
- „Mi smo poštovali svaki dogovor i poštovaćemo uvijek u budućnosti dogovor tri naroda, konsenzus tri naroda i Dejtonski mirovni sporazum, i stvarno provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, a ne njegovu interpretaciju kako kome padne na pamet".
Ovo su doslovne riječi srbijanskog predsjednika Vučića nakon razgovora sa njemačkim ministrom Pistoriusom prije tri mjeseca. Stavovi Srbije su „boldirani“ poslije Vučićevog istupa pred Vijećem sigurnosti UN-a u New Yorku i debate koja je uslijedila, a kasnije i tokom obraćanja njegovih „potčinjenih“ u sjedištu Srbije u UN, a naročito Saše Marta. Ovaj se činovnik obratio jednim tragi-komičnim govorom Vijeću sigurnosti prije dva-tri dana i kazao kako Srbija poštuje Dejtonski sporazum, da ona podržava „BiH kao jedinstvenu državu s dva entiteta i podržavamo donošenje odluka u skladu s ustavom i sporazumu tri naroda". Kao da je Srbija žrtva a ne doslovno agresor odgovorna za genocid u Srebrenici kada su srpske jedinice za pet dana likvidirale 8372 muslimana. On je kazao da se "Srbija protivi nametnutim rješenjima jer ona podrivaju povjerenje“ i založio se za rješavanje unutrašnjih pitanja samo sporazumom između lidera i da „jednostrani postupci neće nikome donijeti ništa dobro". Pri tome ovaj „diplomata“ ponavlja neoriginalnu, napamet nabubanu frazu, koja je osmišljena u beogradskoj „vučijoj jami“ kako je ministar Konaković izjavio „da će tražiti nadoknadu i reviziju presude“, što kako kažu u Beogradu otkriva „istinsku namjeru autora rezolucije“. Kao mali đaci moraju ponavljati napamet naučene laži svog šefa. Aleksandru Vučiću smeta što će ova rezolucija o Srebrenici vjerovatno biti usvojena, jer je ranije po presudi Međunarodnog suda pravde Srbija označena kao krivac za događaje u ovom gradiću na sjeveroistoku BiH a da je ovaj genocid izveden direktno od strane vojske i policije Republike srpske.
U ovoj nesmiljenoj i zaglušujućoj kampanji Srbije Vučić manirom njemačkog nacističkog ministra Goebbelsa hiljadu puta ponavlja laž da bi postala istina. Vučić stalno ponavlja, u stvari izmišlja, kako je rezolucija uperena protiv srpskog naroda čak i nakon konačnog uobličavanja teksta što je danas saopštio šef bh. misije Zlatko Lagumdžija i prihvatanja crnogorskog amandmana da rezolucija nije usmjerena protiv naroda. Vučić će nastaviti da priča i dalje da je usvajanje rezolucije novi pritisak na Srbiju, da će političko Sarajevo nakon toga tražiti ukidanje Republike srpske a od Beograda zatražiti plaćanje ratne odštete. To sada ponavljaju svi. I neoriginalna predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić ponavlja Konakovićevu „izjavu“ „da ovakva Srbija zaslužuje naš prezir". Tumači je na svoj volšeban način koji je prethodno razrađen u „Vučijoj“ kancelariji kao krunski dokaz da je "rezolucija usmjerena protiv Srbije i da je cilj ove rezolucije da se Srbija osudi i traži ratna odšteta". Ove riječi koje kao Konakovićeve donose skoro sva hrvatska glasila u BiH, a o srbijanskim da i ne govorim, jer je većina najobičniji Vučićev magafon. Ipak, vrijednost Konakovićeve poruke je u tome što nedvosmisleno kaže da je „presuda za genocid zvanična i ne može se na različite načine interpretirati i da „oni koji to rade nemaju ljudskosti i apsolutno ne poštuju međunarodno pravo" i da nam nakon što je zamjenik ministra odbrane BiH u toku razgovora o rezoluciji otišao i poklonio se ratnom zločincu Ratku Mladiću, ne treba bolji odgovor zašto nam je ova rezolucija potrebna". Poziv kosponzorima da povuku rezoluciju o genocidu u Srebrenici obrazložio je ponovo danas otpravnik poslova Srbije. Riječi srbijanskog predstavnika u UN da bi usvajanje rezolucije moglo proizvesti dodatne nestabilnosti na Balkanu više mi liče na prijetnju iz Srbije. Nikakve satanizacij srpskog naroda nema ni u jednom redu ove rezolucije a ne spominje se ni kolektivna krivica. Ovdje je sve jasno. Čini mi se ipak da je ova buka oko rezolucije više služi pogonsko gorivo uoči predstojećih izbora u Srbiji kojom se Aleksandar Vučić želi predstaviti kao političar sa branika otadžbine koji se borio nadljudskim naporima da spasi Srbiju kako ne bi prošla ova neprijateljska rezolucija u UN-u, premda je i njemu samom jasno, što nagovještava, da će ona ipak biti usvojena u generalnoj asambleji.
