‘Srbija i Republika srpska nemaju moralne hrabrosti i snage priznati istinu koja stoji iza presuda Haškog suda o počinjenim zločinima u Srebrenici’, kaže Peter McCloskey, nekadašnji tužitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Peter McCloskey, nekadašnji je viši tužitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY – MKSJ) koji je radio na svim predmetima vezanim za dokazivanje genocida i drugih zločina počinjenih u Srebrenici 1995. godine. Svoj angažman okončao je poslije izricanja prvostepene presude u slučaju Ratka Mladića 22. novembra 2017. godine, kao pretposljednje presude izrečene na tom sudu prije njegovog zatvaranja.

McCloskey govori o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici u UN-u, negiranju genocida i izazovima s kojim se suočavao radeći kao tužitelj u Haškom sudu.

Šta mislite o predloženoj Rezoluciji o genocidu u Srebrenici u UN-u i koji je njezin značaj, posebice s aspekta istine i pravde? Što bi to značilo za Vas?
– Potpuno podržavam predloženu rezoluciju. Rezolucija bi imala ogroman značaj i značenje za preživjele srebreničkog genocida kao i ostale žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji. Osim toga, takva bi rezolucija poslala poruku cijelom svijetu da genocid ne može i neće proći nekažnjeno. S obzirom na sukobe i zločine u današnjem svijetu, takva je poruka posebno važna i prijeko potrebna.

Za mene bi rezolucija bila dio nastavka napora da se istina i pravda dovedu do žrtava Srebrenice i naglasila bi važnost posla koji smo obavili prije toliko godina. Ukratko, rezolucijom bi se priznalo ono sto sam pokušavao da postignem u svoje 22 godine na ICTY-ju, napor koji nastavljam gdje god je to moguće.

Bi li usvajanje rezolucije bilo svojevrsno priznanje žrtvama, ali i svima koji su sudjelovali i doprinijeli utvrđivanju genocida?
– Rezolucija bi, naravno, bila daljnje priznanje traume genocida koju su doživjele žrtve i bosanski narod i kao što sam gore spomenuo, izuzetno je važna za one od nas koji smo se borili da iznesemo istinu o Srebrenici i privedemo najodgovornije pravdi.

Srbija i entitet Republika Srpska lobiraju da se rezolucija ne izglasa. Očito se radi o negiranju naslijeđa ICTY-ja, ICJ-a i Suda BiH. Zašto negiraju genocid u Srebrenici, koji su im motivi i ciljevi?
– Srbija i Republika Srpska nemaju moralne hrabrosti i snage da priznaju istinu koja stoji iza presuda ICTY-ja o počinjenim zločinima u Srebrenici i stoga su u današnje vrijeme, kada se istina može sakriti putem masovnih medija i interneta, njihove vlade, zajedno s Rusijom, odabrale kukavički izlaz, lažući i propagirajući svijetu u pokušaju da pridobiju uplašene i bijesne ljude u vlastitim zemljama, koji su ranjivi na takve ekstremne oblike prijevare. Sadašnje vlade Srbije i Republike Srpske odlučile su da im je lakše voditi platforme laži i neistina, nego se suočiti sa istinom, kao što je Njemačka konačno učinila nakon Drugog svjetskog rata, te nositi se s užasima koje je njihova politika donijela narodu bivše Jugoslavije. Vodstvo koje se oslanja na lažne i opasne temelje nije nimalo neobično u ovom svijetu, otuda i važnost rezolucije Ujedinjenih naroda, kojom se priznaje genocid u Srebrenici i osuđuje njegovo poricanje.

Trebaju li države i pojedinci snositi međunarodne posljedice za negiranje presuda sudova UN-a?
– Vjerujem da bi države i pojedinci koji predstavljaju te države trebali snositi diplomatske posljedice za negiranje presuda ICTY-ja. Opseg i priroda takvih diplomatskih ili drugih posljedica predstavlja teško pitanje i mora mu se pristupiti s velikim promišljanjem i oprezom kako se ne bi iskoristilo kao neprikladno i uzrokovalo potkopavanje Ujedinjenih naroda i ljudskih prava.

