BOSNO MOJA, DIVNA I NEKADA BILA MILA, PRKOSNA I SRAMOTNA
Autor: Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac
Objavljeno: 26. Mar 2024. 16:03:34
U ova, zaista teška i sudbonosna vremena za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, kao stariji njen stanovnik i građanin, primoran sam se priupitati, da li zaista za nju ima SELAMETA ako me je majka rodila Srbinom, da u njoj nastavim normalan suživot?

Danas, slušajući i gledajući susrete i slavopojke prema našim ratnim dušmanima i agresorima, zaboravljajući i prije pokajanja ili oprosta za svoja nedjela, stavove nekih naših „mlađanih“ vlastodržaca.

Uplašio sam se sasvim normalno, jer kao vremešni građanin koji je mnogo toga pretrpio i još uvijek mora da trpi u ovakvoj zajednici sa novokomponovanim političarima, nedoraslim za ovakve političke terene.

Uplašio sam se i novog političkog cvijeća od „mlađanih političara“ prema Hrvatima, da li će se ponovno vezivati naše zastave, da li će se doživljavati i ponovni neki maj mjesec, nama građanima Mostara i Hzercegovine, nezaboravan i sudbonosan trenutak, koji su nam priredili, upravo isti ovi naši susjedi.

Niti danas u ovim krajevima vladavine HDZ-a, te naslijeđene ustaške ideološke komponente, situacija i nije mnogo bolja, izuzev nedostatka pucnjave, ali je diskriminacija, majorizacija i njihovi nasrtaji na naša zajednička dobra, veoma prisutna, upravo zahvaljujući i našim starijim vlastodršcima i koalicionim partnerima iz redova Bošnjaka.

Ulizice, po Meši Selimoviću, ostaju i dalje ulizice, dok kadrovska politika i njihova nedovršena ratna ideološka matrica je još uvijek prisutna u ovim mirnodopskim postdejtonskim prilikama.
Naši mlađani politički kadrovi u vlasti, bili oni „trojka“ ili troglavo naše Predsjedništvo ili naša spoljna politika sa „uličnim ambasadorima“ ili kriminal i pljačka državne imovine, prisutni su u našoj političkoj realnosti i nakaradnim društvenim zbivanjima.

Bilo, da se premijer Nikšić sa cvijećem umiljavi guslarovoj Željki ili da naš Edin trči do Zagreba i dijeli sopstvene slavopojke našim „pljačkašima i uzurpatorima“ (ko li ga je ovlastio u tome) ili su u pitanju i njihova obećanja prema Čoviću, da će dobiti konačno i svoj izborni zakon?!

Bošnjaci naši iz prošlosti tzv. „grobari“ u vlasti činili su očite kompromise, sa ovim istim pajdašima „lukavoga narativa“ od Bičakčića, Hadžiupašića, Brankovića i inih do Fadila Novalića i ponovno istog ovoga Nermina Nikšić, pa je „hercegovački gigant“ pao u provaliju, bez povratka.
Da naša nesreća bude još veća, na kriminalan način su se oslobodili Srba iz Aluminija, ali su zato doveli svoje „cioniste“ vične po genocidu, kao što su to činili i naši domaći genocidaši.

Ovakvom svojom politikom i stavovima njegovoga kompromisa, očekivati je skorašnji orden i Eldinu Konakoviću, slično odlikovanje koje je dobio i njegov „babo“ od Tuđmana.

Plašim se i takvoga scenarija, ukoliko se konačno i moji Bosanci ne dozovu pameti i ne utiču na promjenu tokova,kako je to mijenjao na rijeci Radobolji Dragan Čović, da ne bi i u vašoj Hercegovini sa stolnim gradom Mostarom isto mogao činiti.

Međunarodna zajednica iz naše prošlosti i bliskoj sadašnjosti, postala je i ostala je ludom vjerovanje i radovanje, jer dok se građani i djeca Palestine i Ukrajine, danas na očigled svih tako ubijaju, svako je zasjedanje i najvišeg organa do Ujedinjenih nacija, obična tragikomična pozornica njihovih klovnova?

Kada bi naš ili velikosrpski „patološki tip“ Milorad Dodik, poprimio odgovarajuću terapiju svoga psihijatra, možda bi i moglo desiti da svi Srbi u RS-u žive normalnim i dostojnim životom.
Nisu „dodikovci“ današnji ni Srbijanci, niti tvorci nekog suludog „srpskoga sveta“ kojeg im nameću nacionalisti iz Srbije i drugih krajeva, ali bi morali mijenjati i svoju retoriku i loše nakane suživota, da bi živjeli normalnim ljudskim životom.

Dok se ovi “dodikovci“ kao normalni Srbi ne urazume i shvate da svi sviraju po nevaljalim notama iz četničkoga perioda, da im je potreban neki bolji i realniji psihijatar, da im uspostavi pravu životnu terapiju, neće niti oni imati miran i sadržajan, dostojanstven suživot na ovim prostorima.
Za ovo vrijeme, naka naši mlađani “trojkaši“ čitaju malo bolje našu istoriju, pa će od Marijinog Dvora ratnih četrdesetim godinama i Vjekoslava Maksa Luburića do našeg mostarskog Dragana Čović ai njegovog HDZ-a, shvatiti da su i “ustaška“ čizma i “četnički“ opakan, veoma teška i mračna naša sudbina, kojoj je nemoguće pronaći lijeka, još uvijek.