Hrvati koriste priliku
To je što se tiče Srba. Zagreb koji tradicionalno glasa kako Washington očekuje, dat će podršku ovoj rezoluciji, ali će željeti da iskoriste situaciju za plasiranje teze o navodnom diskriminiranju pri izboru za člana Predsjedništva BiH i zatraži ispravljanje ove „anomalije“. Hrvati već dugo potvrđuju da BiH ne doživljavaju kao ravnopravnu državu nego je smatraju političkih provizorijumom i protektoratom međunarodne zajednice.
Ali, Bosna i Hercegovina, bez obzira kako je oni i Srbi doživljavali, nije niti će ikada biti produžena ruka Hrvatske ili Srbije. Poznat je hrvatski cilj – potpuno ogoliti BiH ostavljajući joj samo spoljni oklop, a unutar nje preurediti odnose po svojoj mjeri. I Zagreb kao i Beograd pokušava prikazati BiH kao političkog invalida koji nije sposoban održati čak ni teritorije na okupu. Hrvati u principu čekaju definitivni raspad svog susjeda a to u konačnici vodi priključenju dijelova teritorije njihovim „maticama“. Sarajevo, međutim, ne želi takav razvoj događaja koji nam se nameće iz Zagreba. Ovdje većina stanovnika ne želi nikakvu nacionalnu državu na svom teritoriju (posebno ne bošnjačku), u koju je gura Zagreba nego razvoj građanskog društva za šta smo dobili podršku demokratskog svijeta počev od Venecijanske komisije pa dalje. Kao ravnopravna zajednica svih njenih naroda i građana Bosna i Hercegovina ne dijeli nacionalstičku platformu manjinskog HDZ-a, koji nameće etnički teror većini u Bosni i Hercegovini. Ovo je svakao neprihvatljivo za većinu stanovnika, koji su u nedavnoj prošlosti preživjeli već teror visokog predstavnika koji je zbog balansiranja političkih faktora ukinuo federalni ustav BiH na jedan dan i nametnuo oktroiranu vladu, u korist Hrvata, naravno. Svako dalje davanje bilo bi previše. To zna i Schmidt. Bosanci nisu nepismeni da ne znaju pročitati šta se krije iza ove politike. To je završetak mironodopskog projekta realizacije ratnih ciljeva i Tuđmanovog koncepta koji se razgorio u vrhovima hrvatske vlasti od raspada zajedničke države i koji postoji skoro neprekidno, ako izuzmemo vrijeme Ivica Račan. Brana tom konceptu je izbor sudije Ustavnog suda BiH iz reda hrvatskog naroda. HDZ-a uporno nastoji pridobiti poslanike „trojke“ za svog kandidata Marina Vukoja. Iz demokratskih stranaka stalno upozoravaju da ovo ustoličenje samo što nije gotovo, što svakako nije bosanska opcija. Nakon srpsko-rusko-kinesko-mađarskog“ udruženog koncepta u zaustavljanju donošenja rezolucije o Srebrenici, gambit trojke bio bio podrška „hadezeovom“ kandidatu, što bi značilo definitivni poraz građanske Bosne i Hercegovine. Otvaramo oči poslanicima tzv. trojke u čijim rukama se nalazi ključ za bosansku bravu.
