Šta će sve još ispričati historija učiteljica života,
o genocidašima koji su bili neznani ljudi i stramota,
sa šumovitih planina i gora, gdje su im jazbinska mjesta,
u prljavim umovima i pokvarenim dušama, čojstvo im nesta.

Genocidaši za plotovima su se rađali,
u zavjetrini su ih od nevremena čuvali,
na vlažnoj slamarici u sobi bez poda su spavali,
osim zle mržnje prema drugima ništa im nisu ponudili.

Bili su seljani, hajduci, đilkoši, čobani,
od bešike i stalka za genocide su pripremani,
u kućama zla, mržnje i laži su odgajani,
od njihovih tupih kama stradali su nevini.

Oni zamisliše, da su Bogom dati, da se oni za sve moraju pitati,
da za njihova zlodjela nikad nikome neće morati račune polagati,
krvožednici kao Drakula su bili, vampirski su uživali krv piti,
da su oni žrtve bili a ne krvopije to su znali svijetu predstaviti.

Konture njihove historiji nemaju ni blijede, ni sive granice,
ali imaju mnogobrojne velike i male masovne grobnice,
a izmišljaše svoje stradanje i koje kakve zločine i zločince
a oni u zanosu mržnje drugima kidaše i rezaše žile kucavice.

Udruženi pjesnici, popovi, guslari, političari, mobilisaše i motivisaše genocidaše,
kroz stihove, molitve, guslanje, zapaljive govore na zločine ih pripremaše,
istinu napisati, na grijehove ukazati, na odgovornost pozvati to svjesno izostaviše,
umjesto toga im narediše, da šire mržnju i čine zlodjela, da se jedan goloruk narod izbriše.

Život li to bješe – da ga oni opisuju,
život li to bješe – da ga oni ubiju.
Mislili su ako ljudska bića ubijaju,
da oteto i prokleto za sebe imaju.

Kud god da su odlazili, a daleko su stizali, zločine su činili,
pred odlazak popovi su im na glave krstove stavljali, vodicom posipali,
dok su nevine brutalno ubijali i kasapili, a da bi im jauke bola nadjačali,
četničke su pjesme pjevali, na kamione mrtve bacali, u nepoznato ih odvozili.

Oni koji ostaše živi – uvijek je neko ostajao, Bog ga spasio,
ispričaše da je svaki od genocidaša k'o zvijerka bio i Bogu je prkosio
gnusne zločine činiti svaki od njih na to sto posto spreman je bio, time se hvalio,
za žene, djecu, starce nije milosti imao redom je ubijao, time bi se svom gazdi hvalio

Ovo naslijediše od predaka kasapina i tata njihove genocidne nacije,
i biće tako, jer je tako bilo stoljećima, to lahko ne prestaje,
njihov vakat sakatih umova u deset genocida potvrđen je,
glupo i gnjilo sjeme mudrost su sijali, stablo genocidaštva niklo je.

Bili su pravoslavci, troprstaši, postači, imali su sofre posne,
krali su, otimali su, da bi pojeli nešto sa sofre mrsne,
kušali su tuđa jela i pića i čudili se toj gozbi dobrote,
sve to brzo zaborave, dobrotvorima zulumom uzvrate.

Često su se agresijama i ratovima radovali, dobrovoljno se javljali,
u krčmama mračnim gore u planiniama vrijeme uz čašice provodili,
guslare slušali, kasno su lijegali, kasno zbog mahmurluka ustajali,
a kadu ustanu kame tupe bi kovali, za genocide se pripremali.

Te moćne kame tupe za pojasom nosiše,
onima koji nisu bili kao oni glave s ramena skidaše,
te glave odsječene genocidaši k'o lopte šutaše,
s kama tupih krv nevinih k'o hijene lizaše.

Genocidaši na vapaj djece bez majki se oglušiše
krik majki što srce cijepa, majki bez dječice ne čuše,
u svakom ratu smrt su sijali, ubijali, kasapili, sve što stigoše,
parkove, bašče, oranice, avlije, u mezarje pretvoriše.



Oni se u kolijevku „velike Srbije“ uljuljakaše,
govorili su da su narod nebeski, oni s neba siđoše,
tamo gdje im noga stane njihovo je, tako govoriše,
u tuđa imanja, kuće, jurišaše, blago otimaše, ukućane ubijaše.

U knjigama „ozbiljnih izdanja“ puno je njihovih laži i zavrzlama,
ispod svakog slova i retka njihovog zvjerskog junaštva ima,
i kada ubijaše, otimaše, pališe, ni trunke pokajanja tu nema,
njihova je logika, za jednog njihovog stotine koji ne pripadaju njima.

Kroz život samo grozne stvari činiše
pališe kuće i ljude, masovne grobnice puniše
kao divlje zvijeri na leševima se iživljavaše,
iz rat u rat, iz genocida u genocid sve gori i gori bijaše.

I gus(l)ari koji genocidašima pišu historiju,
krateći svoj san nedosanjan, javu izmišljaju,
kratki su im dani i sumorni, na vonj i rakiju zaudaraju,
oni i u noćnim smjenama radiše da svoj plan proguraju.

Za laži njihove – imaju opravdanja više
i knjige koje oni napisaše, pjesme ispjevaše
u knjige historijske sve laži svoje zgomilaše,
oni sebi a i drugima budućnost ukradoše.

Nema za njih ni riječi proste,
to su neljudi koji alate zla koriste
ni bratu svome ne znaju da oproste,
lažu, kradu, ubijaju, tupe kame i tri prsta koriste.