Kao tužitelj uspješno ste vodili procese dokazivanja genocida u Srebrenici pred ICTY-jem. U kojim procesima ste sudjelovali i kako biste opisali taj proces dokazivanja?
– Stigao sam na ICTY u oktobru 1996. godine i bio sam tužitelj i pravni službenik uključen u srebrenički istražni tim, na čelu s iskusnim francuskim istražiteljem Jean-Reneom Ruezom. Bio sam jedan od tri stalna člana tima u to vrijeme, jer su druge istrage bile u toku i u toj prvoj godini Ruez je imao pristup samo posuđenim istražiteljima iz drugih timova. Naš glavni prioritet u 1997. i 1998. godini bio je utvrditi lokacije [posmrtnih ostataka] prijavljenih 8.000 nestalih muškaraca i dječaka, oko 2.000 odvojenih od svojih obitelji u Potočarima i oko 6.000 nestalih na putu od Srebrenice do teritorije pod kontrolom bosanskih muslimana. Prije mog dolaska Ruez je, pomoću svjedočenja preživjelih i američkih zračnih snimaka, identificirao i ekshumirao dvije od četiri ogromne masovne grobnice žrtava Srebrenice. Nažalost, te početne četiri velike grobnice su bile oskrnavljene, a tijela žrtava su premještena na nepoznate lokacije.

Jedan od mojih najvažnijih doprinosa cjelokupnom slučaju bilo je pomaganje Ruezu tokom sljedeće dvije godine, 1997. i 1998, u pronalaženju druge dvije velike masovne grobnice za koje je, također, utvrđeno da su žrtve premještene i da su od ključne važnosti, te otprilike 30 malih grobnica u kojima su se nalazila tijela žrtava iz primarnih masovnih grobnica. Do kraja 1998. godine pronašli smo veliku većinu srebreničkih žrtava, bilo iz masovnih grobnica ili iz šuma gdje su poginuli boreći se ili su bili zarobljeni i pogubljeni te ostavljeni na površini. Rješavanje misterije gdje se nalazi 8.000 srebreničkih žrtava konačno je preživjelima donekle dalo mir i bilo je temelj za postizanje pravde žrtvama u dokazivanju zločina genocida, odnosno namjernog djelimičnog uništavanja naroda Srebrenice.

Moj drugi najveći doprinos predmetu bilo je sastavljanje prve optužnice za Srebrenicu, protiv generala Radislava Krstića i igranje važne uloge u suđenjima za Srebrenicu na ICTY-ju. Viši tužitelj Mark Harmon i ja prilagodili smo originalne optužnice za Srebrenicu koje su bile objavljene protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića i ažurirali ih kako bismo uključili ono što smo naučili iz naše istrage i primjene pravne strategije koja odgovara slučaju Krstić. Srećom, general Krstić je uhapšen na temelju naše optužnice i bio sam jedan od tužitelja na suđenju pod vodstvom starijeg tužitelja Marka Harmona da pokušamo osuditi Krstića za njegovu ulogu kao Mladićeve desne ruke u prvom suđenju za genocid na ICTY-ju. Nakon osude Krstića za genocid, ICTY je uhapsio i sudio devetorici muškaraca za njihovu ulogu u genocidu u Srebrenici. Vodio sam suđenja Blagojeviću/Jokiću, Popoviću i ostalima, Tolimiru i srebrenički segment suđenja Ratku Mladiću. Pomagao sam u suđenju Radovanu Karadžiću za Srebrenicu. Ovo je bilo iskustvo života i uspjeh koji ću uvijek čuvati u srcu.

Koji su bili najveći izazovi za Vas u tim procesima?
– Najveći izazov s kojim smo se suočili u dokazivanju slučaja Srebrenica bio je prije svega identificiranje mjesta gdje se nalaze žrtve i otkrivanje jedinstvenih i vrlo optužujućih dokaza koji ukazuju na krivicu pojedinaca koje je optužio mali tim predvođen Ruezom i ja. Velik dio ovog posla obavljen je u prvih pet godina istrage, ali i u narednim godinama kada smo dobili priznanja o krivici nekoliko počinitelja iz Srebrenice, koji su svjedočili na suđenju, pružajući ključne insajderske dokaze o direktnom učešću raznih optuženih.

Sama suđenja bila su manje zahtjevna od istrage i uglavnom su uključivala jasno izlaganje našeg slučaja na način koji su sudije razumjele i poštovale. Na kraju, uz podršku zajednice preživjelih iz Srebrenice, dokazi koje smo iznijeli u svakom suđenju bili su toliko uvjerljivi da se činilo da sudije nisu imale problema u donošenju osuđujućih presuda za sve optužene.

IZVOR: AL JAZEERA, Mirza Dajić