(Autor je bio savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića)
- „Mi smo poštovali svaki dogovor i poštovaćemo uvijek u budućnosti dogovor tri naroda, konsenzus tri naroda i Dejtonski mirovni sporazum, i stvarno provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, a ne njegovu interpretaciju kako kome padne na pamet".
Ovo su doslovne riječi srbijanskog predsjednika Vučića nakon razgovora sa njemačkim ministrom Pistoriusom prije tri mjeseca. Stavovi Srbije su „boldirani“ poslije Vučićevog istupa pred Vijećem sigurnosti UN-a u New Yorku i debate koja je uslijedila, a kasnije i tokom obraćanja njegovih „potčinjenih“ u sjedištu Srbije u UN, a naročito Saše Marta. Ovaj se činovnik obratio jednim tragi-komičnim govorom Vijeću sigurnosti prije dva-tri dana i kazao kako Srbija poštuje Dejtonski sporazum, da ona podržava „BiH kao jedinstvenu državu s dva entiteta i podržavamo donošenje odluka u skladu s ustavom i sporazumu tri naroda". Kao da je Srbija žrtva a ne doslovno agresor odgovorna za genocid u Srebrenici kada su srpske jedinice za pet dana likvidirale 8372 muslimana. On je kazao da se "Srbija protivi nametnutim rješenjima jer ona podrivaju povjerenje“ i založio se za rješavanje unutrašnjih pitanja samo sporazumom između lidera i da „jednostrani postupci neće nikome donijeti ništa dobro". Pri tome ovaj „diplomata“ ponavlja neoriginalnu, napamet nabubanu frazu, koja je osmišljena u beogradskoj „vučijoj jami“ kako je ministar Konaković izjavio „da će tražiti nadoknadu i reviziju presude“, što kako kažu u Beogradu otkriva „istinsku namjeru autora rezolucije“. Kao mali đaci moraju ponavljati napamet naučene laži svog šefa. Aleksandru Vučiću smeta što će ova rezolucija o Srebrenici vjerovatno biti usvojena, jer je ranije po presudi Međunarodnog suda pravde Srbija označena kao krivac za događaje u ovom gradiću na sjeveroistoku BiH a da je ovaj genocid izveden direktno od strane vojske i policije Republike srpske.
 |
U ovoj nesmiljenoj i zaglušujućoj kampanji Srbije Vučić manirom njemačkog nacističkog ministra Goebbelsa hiljadu puta ponavlja laž da bi postala istina. Vučić stalno ponavlja, u stvari izmišlja, kako je rezolucija uperena protiv srpskog naroda čak i nakon konačnog uobličavanja teksta što je danas saopštio šef bh. misije Zlatko Lagumdžija i prihvatanja crnogorskog amandmana da rezolucija nije usmjerena protiv naroda. Vučić će nastaviti da priča i dalje da je usvajanje rezolucije novi pritisak na Srbiju, da će političko Sarajevo nakon toga tražiti ukidanje Republike srpske a od Beograda zatražiti plaćanje ratne odštete. To sada ponavljaju svi. I neoriginalna predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić ponavlja Konakovićevu „izjavu“ „da ovakva Srbija zaslužuje naš prezir". Tumači je na svoj volšeban način koji je prethodno razrađen u „Vučijoj“ kancelariji kao krunski dokaz da je "rezolucija usmjerena protiv Srbije i da je cilj ove rezolucije da se Srbija osudi i traži ratna odšteta". Ove riječi koje kao Konakovićeve donose skoro sva hrvatska glasila u BiH, a o srbijanskim da i ne govorim, jer je većina najobičniji Vučićev magafon. Ipak, vrijednost Konakovićeve poruke je u tome što nedvosmisleno kaže da je „presuda za genocid zvanična i ne može se na različite načine interpretirati i da „oni koji to rade nemaju ljudskosti i apsolutno ne poštuju međunarodno pravo" i da nam nakon što je zamjenik ministra odbrane BiH u toku razgovora o rezoluciji otišao i poklonio se ratnom zločincu Ratku Mladiću, ne treba bolji odgovor zašto nam je ova rezolucija potrebna". Poziv kosponzorima da povuku rezoluciju o genocidu u Srebrenici obrazložio je ponovo danas otpravnik poslova Srbije. Riječi srbijanskog predstavnika u UN da bi usvajanje rezolucije moglo proizvesti dodatne nestabilnosti na Balkanu više mi liče na prijetnju iz Srbije. Nikakve satanizacij srpskog naroda nema ni u jednom redu ove rezolucije a ne spominje se ni kolektivna krivica. Ovdje je sve jasno. Čini mi se ipak da je ova buka oko rezolucije više služi pogonsko gorivo uoči predstojećih izbora u Srbiji kojom se Aleksandar Vučić želi predstaviti kao političar sa branika otadžbine koji se borio nadljudskim naporima da spasi Srbiju kako ne bi prošla ova neprijateljska rezolucija u UN-u, premda je i njemu samom jasno, što nagovještava, da će ona ipak biti usvojena u generalnoj asambleji.
To je što se tiče Srba. Zagreb koji tradicionalno glasa kako Washington očekuje, dat će podršku ovoj rezoluciji, ali će željeti da iskoriste situaciju za plasiranje teze o navodnom diskriminiranju pri izboru za člana Predsjedništva BiH i zatraži ispravljanje ove „anomalije“. Hrvati već dugo potvrđuju da BiH ne doživljavaju kao ravnopravnu državu nego je smatraju političkih provizorijumom i protektoratom međunarodne zajednice.
 |
Ali, Bosna i Hercegovina, bez obzira kako je oni i Srbi doživljavali, nije niti će ikada biti produžena ruka Hrvatske ili Srbije. Poznat je hrvatski cilj – potpuno ogoliti BiH ostavljajući joj samo spoljni oklop, a unutar nje preurediti odnose po svojoj mjeri. I Zagreb kao i Beograd pokušava prikazati BiH kao političkog invalida koji nije sposoban održati čak ni teritorije na okupu. Hrvati u principu čekaju definitivni raspad svog susjeda a to u konačnici vodi priključenju dijelova teritorije njihovim „maticama“. Sarajevo, međutim, ne želi takav razvoj događaja koji nam se nameće iz Zagreba. Ovdje većina stanovnika ne želi nikakvu nacionalnu državu na svom teritoriju (posebno ne bošnjačku), u koju je gura Zagreba nego razvoj građanskog društva za šta smo dobili podršku demokratskog svijeta počev od Venecijanske komisije pa dalje. Kao ravnopravna zajednica svih njenih naroda i građana Bosna i Hercegovina ne dijeli nacionalstičku platformu manjinskog HDZ-a, koji nameće etnički teror većini u Bosni i Hercegovini. Ovo je svakao neprihvatljivo za većinu stanovnika, koji su u nedavnoj prošlosti preživjeli već teror visokog predstavnika koji je zbog balansiranja političkih faktora ukinuo federalni ustav BiH na jedan dan i nametnuo oktroiranu vladu, u korist Hrvata, naravno. Svako dalje davanje bilo bi previše. To zna i Schmidt. Bosanci nisu nepismeni da ne znaju pročitati šta se krije iza ove politike. To je završetak mironodopskog projekta realizacije ratnih ciljeva i Tuđmanovog koncepta koji se razgorio u vrhovima hrvatske vlasti od raspada zajedničke države i koji postoji skoro neprekidno, ako izuzmemo vrijeme Ivica Račan. Brana tom konceptu je izbor sudije Ustavnog suda BiH iz reda hrvatskog naroda. HDZ-a uporno nastoji pridobiti poslanike „trojke“ za svog kandidata Marina Vukoja. Iz demokratskih stranaka stalno upozoravaju da ovo ustoličenje samo što nije gotovo, što svakako nije bosanska opcija. Nakon srpsko-rusko-kinesko-mađarskog“ udruženog koncepta u zaustavljanju donošenja rezolucije o Srebrenici, gambit trojke bio bio podrška „hadezeovom“ kandidatu, što bi značilo definitivni poraz građanske Bosne i Hercegovine. Otvaramo oči poslanicima tzv. trojke u čijim rukama se nalazi ključ za bosansku bravu.
(Autor je bio savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića)